Sebija Izetbegović je bila prorok a njen filozofija determiniše život u BiH : otišao Bakir došli Konaković i Bećirović, Alkalaj preselio na drugu funkciju došli Lagumdžija i Hrle, otišao Inzcko došao Schmidt …
Još marta 2018. godine kada su doktoricu i profesoricu bez diplome i titula upitali šta misli o sve učestalijim prebjezima iz SDA stranke, znala je pravi odgovor. ‘Jedan ode, dva se rode’.
Život u BiH, onaj politički i vjerski, pa samim tim i obični narodni, odvija se pod plaštom ove parole. Nema promjena, ništa se ne dešava, nema ‘panta rei’ pa da ‘sve teče i sve se mijenja’, sve je uvijek isto. Duboka i morbidna prošlost sve prisutnija, budućnosti ni na vidiku.
SDA izgubila na izborima ali opet podmeće klipove i vuče svojom ‘lokomotivom’ i raju i državu u ambis, pripomažu stranke ‘trojke’, ‘četvorke’ i ostale ‘orke’.
Duboka država jača, zvanična se i dalje guši i koprca. ‘Trojka’ sa partnerima iako optimistična, evo sad će godina dana od izbora, još nema vlast koju je osvojila. Ministarsko vijeće iako ‘historijski’ sklepano u mjesec dva-dana, još nepopunjeno, Parlament radi ‘par time’ ili je na odmoru, međunarodna zajednica ista kao i sa Bakirom u vlasti – stalno priča o zabrinutosti i napretku, podržava suverenost i samostalnost i donosi bezvezne zakjljučke, bh Predsjedništvo ‘zasjeda’ s vremena na vrijeme tek da donesu kakvu odluku ili uputi kakvo pismo ili reakciju. Sve se svelo na staru formulu Željka Komšića i Šefika Džaferovića ; dva nula za nas. Vanjski poslovi Konakovića i diplomatija bilježe neviđen broj sastanaka i susreta ali u Sarajevo malo ko dolazi izvana, osim stranih ‘čimbenka’ koji twittaju malo češće nego Reuf Bajrović ili Benjamina Karić. I obilaze džemate i Reisa, dok im on dijeli političke lekcije.
I dalje se ratuje. S početka smo bili u ratu zbog agresije Rusije na Ukrajinu, zbog Putina i ruskog plin akojeg nećemo ali ga koristimo, sada zbog parade ponosa i visokog bh predstavnika. Zbog Dodika uvijek i u svakom trenutku iako po medijima njegov hapšenje i njegov kraj najavljuju godinama.
Još uvijek se jezdi širom BiH i komemoriše na svakom brdu ili u svakoj ulici ali tako raspoređeno da proizilazi da se ratovalo i ubijalo samo ljeti, nikako zimi, još uvijek se vode bitke oko zastave, oko hidžaba, zara i feredže, tri prsta ili ekavice u optužnicama, ulaskom dublje u rat počeli su ratovati i Bošnjaci međusobno.
Karikaturalne osobe i stručnjaci iz ‘trojke’ tipa ministra Rame Isaka i sina mu nargilaša i mutanta Arnela Isaka poslanika vozaju se helikopterom, Zukan Helez hebe i grebe po svome, ministri umjesto telefonskog razgovora ili susreta pišu pisma putem ‘fejsa’, Reis još uvijek ‘miroljubivo’ sije otrov i mržnju hvatajući se za biznis zgrada, vrtića, penzionerskih domova ili drugih islamskih kulturnih ustanova, slave se turski praznici i turske bitke po Sarajevu kao da smo ista zemlja ili tursko vlasništvo, Dodik donosi i kroji sopstvene zakone i uobličava svoju državu po svom ćeifu. Načelnica Sarajeva pravi spomenike sopstvene gluposti, visoki bh predstavnik samo prijeti iz prazne puške, Dragan Čović optimističan kao i prije deset godina.
Za to vrijeme raja napaljena do vrhunca da prostite navija svaka za svoje stado i svoje predvodnike, Amerika dijeli kao nagrade crne liste koje niko ne čita niti ‘banda’, čak i Sebija Izetbegović umjesto zaslužene kazne za falsifikat i prevare bilježi sudske pobjede ; index joj vrijedniji od diplome. Od sada će se studentima umjesto diplome dijeliti samo indexi, pa neka konkurišu, ona ih ima ravna tri.
Silne najave optužnica u vezi aplikacije sky su odavno pale sa neba na zemlju, svi pohapšeni ‘odranije poznati’ i doušnici ‘Osmice’ Mehmedagića i OSAe odavno su na slobodi, hvataju se uglavnom dileri drogom, po Sarajevu se puca i krade svak dan. Milicija hvata a Tužilaštvo i Sudovi puštaju.
Ma nije bilo promjena čak ni u kabinetima nove vlasti. Premijer Nikšić je rado zadržao sekretaricu Fadila Novalića inače i svjedoka iz one ‘namještene afere’ respiratori, Denis Bećirević uhljebio sve SDA bandite u diplomatiji i dovukao sve SDA savjetnike u svoj savjetnički tim, tužiocima se dostavljaju prijave u kamionima a oni ne znaju šta će sa svojima – tužioce disciplinski ‘kažnjavaju’ dok oni druge krivično gone.
Sebija je bila u pravu, kad jedan ode, onda se dva rode. Ma šta dva, njih stotinu i sve je opet isto.
Država ‘radi’. Hvali se sa ukupljenim porezima i dijeli stotine miliona. Sebi i partnerima. Raja kmeči a sve destinacije za ljetnji odmor na prestižnim destinacijama u Saarjevu rasprodate. I svi najskuplji automobili stigli u BiH.
Ministri podvaljuju, pakuju jedni drugima, lažu na sve strane, ali kandidatski status zemlje se ne mijenja. Ni njena politika, unutrašnja ili vanjska. Ni mediji, ovo zlo i pošast vladaju državom više nego političari. Avdo Avdić i dalje ‘otkriva’, majke Srebrenice su u prijedlogu za Nobela, ‘Hižaslav’ Cerić ne prestaje kokodakati i zasmijavati, svaki muslimanski prazni je i dalje ‘najvažniji’.
Ako odu u Bruxelles na razgovor , otuda stižu različita tumačenja. Helez kaže ovako, Krišto onako, Košarac i ovako i onako.
Ko je Bosnu kleo, nije dangubio. Turizam cvjeta kao i Islamska Zajednica. Ima ćevapa i baklava. I hotela otetih od naroda i datih tajkunima Arapima i SDA mladeži.
Krade se diplomatska pošta, još uvijek se patriotizam ispituje sa dva pitanja kod svih osim kod Turske : ‘je li bio genocid u Srebrenici i da li je Sarajevo glavni grad BiH. I prave se spomenici. Nema manje države a da ima više spomenika. I muzeja. I tabli koje se ruše pa vraćaju, i ploča i sjećanja na slavne bitke koje je Alija Izetbegović davno izgubio.
Nećete mi vjerovati čak je i Zlatko Lagumdžija ostao isti. A ‘rodio’ se kad je otišao njegov prethodnik iz UNa Sven Alkalaj a Bećirović izveo prevaru stoljeća uz pomoć ‘trojke’ : dočepao se funkcije pa glumi profesorai Reisa.
Eto, i stari krimos i politička liga Lagumdžija kao i Alkalaj. Nakon što je postao bh ambasadorom nastavio da se smuca po džematima i sa Sandžaklijama New York-a pa se otuda javlja iz ‘centra kulture naše zajednice’ a zapravo iz džamije. Pa piše Željki Cvijanović a ona sekretaru UNa, pa je ‘uči pameti’ kako se prepravljaju ili dopunjavaju diplomatska pisma, na isti način kako Denis podučava Vučića ili Konaković Dačića. Umjesto da nazovu jedno drugog i da sjednu, pišu pisma, jeftinije je a isplativije.
Raja urliče i navija.
‘Šta se čeka, idemo na Banja Luku’. ‘Idemo na Drinu’. Zbilja, šta se čeka, rat je, hej!
Da se kojim slučajem tako žestoko navaljivalo na Srebrenicu jula 1995., sve bi bilo drugačije.
Ovako, Sebija je ‘zakon’.
photo : Zlatko Lagumdžija, sjećanje na Srebrenicu, džemat u New York, arhiv
