Nakon strašnog zemljotresa u Turskoj, imamo informacije o bh državljanima žrtvama, jedino ništa nema o presuđenom ratnom zločincu Sakibu Mahmuljinu koji se krije od zatvora u Turskoj, kao da je gluho bilo ‘u zemlju propao’.
Zaista interesanto, mediji imaju podatke o svim bh državljanima (poginulima ili povrijeđenima) koji su se u vrijeme strašnog zemljotresa zatekli u Turskoj, jedino nema nikakvih podataka o Sakibu Mahmuljinu generalu ArBiH presuđenom ratnom zločincu. Kao da je gluho bilo ‘u zemlju propao’, niko ne zna da li je preživio zemljotres u Turskoj, niti se ko od bh zvaničnika o njemu raspitivao, a u Tursku su zgladili svi poslije ove velike tragedije, od ministra vanjskih poslova Konakovića do troglave aždahe iz bh Predsjedništva. O Sakibu ništa nisu saznali ni brojni bh spasioci koji su se odmah po zemljotresu uputili u Tursku.
Podsjećamo, ovaj ratni zločinac heroj je nakon objave presude kojom je za nestašluke mudžahedina u ArBiH osuđen na osam godina zatvora zdimio za Tursku i od aprila prošle godine niko ne zna tačno da li je ili nije za njim raspisana potjernica niti se zna gdje se nalazi.
Ministarstvo pravde BiH tvrdi da je zatražilo raspisivanje potjernice, vanjski bh poslovi tvrde da nisu od ministarstva dobili ništa, šuti Interpol i tamo nema ni žute ni zelene ni crven tjeralice, ali jedno se zna : na adresi na koju mu je poslan poziv za ‘ćorku’ nije bilo ni Sakiba ni Sakibe. Medji su otkrili da je ‘otišao na liječenje u Tursku’, što je zapravo sinonim za bjekstvo, ali niko ne zna tačno gdje boravi, i kao što je red, zaboravili smo ga. Prije nego je zgladio u ‘majku Tursku’, skoro godinu dana je odlagao odlazak u zatvor ‘zbog bolesti’, zbog čega navodno nije pobjegao od kazne već je ‘otišao da se liječi’.
Dobro, ako je bolestan, gdje se liječi i da li mu treba finansijska pomoć, nije red da se naš heroj i gazija sam o sebi brine? I da li je ta bolest opasna? Jer, dok mu je trajalo suđenje za odsijecanje glava srpskim zarobljenicima od strane mudžahedina u jedinici ‘Al mujaheed’ – ‘njiha’ pedeset i kusur, dobio je plaketu za humanitarni rad i proglašen počasnim građaninom Zeničko dobojskog kantona, bio je ‘zdrav k’o dren’. Nakon presude, bolest ga iznenada ‘šćorlala’, ne sluti na dobro. A mi nismo to smjeli sebi dozvoliti, to da ga zaboravimo. Nikako.
A zaboravili ga. Dino Konaković, inače precizan i koncizan demokrata i borac za pravdu nije ništa o njemu pitao svog kolegu u Turskoj, nije ništa pitao ni bh ambasador u Turskoj pa ni naši ‘predsjednici’, gluho bilo da mu se nije šta desilo u ovom zemljotresu? Mi zapravo ni ne znamo, možda je on turski državljanin pa nema njegovog imena u podacima o bh građanima žrtvama, sve je moguće, ali najviše se može povjerovati jednoj opciji : nije se u vrijeme zemljotresa zatekao u siromašnoj pokrajini i siromašnim gradovima, on je srećom i najvjerovatnije na nekim drugim destinacijama Turske, možda u Antalya-i, tamo su bogati i tamo ništa ne trese. Jer i Bog pazi na moćne i snalažljive. A možda je onako sa bradom koju je pustio da mu raste, čak i prolazio pored Konakovića ili Komšića, pa čak i ispred Željke Cvijanović, a nisu ga prepoznali? Samo nagađamo i pitamo, jer nam je stalo saznati kako se osjeća i gdje je naš gazija, ide li mu nabolje ili nadolje.
Kako god, Sakib je ipak žrtva. Ne od klasičnog prirodnog zemljotresa. Bošnjaci pravilno tvrde da je žrtva bh pravosuđa koje je pod kontrolom Srba i Hrvata, kao uostalom što su ‘žrvtovani’ mnogi drugi bh komandanti slavne armije, optuženi ratni zločesti dječaci. Jer oni, ti dušmani bh pravde vazda tresu, potresaju i pretresaju. E, ali je takvom kvalifikacijom žrtva, i red bi bilo da išta o njemu saznamo i da mu pomognemo. Tako smo jer smo merhametli, svakoj bošnjačkoj žrtvi pomagali. Sakibu i da hoćemo poslati pomoć ne ide, ne znamo gdje je, a možda je glada i žedan i pati se, to nije u redu.
Još je nešto interesantno uz ovu žrtvu bh pravosudnog potresa. Kad iz BiH pobjegne neki presuđeni Srbin ili Hrvat (a bježe masovno, kod nas su svi ratni zločinci na slobodi dok se ne dokaže a rijetko se dokaže) ratni zločinac u Srbiju ili Hrvatsku, sve odmah saznamo. Gdje stanuju, čime se bave, a posebno to da nam ih neće da izruče oni koji podržavaju te zločince. O Sakibu ništa, a najlogičnije je, pošto nam je Turska ‘mama’ i bratska država, da nam dadne te podatke.
Da li to znači da, onda, ni Turska neće da nam vrati ‘bolesnog’ Sakiba ili ona možda ne izručuje svoje državljane a mi nemamo pojma o Sakibovom pasošu? Ili možda niko od ‘naših’ nije htio ništa ‘zatalasati’ pa ni upitati za njega. Pitanja ima nepregledan niz, odgovora nigdje na vidiku. Samo imamo ono već poznato. ‘svi smo mi Sakib’, ili ‘izdrži gazijo’! Izdrži govno, šta ako mu treba pomoć a mi samo kod kuće navijamo i zavijamo?
Ma, znate šta, neka ga, neka je samo živ i zdrav, pa makar odslužio svoju kaznu incognito u Turskoj.
Međutim, sve ratno-zločinačke ‘pobegulje’ u Srbiju ili Hrvatsku, a ima ih ohoho, naši mediji nazivaju kukavicama i za njih zna čak i ‘majka’ Munira Subašić, Avdo Avdić im kuca na vrata i snima ih po srbiji i Vojvodini a mi gledamo to čudo od novinarske tehnike, dok niko se nije dosjetio, čak ni avdaga da pokuca i na turska vrata. Sakibova. Plus, za razliku od tih ‘kukavica’, našeg Sakiba nazivamo herojem i gazijom, iako je i on tajno nestao, to je u krvi svim kukavicama.
To je baš ono, da kažem, naš bh fenomen. Bošnjačko čudo (p)otpora.
photo : Sakib Mahmuljin presuđeni ratni zločinac, general ArBiH ispred sudnice, arhiv
