Tačno je, Halid Bešlić ne može biti kriv što nobelovac Peter Handke voli više Romaniju od Miljacke, ali novinar i pisac Muharem Bazdulj jeste kriv jer je povrijedio ‘ramazanske osjećaje’ urednice ‘Oslobođenja’ Vildane Selimbegović sada, kao onda 2018. što ih je izvrijeđao Boris Dežulović
Pisac i novinar Muharem Bazdulj će svakako zapamtiti ovogodišnji Svjetski Dan medija 3. Maj, budući da mu je list ‘Oslobođenje’ za kojeg je između ostalih pisao, dalo šut kartu samo pet dana poslije tog velikog svjetskog dana kojeg je naveliko slavilo i pozdravljalo sve što se medijem naziva u BiH, uz međunarodne ‘čimbenike’ u BiH, ne pitajući ga ni šta je izjavio ni kako je pokazao tu svoju slobodu medijskog djelatnika ili svoju slobodu izražavanja koja je izazvala ‘tako veliki interes čitaoca’.
Zapravo, otkaz i nije dobio zbog svog pisanja, zbog svojih riječi, već kako je to pojasnila urednica ‘Oslobođenja’ Vildana Selimbegović zbog ‘uznemirenja povrijeđenih čitatelja’ ove novine. Znači, opet su se kao i juna 2018 ‘desile’ povrede nečijih osjećanja, hoće reći čitaoca, o čemu ‘Oslobođenje’ itekako brine.
Ovogodišnje ‘povrede’ koje je uzrokovao Bazdulj su osvanule na video uratku na kojem Muharem zagrljen sa književnikom i nobelovcem (Peter Handke) i sa Emirom Kusturicom na proslavi posjete ovog austrijskog pisca pjeva ‘Romaniju’- poznatu pjesmu Halida Bešlića, 2018. ‘osjećaji su povrijeđeni’ jer je dugogodišnji kolumnista ‘Oslobođenja’ i jedan od najpoznatijh novinara na prostorima Ex Yugoslavije Boris Dežulović (Feral Tribune) napisao kolumnu u kojoj je glavni lik bio brat Tayib Erdogan, kojeg je u tekstu novinar uporedio sa Poslanikom, u svom poznatom serijalu njegovog ‘Kože’ iz vica i satire a revnosna urednica to prepoznala kao ‘povredu osjećanja’ i odbila tekst objaviti, žrtvovavši Dežulovića koji je zbog toga prekinuo suradnju sa listom.
Ova dva događaja u listu koji još od bh rata nosi nagradu za demokratiju, jednakost, za slobodu pisane i izgovorene riječi i u listu koji je osnovan još 1943 i od tada samo ubirao plakete i nagrade, imaju neke sličnosti, iako su različiti.
Naime, oba su se desila uz Ramazan, i oba puta su u pitanje ‘povrede osjećanja’ čitaoca’, kako je svoje poteze opravdala urednica Vildana. Jer, žurka novinara Bazdulja u Republici Srpskoj u društvu Kusturice, Dodika i Petera Handkea, ‘poznatog negatora genocida u Srebrenici’ obzirom ‘na poznati stav ‘Oslobođenja’ o Srebrenici i počinjenom genocidu, dovoljan je razlog da mu se otkaže gostoprimstvo u ovoj novini.
U jednom od silnih jubileja, Vildana je uz 75. godišnjlicu lista 2018. ‘Oslobođenju’ rekla ovako. ‘Oslobođenje’ je priča o BiH, slika života kojim svi živimo i namjeravamo to i ostati. Mi smo novina za cijelu BiH i time se ponosimo’.
Nije ni zucnula o tome da je pominjanje brata Tayiba Edogana u kolumni, u satiričnom tekstu poznatog novinara njena vizija BiH i slobode mišljenja naprasno ugušena u ‘vjerskim osjećanjima’, jer o tome se sa Vildanom ne raspravlja. ‘Uz Ramazan ne možemo tolerisati povrede Poslanika’, bila je rezolutna kao da govori u ime ‘Preporoda’ ili Radia ‘Bir’ Reisa Kavazovića. Ili, kao da nikad nije čula da je Dežulovićev ‘Kožo’ fikcija, dok Bakir Izetbegović permanentno i stvarno poredi Erdogana sa Poslanikom i to sa osjećanjima.
I ovog Ramazana Vildani se opet ukazuju osjećanja, Ramazanska, a ona to vješto upakira pod osjećanja čitaoca.
Naravno, niko razuman neće podržati niti bi podržao negiranje genocida, ne vjerujem da je na ovoj žurci i dodjeli nagrade ovom piscu to učinio i Bazdulj, nisam u njegovim osvrtima nikad ni pročitao takvo nešto, njegov grijeh je što je uz Ramazan bio na ‘pogrešnom mjestu’, u Republici Srpskoj i u ‘pogrešnom društvu’. Većina bh medija je naglašavala u tekstu kako Bazdulj ‘žurka, ‘bazdi’, ‘teferiči’, kako se ‘opija u društvu negatora genocida’, što je bilo često u komentarima i od ranije, zbog njegovog pisanja u beogradskim listovim i preseljenja u Beograd a i u vezi dobivanja ‘srpskih’ nagrada, pa se sve svelo na kraju opet na ‘vjerska osjećanja’. I na već poznate stavove o BiH kakvu svi želimo.
Urednica Vildana je to dočarala ovako.
‘Oslobodjenje ne može biti odgovorno za privatne odluke i druženja svojih suradnika. Jednako kao sto ni Halid Bešlić ne može biti kriv što se Handke slavi uz njegovu pjesmu’.
Malo morgen. A šta bi bilo da je Bazdulj zapjevao ‘Miljacku’ umjesto ‘Romanije’, Romanija Vildanu asocira na mnogo žešća osjećanja od Miljacke? I, onda, ako nije odgovoran Halid, zašto bi bio Bazdulj?
Naravno da je Selimbegovićka više kriva od Bazdulja, jer koliko sutra, u ovom listu će osvanuti ili izjava ili kakav intervju sa Miloradom Dodikom, recimo, a zna se njegov stav o Srebrenici i genocidu. Ili još bolje, ako se slučajno Dodik sastane sa Bakirom Izetbegovićem, pa zaigraju šaha ili čak zapjevaju Halida, hoće li onda iko će tada biti odgovoran? Na kraju svih krajeva, Republika Srpska je dio BiH, valjda, a zakonom nije kažnjivo piti uz Ramazan ?
Da se ne lažkamo. Odkako su SDA magnati i vlasnici ‘Oslobođenja’ postali sarajevski vlasnici pivare braća Selimović te odkada je i bliži član familije urednice postao uži član kabineta u vlasti SDA, sve više kod Vildane naviru vjerska ‘osjećanja’. A ‘Oslobođenje’ tone sve dublje u kaljugu bh medijskih nedemokratskih i netolerantnih javnih glasila.
Da vidimo, šta će o tome reći Društvo novinara (2013. Bazdulj je dobio nagradu ovog Društva i proglašen najboljim novinarem u štampanim medijima), za čitaoce će mo lako. Za Vildanu znamo poodavno.
Ni ona ni ovakvo ‘Oslobođenje’ nisu za ponos čitavoj BiH niti je ovakav potez urednice ‘priča o Bosni i Hercegovini koju želimo’. To je sasvim neka druga priča, koju ovaj list zapričava.
photo : Muharem Bazdulj sasvim lijevo, u sredini : Peter Handke, arhiv
