Bio muhur, štembilj ili pečat, ovaj mali uređaj simbol vlasti i moći postaje u BiH nezaobilazan u brojnim aferama, svi ga svojataju i kradu a bez njega nema života, od Velike Kladuše do Bijeljine ili Sarajeva
Pečati, kao dokaz valjanosti dokumenta korišćeni su u najranijim civilizacijama od Mesopotamije pa do današnjih dana i nezaobilazan su segment istorije država, religije i društva. Neki su rađeni od drveta, voska, drugi od metala ili u kombinaciji drveta i gume, od plastike, raznih su oblika i veličina, ali svima je jedna osobina najglavnija : potvrđuju moć, istinitost, autentičnost i zvaničnost, često su zbog toga kopirani i zloupotrebljavani. Ne samo kod državnih ličnih dokumenata ili kod ličnih dokaza o obrazovanju. Neki vlastodršci su ga imali uza se, na prstenu, nekad se čuvao u kasama, i uvijek je u praksi bio važniji od potpisa.
Čak i danas kad je moderni svijet uznapredovao i kad se pečat manje upotrebljava čak i u državnim organima, uz manje ili veće izuzetke svako će od nas prvo da upita : a ima li taj dokument pečat, ako nema, odbij.
Tako je još na snazi pečatiranje svega i svačega, od pisma u pošti do ugovora ili sudskih i vjerskih odluka ili odluka država i udruženja.
U zapadnim zemljama pečat je odavno izgubio svoju nekadašnju važnost i više se vjeruje imenu i potpisu na dokumentu ali kod nas ovaj komad drveta ili metala sa gumom popunjenom slovima i simbolom izdavaoca, nezaobilazan je i previše važan tako da firme koje izrađuju ova mala pomagala – pečatoresci – imaju uvijek posla. U BiH, gdje smo uvijek nekako posebni i specifični, pečat i to onaj državnih organa, odavno je postao sredstvom za otimanje moći, za prevlast, za političke nedefinisane bitke usljed čega nas često zatrpavaju ‘aferama’ o nestanku pečata, zaključavanju ili o nasilnom oduzimanju istog, zbog čega se odlažu sjednice, donošenje ‘važnih’ odluka i propisa. Staje kompletan naš život jer bez pečata ne postojimo ni mi ni država.
Na sceni je više slučajeva ‘nestanka’ ili zaključavanja pečata tako da se ubrzo mora u vezi te štetne pojave na fakultetima i školama oformiti posebna nauka : pečatologija.
Pored afera o falsifikovanja državnih i drugih zvaničnih dokumenata, u zadnje vrijeme u BiH je najčešći oblik zloupotrebe pečata je kod preuzimanja vlasti. U opštinama, Kantonima, svuda. Dođe nova a stara vlast neće da ode, pa onda ‘nestane’ pečat i eto ti problema. Ili, neda načelnik pečata, pa neda predsjednik opštinskog vijeća, ili najjednostavnije : pečat se zaključa pa ti ‘muhuraj’ sa onom stvari, ne možeš ništa.
Svjedoci smo da je u Vel. Kladuši u dva navrata blistala ‘afera nestanka pečata’. Prvi put aprila 2020. kada je kćerka Fikreta Abdića (inače jedna od njegove troje djece zaposlene u ovoj opštini, plus zet pride) opužena za krađu pečata optinskog vijeća, a drugi put ovih dana, 28. februara kada se zbog nemogućnosti novoformiranog opštinskog vijeća da preuzme vlast i u kojem nemaju većinu Laburisti Abdića ponovo zvala SIPA koja je upala u Opštinu i navodno oduzela traženi pečat, čeka se rasplet događaja. Poslije suđenja prvi put Dunja Pleho Abdić je oslobođena za ovo krivično djelo. Imali smo i u Sarajevu sličnu ‘afericu’ sa pečatom januara 2020. kod preuzimanja vlast ti od SDA u Skupštini Kantona od strane ‘trojke’ kada su osumnjičeni sadašnji ministar vanjskih poslova Dino Konaković i njegova koalicija, zbog čega smo danima i mjesecima raspravljali o sudbini komada drveta i gume, vlast naprosto nije ‘radila’. Evo imamo i najnoviju u Bijeljini koja je pukla isti dan kad i ‘pečatska afera’ u Vel. Kladuši. Navodno Dejan Balgojević je pokupio dva pečata sa sobom, jedan od Skupštine Grada a drugi od opštinske službe, gradonačelnik Ljubiša Popović čiji opoziv je uzrokovao ovu ‘pečatomaniju’ je odmah podnio krivičnu prijavu i zvao policiju. Protiv njega se traži zvanično opoziv a on se neda.
Ima primjera još, krađa ili sakrivanje pečata postaje ‘čudo bh otpora’. Svemu, naročito u otimanju vlasti.
Kako se kod nas sve ovjerava od ulaznice na kakav teferič do zvaničnih dokumenata stoga će se pečatologija razvijati i dešavati. I izučavati. Jer, onaj ko uza se i kod sebe ima pečat, taj je vlast. Sa pečatom može da uradi šta hoće. Može da te pošalje kući, isplati lovu sebi ili nekome, odreže nam parking ili cijenu za vodu. Može da te pošalje u zatvor ili ti otme imovinu, zatvori bankovni račun. Ma sve, ama baš sve. A da je drugačije ?
Sada, zamislite situaciju da smo mi kao ostatak modernog svijeta koji ne robuje pečatu (ovdje u USA za razliku pečatiranja u BiH gdje su pečati veliki k’o gurabija ili lavor, čak ni sudska presuda nema pečat, ima samo potpis sudije ali opet proizvodi posljedice pečata) i da je i nama važniji potpis od otiska tinte na papiru, šta bi onda, kako ono reče Reis prije par godina , ‘šta bi s nas bilo’? Ne smijem ni pomisliti. Vjerovati dokumentu u BiH sa pečatom je teško, povjerovati potpisu osobe na zvaničnom papiru još teže, sve su to osobe uglavnom ‘poznate organima gonjenja od ranije’
Ali zato imam prijedlog kako da se prevaziđu ove trakavice i sudske dokolice u vezi pečata.
Pošto su naši vlastodršci vladari države u svakom smislu, treba donijeti zakon da im se čim budu izabrani uradi ‘carski’ ili ‘kraljevski’ pečat. Sa njihovom slikom, poptisom i amblemom. I da se pečat po propisu nose na prstenu ili u džepu. Onda neće niko moći da ga ukrade, zaključa ili zloupotrijebi.
Osim ‘careva’ i ‘kraljeva’. Njima je sve dozvoljeno.
photo ilustracija : pečati, arhiv
