Niko se ne zgražava nad činjenicom da hodže vole mlade curice u mejtefu dok su sveštenici i popovi više zaljubljeni u mušku djecu, ali isto tako ne pogađa nas previše ni zaštita vjerskih pedofila od strane vrhovnih vjerskih autoriteta
Nedavni ‘slučaj’ pedofila Milana Špehara iz Riječke nadbiskupije u Hrvatskoj izbačen u javnost koji kaže da je ovaj ‘Božji čovjek’ godinama seksulano zlostavljao dječake u vjeskim ustanovama i pri molitvama, nije uopšte slučaj, zato ga stavljamo pod navodnike.
To je naprosto permanentna bolesna pojava u našem društvu od koje svjesno okreće glavu i vjera i vlast a i mi sami, čime postajem svjesno ili nesvjesno i sami simpatizeri pedofila i pedofilije.
Nakon što je godinama zlostavljao dječake ‘uvaženi i velečasni’ Špehar se tek kad su se neke od žrtava usudile o tome progovoriti obratio sa ‘priznanjem’ da je u dužem vremenskom periodu ‘izvršio bludne radnje nad trinaest dječaka u starosti od 6 do 13 godina’. Skrušeno, onako kako je uz krunicu bezbožnički uživao u slatkim grijesima, dao je čak i intervju listu ‘Nacional’.
“Niko za moja zlodjela nije ni krivac ni sukrivac. Ja sam ih počinio i strašno mi je žao za žrtve mojih zlih čina. Ne preostaje mi drugo nego da iz dna duše molim da mi oproste i oni i njihovi najbliži ako ikako mogu za sve rane koje sam im zadao te okajavati činiti pokoru, i žaliti što sam to počinio i moliti Boga da prije svega izliječi sve one rane koje sam im zadao a i crkvu moliti za oproštenje što sam bio nedostojan njenog povjerenja u mene i svećeničkog zvanja..’
Klasična ‘odbrana’ kriminalca koja je stoposto netačna. Jer, svi smo krivi. Crkva prije svega jer je obavljao značajne funkcije i predavao na katedrama pišući knjige o moralu i vjeri, vlast jer je tek ‘zaprimila’ ovo priznanje k znanju kao da je prvo iako smo o seksualnim zlostavljanjima hodža, popova i svećenika djece u Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj, u Srbiji, BiH, Americi, u Canadi, svuda) čitali često i prečesto bez ikakvih konsekvenci ili odgovornosti (osim odlaska u penziju, očenaša koji te oslobađaju svake odgovornosti ili premještaja na drugu lokaciju i službu), pa i mi, obična raja koji u ovakvim ‘autoritetima’ Boga uvijek nađemo opravdanje i samilost. Svako ‘za svoje’. I jer je takvo priznanje došlo namjerno kasno, tek kad je na sreću vlasti ‘nastupila zastara krivičnog gonjenja’ i kad je sveštenik pedofil osjetio prisutnost smrti zbog starosti i bolesti.
No ono što najviše zabrinjava i iritira što o ovakvim bolesnim zločincima šute ‘vjerski autoriteti’ sakrivajući ih i od društvene i zakonske odgovornosti. Sjetimo se samo sakrivanja pedofilije od strane bivšeg Reisa ‘Hižaslava’ Cerića’ i sadašnjeg ef. Kavazovića (slučaj Gluha Bukovica i drugi slučajevi o kojima smo pisali više puta), zatim ne zaboravimo ‘najpoznatiji slučaj’ pedofilije u Pravoslavnoj crkvi Srbije vladike Vasilija Kačavende koji je umjesto kazne nagrađivan, da i ne nabrajamo ostale kojih ima poprilično i često, sve će nam onda biti jasnije.
Evo, i sadašnji katolički Poglavar u Rimu Papa Franjo se kao i njegovi prethodnici i kao njegove ‘kolege’ u vjeri, pridružio toj neskrivenoj zaštiti pedofila Špehara. Umjesto da podvikne i zatraži najrigoroznije mjere, on je ostao na ‘osudi’ a Špeharu dozvolio utočište u Rimu, u srcu Katoličke Crkve.
Kako su vijesti obznanile, Špehar se ‘nastanio u Italiji u nekom zatvorenom benediktinskom samostanu i posvetio se molitvi i pokori’. Papa mu je to omogućio jer se ‘sam prijavio’ što je nekakav ‘presedan’ među vjerskim služenicima. Što mu dođe kao ‘olakšavajuća okolnost’.
Dobra vijest za buduće pedofile koja govori da je vjera ipak ispred države i zakona. Loša za Papu. Jer, Špehar je ipak pod njegovom jurisdikcijom i pod njegovim krovom.
photo : naslovnica hrvatskog tjednika ‘Nacional’ i Milan Špehar sveštenik pedofil, arhiv
