Koliko puta je BiH u samo zadnjih nekoliko godina bila u ratu ili joj je došao kraj : ne moguće je izbrojati, rat je još u toku a države kakve takve – onakve kakvu smo željeli- još ima …
Znamo da država BiH postoji, vidimo svaki dan. Jeste da nema državne vlade, jeste da nije još usvojen državni budžet za ovu godinu, tačno je da vijeće ministara ništa ne radi, ali Nacijo, ‘država radi’. Ministri se slikaju i zabavljaju raju ili se odmaraju na prestižnim destinacijama odakle se dopisuju i fejsbuče sa kolegama, puca se i ubija po glavnom bh Gradu – znači ima i onih za ubiti i onih koji pucaju, žene se ‘rokaju’ na svakom mjestu i u svakom trenutku kad se ‘ljudinama’ digne ona dična stvar-što opet znači ‘ima se, more se’, plate se redovno primaju i nabavljaju se nova i skupa auta, dijele se pare nemilice a isto tako i kradu, državne kase nikad punije a opet se uzimaju bankovne pozajmice i rasprodaje državna imovina putem obveznica, po ulicama se svaki dan nešto ili slavi ili komemoriše i podsjeća, spomenici prošlosti niču na svakom ćošku kao i džamije, trgovački centri i muzeji. Pacijenti i bolesni pište za ljekovima, znači živi su, nego, penzioneri i rudari još kmeče, ima i njih. Sve izgleda normalno ne može normalnije.
Kad čitaš novine ili gledaš tv ili popratiš silne portale, stvar je drugačija, ne možeš doći do daha. U ratu smo. Ode država, stiže ili je stigao dan ‘D’, kijamet. Od pada SDA mafijaške vlasti i zauzimanja fotelja od strane druge, pored već poznatih dušmana i neprijatelja Srba i Hrvata, dobili smo i domaće ‘kolaboracioniste i izdajnike’. Sve su prodali i izdali ‘našim neprijateljima’, ‘pređene su sve crvene linije’ i one druge, samo što nije puklo. Svaki potez iz Banja Luke od Dodika je kraj BiH, a kod njega nikad kraja potezima. Analizira se svaka izgovorena riječ i traži se ‘dlaka u jajetu’, Dayton se čuva i tumači kako ko stigne jer nema originala nigdje, svi su za mir a rata puna usta. Samo što nije počeo, grmi sa svih strana. Bošnjaci nikad budniji, veseliji i nikad spremniji za okršaje, Srbi nikad jedinstveniji a miroljubiviji, a Hrvati nikad ugroženiji.
Bosna i država nestaje, kažu mediji a popločavaju političari i čitav Svijet joj radi o glavi. Kad su izbori u Srbiji ili Crnoj Gori, eto problema za BiH. U Hrvatskoj, šta god da se dešava, opasnost dolazi. Kad je počeo rat u Ukrajini, bilo je – sad će planuti u BiH. Uređuj skloništa, eto Rusa i Srba. Napadom Hamasa na Izrael pa onda početkom odmazde Izraela i brutalnim ratom koji još traje- prozvali smo se Hamasom i Palestinom, ušli u rat. Medijski novinski rat u BiH koji je najavljivan, još se njeguje. Raznih analitičara, stručnjaka i geopolitičara komentatora ima umalo koliko i bh hadžija. Kad se donosila Rezolucija o genocidu u Srebrenici – planuće koliko sutra. Kad se birao sudija Ustavnog Suda BiH- ode država ako Marin Vukoja bude izabran. U Beogradu ‘svesrpski sabor’ – ‘početak rata’, prije njega svebošnjački iftarski Dine Konakovića.
Nama je rat epski pojam. Svi su u BiH ‘polomili zube na nama’, toliko smo jaki i moćni, larma krezuba raja željna žrtava i bitke i kliče. ‘Odcijepi se Mile’, ili ‘hajde kreni u rat Mile’ pa da ‘dovršimo započeto’. A Milorad zajabenatski svaki dan miroljubivo kao Reis Kavazović najavljuje i odjavljuje. Čak i američki ambasador u BiH u pauzi kad ne rasprodaje polovni namještaj, često ostaje ‘zabrinut’ dok vazi sa Reisom i visokim predstavnikom Schmidtom, čak ni oni ne daju neku veliku nadu iako nas čuvaju i brane. Jednostavno, opšti dojam je da smo u ratu samo što to ne vidimo. A Bosne, kakve takve upravo onakve kakvu smo htjeli i dobili, još ima.
Stiži izbori, sad će tek da odjekuje, nama su izbori svake dvije godine festival rata i festival foteljaškog turizma. I uzalud bačeni milioni KMa. Ožeži, praši, samo neka dođu naši. I uvijek dobijemo naše. Iste i novije. Razlika samo u nijansama. Otišao Bakir došao Dino, nema Šefika ima Denisa i Željka. Željko Komšić je uvijek tu. Nekad smo o našim ministrima čitali, sad ih kao Ramu Isaka čak i djeca crtaju. Ali naš je, neda državu, hapsi na sve strane osim kriminalaca – oni su moralna vertikala društva. Otišao nam Dodik sve sa harmonikom iz Predsjedništva, došla Željka sa usnom harmonikom. Otišao Trump a došao Biden, nama opet ne gine rat i raspad drave. Države ima, a ratuje se. Čak je i Marin Vukoja položio zakletvu ali još rat nije ozvaničen. Tako piše u novinama i tako se vidi na televiziji.
I ima države onoliko koliko je treba. I onakve, zbog koje je i počeo i vođen zadnji rat koji čak i po Reisu još traje ‘drugačijim sredstvima’. Ratuje se za granične i saobraćajne znakove, za udžbenike i dvije škole pod jednim krovom, himnom, zbog vjere i praznika, zbog halal narezaka u ‘zajedničkim oružanim snagama’, zbog Sebije Izetbegović ili zbog bošnjakovanja ‘trojke’ ili četnikovanja na Tari, ma ne možeš nabrojati. Žrtve su nam preubijene nekoliko puta, sad umjesto onih iz zadnjeg, iskopavamo i tragamo za onima iz I i II Svjetskog rata. Žrtava uvije fali. Morbidno ali korisno.
Mi uvijek imamo razloga za rat, sada ponajviše.
Ovaj ‘virtualni rat’ je ponekad opasniji od onog pravog, jer vodi u stvarnost i kao u bajci ‘eto vuka’, kad se jednog dana desi, svi će misliti da je šala, kao prije toga uvijek. Zato smo u ratu.
Ako se jednog dana ‘vuk’ ukaže, da možemo reći kako smo bili dalekovidni i proročanski pametni. Ako se pak ne desi, što bi bilo veliko razočarenje, onda će mo opet ispočetka, možda nam se posreći jednog dana.
Kažu da je prvi znak stvarnog rata u zemlji kada vidite da strane diplomate bježe prema aerodomu, ne vjerujem u tu priču. Po meni, kad ugledate bh vlastelu na aerodromima ili na graničnim prijelazima sa prtljagom i familijom ili kad isprazne bankovne račune u BiH, onda možete posumnjati da nam se nešto sprema. Ovako, uživajte u ratnom ozračju i pratite tv ‘Face’, Patriju, Al Jazeera Balkans i Reisa. I novinare Avdu Avdića obavezno, uz njega neSlobodnu Bosnu, Rasima Belka, gospođu Vrabac i Aminu Čorbo. Zukan Heleza SDPovog ministra sa tespihom u džepu i njegovo drugovanje sa NATO snagama zaboravite, obratite pažnju da li je viđen na kapijama granice ili aerodroma. Kao i tri prsta ministra Nešića, dječji crtež Rame Isaka, optimistični poluosmijeh Dragana Čovića, pisma rumenog ‘horoza pijevca’ Denisa Bećirovića i svih ostalih ‘denisa’ te ratobornog političkog kepeca ljiljana Željka Komšića.
Bakira Izetbegovića će te prepoznati na nekom od dronova marke ‘Bayraktar’ na putu prema Istambolu gdje se već nalazi dosta njegove raje, uključujući general Prevljaka i ‘pobegulju’ ratnog zločinca Mahmuljina. Tamo bi mogao završti i turkofil Semir Efendić zvani ‘mladi Haris Silajdžić’.
Dodika nećete moći upratiti, odustanite, on je odavno postao nevidljiv.
Kao i Munira Subašić.
Ako vas ni to ne upućuje na ratni doživljaj, onda ne znam šta je sa vama.
photo ilustracija : novinar Avdo Avdić s početka rata u Ukrajini, arhiv
