Nakon teškog zločina i tragedije u školi naselja Vračar u Beogradu ništa nećemo naučiti, čak ni ono najglavnije : i nevine žrtve su kao i ubice, nažalost – ‘odranije poznate’. Da li se ovakav zločin može ‘preliti’ i u BiH : bolesne izjave akademika Sidrana i urednika tursko-bošnjačkog magazina ‘Stav’ Mahira Sokolije
* Teški zločin maloljetnika Koste Kecmanovića (14 godina) u Beogradu i nevine žrtve (njih desetoro, sedam djevojčica, jedan dječak, radnik obezbjeđenja škole i nastavnica koja je naknadno podlegla, uz napomenu da obzirom na povrede broj još nije konačan), uznemirio je čitav Region Balkana, najviše roditelje i djecu, u Srbiji je proglašena trodnevna žalost, vlast zasjeda i analizira, sa svih strana stižu telegrami saučešća, dok mediji sjeckaju vijesti i izvještavaju. Liju se suze, pale svijeće, tabire se posljedice, ubrzo će krenuti i optuživanja o krivici, ali niko osim deklaratornih najava u vlasti se neće detaljnije baviti uzrocima ove tragedije, koja je mogla samo iznenaditi naivne i neupućene. I rješavanjem tih uzroka. I ništa osim uskraćenog života nevine djece i patnje najbližih neće promijeniti činjenicu da se ne radi o ‘nezapamćenom zločinu’ u društvu i državama u kojima nažalost ovo neće biti zadnji zločin ove vrste u kojem su i žrtve i ubice ‘odranije poznate’ i nama i organima gonjenja, i školama i vlasti ali u Srbiji su vlasti iste kao vlasti bilo koje druge države. Jer, slične tragedije se dešavaju svaki dan, otkud da su sad baš ‘nezapamćene’ ?
* Naravno ne priželjkujem nove tragedije ali jednostavno se to mora reći : svi smo krivi, nema nevinih.
Do sada smo vijesti o ovakvim ili sličnim tragedijama čitali svakodnevno, posebno su dolazile iz Amerike, ponekad i sa sjevera Evrope, ali smo se lažno zavaravali da ‘američki sindrom’ neće i ne može postati i naš, evo desilo se.
Te vijesti su toliko učestale i česte da smo se na njih navikli i prelazili preko njih kao preko meteorološke prognoze, vjerujući da neće baš nas potrefiti a za one druge baš nas briga, svjesno ili nesvjesno prelazeći preko notornih činjenica da su uzroci skoro isti.
Oglušujemo se kao i vlasti u Americi na silno vršnjačko nasilje koje se zataškava ili mu se ne pridaje nikakav značaj, na probleme društva-posebno djece, nedostatak školskih sociologa i psihologa, na poguban uticaj medija a posebno društvenih mreža, na odgoj od strane roditelja, na dostupnost i mogućnost kupovine oružja bez posebnih provjera i uslova, sad kad se to desilo, ponašamo se kao i vlast u Americi. ‘Poduzećemo’, ‘učinićemo sve’, ‘nikad ovo nećemo zaboraviti’, na kraju će se sve svesti na ‘pojačano prisustvo policije u školama’ i plač pred kamerama. Kao kad su Obama, Bush prije njega ili Trump pa onda predsjednik Biden poslije ronili suze i dijelili patetične i isprazne izjave o žalosti i brizi, a najveći im domet takve brige bio da, recimo, školu gdje je ubijeno preko 20/toro djece sravne sa zemljom i naprave novu, da se ‘zaboravi’ šta se desilo u staroj školi.
Usljed čega u Americi srazmjerno broju žrtava ne samo u školama već i na drugim javnim mjestima gomilaju skenere i policajce. Zvuči nevjerovatno ali istinito – Donald Trump je čak predlagao da se učitelji i profesori naoružaju i da nose pištolje u razredu, da mu nije istekao mandat to bi već imali. Zato nam škole u Americi liče na areodrome ili na vojne baze. Sve pišti od skenera i pretresa.
Međutim, Amerika još nije spremna bez obzira na ovolike svakodnevne žrtve da ograniči ili uslovi kupovinu oružja dostupnog svakom (i normalnom i bolesnom) i na svakoj trafici, važnija im je savezna udruga za promet oružjem (NRA National Rifle Association, organizacija koja ima velikog upliva u donošenju zakona o oružju u Americi) i prvi amandman Ustava kojeg ne žele promijeniti a koji dozvoljava kupovine oružja bez velikh provjera, od njihovih građana, djece ili nevinih žena i ljudi.
* Tako će, bojim se završiti i ova tragedija u Beogradu, već na početku sve miriše na Ameriku. I jadne i nevine žrtve su ‘odranije poznate’ kao i ubice. One po tome jer su nezaštićene i bez dovoljno brige, ‘odranije’ i uvijek, čak i kad ukažu na neke probeme, ubice – to se zna. Ili su imale dosije ili ih imaju više ali nikog nije briga. I to saznamo tek kad se tragedije dogodi.
U tragedijma ove vrste na Balkanu, bilo bi pogrešno sve svaliti na socijalne mreže i medije iako imaju ogromnog uticaja. U Srbiji je uz dozvolu vlasti ‘najnormalnije’ da se emituju silni programi na tv frekvencijama koji podstiču nemoral i kriminal i gdje zvijezdama godinama postaje najveći ološ iz kriminalnog svijeta i sa estrade, ‘odranije poznati’, tipovi čak snimaju i video uratke po školama kao nedavno ološ i razbojnik Kristijan Golubović koji je učenicima obećao i učenje u pucanju, slično se dešava i u BiH. Gdje ‘bivši zatvorenici’, drogeraši i razbojnici tipa Mirze Hatića ili Amira Pašića Faće bukvalno jezde socijalnm mrežama i ulicama Sarajeva dok vlast šuti a mediji ih kuju u zvijezde označavajući ih ‘žestokim momcima’. Zbog toga a i još mogih drugih razloga, više krivnje udjeljujem vlasti, kako ovoj u Americi tako i ovima na našim prostorima. Zbog čega imamo dane žalosti danas u Srbiji a sutra možda u Bosni ili u Hrvatskoj.
* Paralela sa ‘američkim sindromom’ je vidljiva i u profilima ubica. Jer, kao u skoro svakodnevnim ubijanjima djece i ljudi po školama i tržnim centrima USA, tako i u Srbiji, ubica Kecmanović je po šablonu iz Amerike ‘bio dobar učenik ili susjed, pomagao svakom, odličan đak, plus u ‘prednosti’ je jer ne može odgovarati za zločin budući da je maloljetan. Hapšenje njegovih roditelja je pozitivan i očekivan potez, ali rješenje nije kompletno. Proći će, ako se i kazne, sa niskom ili malom kaznom, a znali su i morali znati šta im sin radi u njegovoj sobi. Dok crta plan škole, pravi molotovljev koktel i ispisuje spisak đaka koje će ucmekati. Kažu a što i sam priznaje i otac ubice, da ga je vodio i u streljanu da vježba gađanje pištoljem. Koliko je još takvih roditelja i u Srbiji i u ostalim djelovima Balkana koji u tišini, svjesno ili nesvjesno učestvuju u pripremi eventualnog zločina, odsustvom i zanemarivanjem kontrole svoj djece, nikada nećemo saznati dok se ne desi ragedija.
Ostaće kao najglavniji krivci ‘socijalne mreže’ igrice ili facebook, koje, iako nose debelu dozu krivice, neće biti ni ograničene ni ukinute. Jer su odavno postale poligoni za mržnju, svađu, prostakluk i kriminal ne samo djece već i vlasti i političara koji najveći dio vremena tu i provode.
ANTRFILE
Da su nepopularna predviđanja o mogućim sličnim događajima i u BiH i bahatom odnosu vlasti naspram tih pojava potvrdila je jučerašnja vijest iz Bihaća. Maloljetnik Zulić Ajdin je ubicu iz Beograda nazvao ‘kraljinom’ i najavio sličnu akciju u školi u Bihaću. Vlast nije reagovala na to iako ‘znaju’ za njega, ‘odranije je poznat’, navodno su ga priveli danas tek kad je postavio drugi post u kojem se pohvalio sa silovanjem djevojčice od 12 godina, najavljujući da ‘će opet’. Vlast je ostala nijema i na sramnu izjavu/post urednika bošnjačko-turskog glasila ‘Stav’ Mahira Sokolije u kojem je roditeljima ubijene djece poručio “Zanimate me ko događaji u Južnoj Dakoti, dakle uopće me ne zanimate”, ili čak na notornog mrzitelja Srbije i Srba akademika Sidrana koji je u stilu jarana vehabije Nihada Veličkovića izjavio “Užasavam se, ali se ne čudim. Ne mogu zdravu djecu rađati bolesna društva”. Ne pojašnjavajući da li su ubijena djeca bolesna kaoi ubica. Sidran je ostao upamćen i po izjavi u vezi heroja Srđana Aleksića koji je spasio Bošnjaka i zbog toga ubijne, nazivajući ga ‘četnikom i švercerom farmerica na pijaci a ne herojem’. Akademik hoće reći kako je BiH ‘zdravo društvo’ u kojem može akademski isticati bolesne izjave bez posljedica.
Ovakvi stavovi bošnjačke inteligencije’ nisu neočekivane ali one osim elementarne doze pristojnosti u ovakvim situacijama govore o jednom drugom velikom bošnjačkom problemu. O odnosu prema samo svojim žrtvama, druge ne postoje i ne zaslužuju nikakvu empatiju već sprdnju i omalovažavnje. Zbog čega će nažalost i žrtve bh rata posebno one u Srebrenici doživjeti reakcijom iste efekte.
photo : roditelji i građani odaju počast ubijenim žrtvama na Vračaru, Beograd, detalj, arhiv
