Komisija vlade Holandije u Sarajevu : isplate novčanih naknada porodicama žrtava genocida u Srebrenici odvedenih iz baze Holandskog Bataljona po presudi su u toku, zahtjevi se primaju do 23. juna ove godine, broj zahtjeva rapidno raste i veći je najmanje dvadeset puta od utvrđenog u presudi, Munira Subašić se opet najviše pita …
Nakon 13 godina dugog sudskog postupka (od 2019.) Sud Holandije je odlučio : isplatiti srodnicima žrtava genocida koji su odvedeni iz baze Holandskog Bataljona i to udovicama i djeci po 15.000 eura, ostalim srodnicima, braći i sestrama po 10.000 eura. Ovaj postupak kojeg je vodilo udruženje ‘Majke Srebrenice’ protiv Holandije je okončan presudom kojom je utvrđena odgovornost holandske vlade do 10% (kolika je i vjerovatnoća Suda u postupku da bi, da su ostali u krugu Bataljona, žrtve preživjele) i presuđeno je da to pravo naknade ima ‘oko 350 članova porodice žrtava’ koliko ih je na dan 13. jula 1995. bilo u Holandskom Bataljonu a odvedeni su u smrt, međutim u posebnoj Komisiji i kancelariji holandske vlade u Sarajevu (NCCP) kažu da je krajem decembra prošle godine broj zahtjeva porastao na 6.420 i još je u porastu. Zahtjevi stižu svakodnevno, zadnji rok za prijavu zahtjeva za naknadu je 14. juni ove godine.
Voditeljica ove Komisije (Sylvia Wortmann) naglašava da su do sada isplatili odštetu za oko 1000 srodnika, da je isplaćeno blizu 9 miliona eura, međutim da su skoro isti broj zahtjeva i odbili kao neosnovan.
Presuda Suda u Holandiji priznaje isplatu samo srodnicima onih žrtava koje su na dan 13. jula 1995. bili u Holandskom Bataljonu (Dutchbat), međutim zahtjevi stižu i od srodnika ubijenih ili poginulih van Bataljona, u Potočarima ili po šumama okolo Srebrenice, a što nije utvrđeno ovom presudom. Voditeljica isplate moli da se zahtjevi predaju samo ako su u okvirima presude, jer ‘iako žali i uvažava sve žrtve’, ne može po presudi nadoknaditi sve srodnike svih žrtava, već samo za one za čiju smrt odgovornost snosi Bataljon u utvrđenom procentu.
Također navodi da prije isplate provjeravaju svaki zahtjev detaljno, ulažu dokaze ali da im veliki problem stvaraju svjedoci, da u svom radu koriste spiskove koje im je dostavila Munira Subašić, podatke Instituta za nestale osobe kao i spiskove koje su sačinjavali djelatnici Holandskog Bataljona, kao što je spisak ranjenih majora Robert-a Franken-a zamjenika UNPROFORa. Hasan Nuhanović koji je u to vrijeme radio kao prevodilac također je na zahtjev ove Komisije dostavio svoj spisak, nismo utvrdili da li je i kakav spisak dostavio i Emir Suljagić, i on je kao i Nuhanović u Bataljonu radio u svojstvu prevodioca za engleski jezik.
Interesantna je i pomalo kontroverzna ova odluka Suda Holandije, iako je makar i u procentu od 10% priznala odgovornost svojih vojnika iz više razloga. Prvo, kad je utvrđeno da će se naknada isplatiti za ‘oko 350 potomaka žrtava’, onda se javlja takva nedorečenost kao logičan rast zahtjeva u nedogled, sada se naime u Komisiji barata i utvrđuju zahtjevi za šest i više hiljada potomaka. Drugo, iako je postupak okončan i otpočela isplata, Apelacioni Sud Holandije je našao stanovište po žalbi Munire Subašić da je odgovornost Holandije veća do 30% koliko je i Munira tražila u tužbi, pa se postavlja pitanje po kojoj odluci Komisija vrši isplate, odnosno zašto vrši isplate u manjim iznosima. Ni to nije sve.
Naime, Munira Subašić tvrdi da je odbila naknadu za sina i muža jer hoće procenat od 30%, (‘oni mi nude samo 10% koliko sam kostiju sina pronašla’) zbog čega je, nakon što je odbijena tužba protiv UNa koji ima imunitet od suđenja, sa advokatima pokrenula tužbu kod Međunarodnog Suda u Strasbour-u. Kako će se sve to odraziti na daljnji tok isplate ostaje da se vidi. Subašić tvrdi da Sud Holandije nije prihvatio da isplati i ogromne troškove advokata (jedan od advokata je Semir Guzin iz Mostara) u postupku što će se tražiti u Strasbour-u. Gdje je u tužbi u svojstvu tužitelja preko 6.000 srodnika, koliko je dugačak i njen spisak ovoj Komisiji u Sarajevu. Dok je Munirin spisak njenih srodnika koji imaju pravo na naknadu kako tvrdi sada na cifri 20.
Nejasno je kako je sud došao do ubjeđenja da je Holandski Bataljon odgovoran u procentu od 10% te kojim spiskovima srodnika je baratao u postupku : da li su isti takvi spiskovi kao ovi u postupku Komisije? Jer, kao što smo rekli, Komisija je već isplatila blizu hiljadu zahtjeva a Sud utvrdio ‘oko 350 srodnika žrtava’ koji imaju pravo na naknadu, čime Komisija nastupa i postupa u ime suda i za njegov račun ali ide i preko Suda. Troškove advokata i Suda je najvjerovatnije plaćala država BiH preko udruženja Munire Subašić kao i slične troškove u postupku revizije protiv Srbije, pa se postavlja logično pitanje zašto u ovom sporu nije bila kao tužitelj država BiH kad već snosi te troškove a ne advokati po izboru Munire Subašić i ona lično.
Bez uvrede ijedne žrtve, Munira Subašić je osoba sklona netransparentnosti kada su finansije u pitanju, i uglavnom je često zloupotrebljavala i udruženje i žrtve genocida u sticanju materijalne koristi, ni ovdje neće biti izuzetak.
I ono poznato a naše : potomcima žrtava pripada pravo na pravičnu naknadu, ali uz naknade ili penziju te uz nedostatak dokaza, svjedoci postaju jedan od glavnih dokaza u postupku. Onda ‘nas krene karta’. Tako se radilo i sudovalo poslije završetka II Svjetskog rata pa nam je broj učesnika rata i penzionera deset puta premašio broj učesnika NOBa, isto se desilo i poslije bh rata : imamo spisak boraca penzionera ili primalaca boračke i drugih vidova naknade i zaštite, do deset puta i više uvećan, svjedoci i ljekari su odradili svoje.
photo : Sylvia Wortmann voditeljica Komisije i kancelarije u Sarajevu vlade Holandije za isplatu naknade žrtvama genocida, arhiv
