Emir Suljagić : ušutkati Puhala po svaku cijenu, Mirsad Tokača raskrinkao matematiku mrtvih Amora Mašovića

 

Šta je Srđan Puhalo otpuhnuo?
Odavno veću  medijsku pažnju nije dotakla nijedna izjava ili članak kao što je to tekst Srđana Puhala sociologa i analitičara na web portalu analiziraj.ba od 06. maja ove godine.

Pogađate riječ je o ubijenoj djeci Sarajeva. U tekstu ‘Dokažite da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete ili prestanite koristiti taj broj’ Puhalo je naveo da daje 10.000 KMa nagrade onom ko mu dostavi dokaze da je toliko djece ubijeno te traži da se prestane manipulisati sa tom brojkom. Poziva se na svoj tekst iz 2015. gdje je također aktualizirao ovu temu ali bez retultata, u FBiH se i dalje prema tvrdnji Puhala sa ovom brojkom kalkuliše. Za svoje tvrdnje Puhalo je naveo konkretne rezultate. Kazao je da se ovabrojka od 1601 ubijeno dijete javlja prvi put 1996. u izvještaju Zavoda za zdravstvenu zaštitu da bi se poslije toga permanentno pojavljivala ‘sa’ ili ‘oko’ 1.600 nastradale djece, a bilo je i drugačijih podataka. Tako je Institut za istraživanje zločina u Sarajevu navodio 524 ubijenen djece, Mirsad Tokača i njegov Istraživačko-dokumentacioni centar našli su da je u periodu od 1992 do 1995 ubijeno 711 djece, od čega 614 kao civila a 97 kao vojnika (i sve dokumentovano po godinama starosti), nevladina organizacija ‘Djeca Sarajeva’ barata sa podatkom od 1166 ubijene djece ne navodeći metodologiju prikupljanja podataka. Na spomeniku koji je ovoren svečano 2009. godine naknadno su postavljeni postamenti 10. maja 2010. godine sa imenima 521 ubijenih, uz izjavu tadašnjih vlasti da ‘broj nije konačan’ te da će popis kad se ‘kompletira’ sadržavati ukupno 1300 imena ….

Ne seri, odjebi, po ‘ranama ne grebi’
Poslije publikovanja članka ovog čestog gosta u medijima nastala je prava lavina osuda, uvreda i medijskog iživljavanja sve do prijetnji smrću Puhalu, oglasila se čak i američka ambasada u BiH osuđujući ove i ovakve napade i apelirajući na razuman dijalog i demokratska mišljenja. Puhala su napadali svi redom : botovi SDA, političari i novinari. Napadima i osudama se priključila i Islamska Zajednica BiH. Od savršenog i pravednog ljubitelja medija i miljenika bh tv ekrana Puhalo je ‘postao’ izdajnik, četnik i čak, snajperista u bh ratu, uz ono već poznato merhamet bošnjakovanja : zabraniti mu pristup u BiH.
Nekakvu vrstu ‘podrške’ Srđan je ‘zaradio’ od Jasmine Žbanić poznate bh režiserke, novinara Edina Ramulića te direktora Muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu Jasminka Halilovića koji je još prije Puhala, prije 10 godina ovu temu ‘načeo’ i publikovao. Kratko oglašavanje Mirsada Tokače o broju ubijene djece samo je potvrdilo ranije utvrđene podatke ove ustanove.
Ostatak bh demokratije je u totalnom mraku.
Najotrovniji u svojim osudama je direktor najpoznatijeg groblja u Potočarima Emir Suljagić a onda po uvredljivm kritikama napreduju bračni par Konaković, Dino hadžija predsjednik stranke NIP i njegova  hanuma novinarka na tv Al Jazzera Balkans, zatim slijede novinari ‘Avaza’ pa predsjednici silnih ‘nevladinih udruženja’ u BiH sve do predsjednika udruženja ‘Roditelji ubijene djece opkoljenog Sarajeva’ Fikreta Grabovice, napadima se pridružio i ‘samostalni istraživač genocida’ dr Hikmet Karčić te udruga vrlo interesantnog imena ‘Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti’ koje je 1997. godine tvrdilo da je u Sarajevu ubijeno 579 djece. Dakle, napadi su išli od uvrede do prijetnje smrću, a što je zadnje prije par dana Puhalo prijavio policiji i medijima, i od one poznate nacionalističke tvitterske bezobraštine Suljagića sa kojom počinje i završava svaki svoj neradni dan do mirotvornog  ‘Avazovog’ pompeznog naslova ‘Puhalo ne seri’ i internet zahtjeva ‘Puhalo odjebi’, stiglo se do orgijanja i prijetnji smrću. Zbog  javne i pisane izgovorene riječi. U čemu je to Puhalo toliko pogriješio i koga je uvrijedio? Po kakvim ranama ‘grebe’?

Naši su ‘svetinja’ njihovi ‘avetinja’
Silne rasprave kako ‘dječja suza’ ne zna za brojeve, kako je neumjesno pisati i pričati o tim brojevima, pa do već uvriježene konstatacije ‘kako bi bilo da se u Jasenovcu ili Aušvicu traži dokaz o brojevima ubijenih, došle su u konačnici do pravog razloga ovih salvi napada i nasrtaja u ime ubijene djece :  zadire se u karakter rata’ i ‘izjednačava se’. Ta dva narativa čitavo ovo vrijeme od kraja bh rata pa do sada dominantno se provlače kroz sve vijesti o bh ratu a posebno o žrtvama. Srbi i Hrvati su ubijali, mi nismo. Oni su zločinci a mi smo anđeli. Narative podhranjuju političari u vlasti i sve nevladine organizacije koje su većinom vladini lobistički centri, zna se tako isto misli i ponaša se Islamska Zajednica BiH, saučesnik sa SDA u ratu i u miru.

I za divno čudo, jer su i mediji u službi vlasti, pominjanje tih podataka ili traženje o njima podataka spada u najveću ‘bol’ Bošnjaka jer su oni taj narod koji je ‘nestao u genocidu’, čime i mediji postaju dio te ‘državne’ poluge i vladanja.

Međutim, ovakva reakcija Bošnjaka i uopšte bh medija pokazuje još ponešto što je ušlo u javni diskurs i što se ne smije mijenjati ni po koju cijenu a to su ova dva elementa: broj poginulih, ranjenih i silovanih, te odnos prema žrtvama bh rata. Bošnjačke žrve su ‘svetinja’ i to ostaje do Sudnjeg Dana, ostale žrtve u ratu Srbi i Hrvati su obični dušmanski mrtvaci, kolateralna šteta ili djelo nepromišljenih ‘naših luđaka’ ili u krajnjem slučaju kolateralna šteta incidentalne prirode. Što će se reći, ‘mi’ smo imali pravo ubijati a ‘oni’ nisu i zato moraju odgovarati. ‘Mi’ smo oslobodioci  kojima je sve dozvoljeno a ‘oni’ su neprijatelji koji su došli da nas pobiju i prema njima nema milosti i empatije. Ovaj javni i svaki drugi sličan diskurs već skoro tri decenije bukvalno truje bh društvo. Iako su Bošnjaci najviše stradali, u to nema sumnje, iako je u Srebrenic utvrđen genocid, očekivalo se od Bošnjaka bar imalo pijeteta prema ostalima i njihovim’ žrtvama. Jer u bh ratu nije bilo i nema nevinih, može se taj diskurs ponavljati do besvijesti, neko je ‘one druge’ pa makar u manjem broju ubio i ubijao i masakrirao.
No, toga kod Bošnjaka nema.

Kad je u pitanju broj ubijenih, silovanih ili ranjenih, isti slučaj se ponavlja kao i sa ovim brojkama o ubijenoj djeci Sarajeva. Podsjećamo, i danas možete u intervjuima ili novinama naći podatak da je u BiH tokom bh rata ubijeno 250.000 Bošnjaka a silovano oko 50.000 osoba. Iako broj nije ni blizu tačan, on i dalje postoji. Ne vrijedi tražiti ‘korekciju’ jer to je kao u ‘slučaju Puhalo’ u najmanju ruku ‘neumjesno i uvredljivo’. Ide se do toga da je Puhalo ovakvim pisanjem čak negirao genocid iako svi, skoro svi u BiH znaju da je broj ubijenih oko 100.000 a silovanih duplo manji. Wikipedia navodi 101.040 (od čega 38.239 civila -31.107 Bošnjaka, 4.178 Srba, 2.484 Hrvata, 470 ostalih i 57.701 vojnika-30.906 Bošnjaka, 20.775 Srba, 5.919 Hrvata, 101 ostalih. Dobrim dijelom za ovakvu zbrku u podacima namjerno su ‘zaduženi’ kadrovi SDA u institucijama koje su se bavile tom problematikom. Prije svega tu mislim na Amora Mašovića advokata koji je sve do prošle godine zbog odlaska u penziju ‘vedrio i oblačio’ Institutom za nestale osobe INO, odakle su upravo ovi a najvjerovatnije i podaci o ubijenoj djeci Sarajeva. Mašović se fokusirao na pomenuti diskurs žrtve kojeg se pokušao otarasiti umrli Sulejman Tihić ali je brzo ‘povukao ručnu’ jer su ga osudili i popljuvali sa svih strana i uglavnom su njegovi podaci bili vjerodostojni samo za ‘naše’. Za ‘one njihove’ nije se ni trudio. Tako što veći broj to ‘bolje’ za državu BiH kako kod kuće tako i u međunarodnoj zajednici.

Njegove smutnje sa ‘brojkama i slovima’ mrtvih najviše je ‘pomutio’ Mirsad Tokača, direktor  Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) koji je dokazao i pokazao da brojevi Mašovića nisu ‘za Ramazana’. Istraživanje njegovog instituta finansirale su međunarodne organizacije i koristio je moderne metode utvrđivanja smrti i to bez obzira na nacionalnu pripadnost, dok su podaci kompletirani imenima i prezimenima i uzrocima smrti. Svoja istraživanja je dokumentovao i sa nekoliko izdatih knjiga koja su relevantni izvori za buduće generacije zbog čega je bio i danas jeste česta meta, onda mašovića i SDA danas njihovih ‘nasljednika’. Koji bi da beskonačno manipulišu brojevima, sa mrtvima i sa žrtvama, bez onzira što je to najotrovniji način iskorištavanja žrtava.

Brojke i slova ništa nova
Istraživanja Mirsada Tokače ubijene djece Sarajeva su potvrdila da je broj koji se permanentno pominje preuveličan, skor za 1000. To je uostalom potvrdio i nakon ove hajke na Puhala ovih dana kada je napisao da brojke ne lažu : 711 je ubijeno djece u Sarajevu. Njegove navode niti navode Puhala niko od ovih ‘napadača’ ne demantuje. Samo se osuđuje i pljuca po Puhalu i po Tokači, i po Jasmili Žbanić i svakom drugom ko se ‘usudi’ da o ovim brojkam išta progovori. To je bh stvarnost.
Mirsad Tokača je još u intervjuu za Cross Atlantic (napominjemo da je ovaj list u svom desetogodišnjem printu imao kao goste sve važnije bh političare, javne i druge radnike, od Željka Komšića do Harisa Silajdžića, Radmanovića, Tihića, Jove Divjaka, Dudakovića, Munire Subašić, Mustafa ef. Spahić, Abu Hamze …) aprila 2006. godine ustvrdio da je cifra o 250.000 ubijenih napuhana i izmišljena te da taj broj neće otići daleko od broja 100.000 a što se i potvrdilo tačnim. Ujedno je za razliku od  Amora Mašovića koji je to odbijao, Tokača istraživao i broj ubijenih ‘autonomaša’ Fikreta Abdića, kao što je istraživao i dokumentaovao i ubijene Srbe, Hrvate i ostale.

Naravno, i na kraju svih krajeva, Puhalo i svako njemu sličan ima da ušuti nad brojevima poginulih još iz ovog posebnog razloga. Ako se to ‘dopusti’ može se dovesti u sumnju i broj ubijenih i poginulih u ostalim gradovima pa i u Srebrenici. Tako već novinar  Edin Ramulić tvrdi da se manipulisalo i manipuliše i sa ubijenima u Prijedoru. Tu su, veli ovaj novinar istraživač čak neki doktori tvrdili da je u Prijedoru ubijeno 20.000 Bošnjaka (dr. Bećir Macić ), preko 20.000 civila ili da je u selu Hambarine ubijeno 800 ljudi dok se u Trnopolju ‘ubijalo svaki d an 50 do 60 ljudi’ iako sve to nije tačno, u Prijedoru je kaže ubijeno 3227 ljudi i tačka. Zabog toga Suljagić frči na Puhala hinjeći patriotu i plačući za djecom Sarajeva iako je prije nego će zasjesti u fotelju u Potičarima lično podržavao podatke i dokumenta Mirsada Tokače a sad i njega proziva i pljucka, plašeći se da slučajno ako se ovako nastavi neko ne postavi i pitanje broja u Potočarima. Dodik je to već uradio ali mogli bi to početi ispitivati i neki drugi jer u Srebrenici je ubijeno preko 300 Srba a niko ‘ne zna ništa o tome’. A nije ih Naser Orić ubio? Da zanemarimo Dodikove bizarne i morbidne insinuacije kako se u Srebrenici zakopavaju ‘prazni tabuti’, evo Suljagića koji nam sam ovaj broj iz Potočara skrnavi a da ne ‘tvittne’ ništa o tome. Poznati broj 8372 sa spomenika u Potočarima je ukopom svoga oca koji je poginuo na sasvim drugom mjestu a sahranjen u Potočarima promijenio a da tog a nije namjerno svjestan. Umanjio ga je i indirektno pomogao Dodiku koji tvrdi da broj nije tačan.

P.S Djeca Sarajeva ubijena u bh ratu ne zaslužuju ovu licitaciju, međutim nema nijednog razloga da se taj broj ne dokumentuje i ne ispita, budući da je razlika u brojevima koji se spominju ogromna. Dječja suza ili roditeljska suza neće sa tim biti oskrnavljena, naprotiv. Niti se time vrijeđaju žrtve. Ako će mo pravo, djeca-žrtve su više povrijeđena činjenicom da su u performansu komemoracije 2012. za sve ubijene Sarajlije u postavci crvenih stolica na potezu Vječna vatra-Alipašina džamija (11.541 stolica) ove stolice kupljene u Srbiji od ‘onih koji u nas ubijali’. Nabavljene u Srbiji. Kao što je na sličan način bivši Reis Cerić ‘odavao počast’ žrtvama Srebrenice u Potočarima angažujući srbijanske firme za kopanje mezarja u Potočarima, jer su ‘bile jeftinije’.
Inače, što se tiče samog spomenika, kad je u pitanju tolika pažnja i ljubav, valja navesti i ovo. Spomenik je koštao previše novca, tako su tvrdile bh novine i uopšte ne predstavlja ono čemu je posvećen, čak su ga posprdno upoređivali sa svim i svačim. Uglavnom, autor spomenika je od države tu ljubav naplatio blizu 1 milion KMa, ostala skoro 3 miliona KMa su potrošena dok se spomenik instalirao. Autor je Mensud Kečo koji je također u Sarajevu postavio svoje umjetničko djelo ‘Nermine, dođi’ u početku je tvrdio kako djelo’ daje Sarajevu na poklon’ a kasnije je to debelo naplatio.

 photo : naslovna strana Cross Atlantic, april 2006, Mirsad Tokača predsjednik Istraživačko-dokumetacionog centra, arhiv Cross