IN MEMORIAM : Josip Broz Tito (04.05.1980-04.05.2022)
04. maja 1980 godine na Kliničnom Centru u Ljubljani, Slovenija, nakon duže bolesti i nekoliko operacija umro je Josip Broz Tito. Tada smo s ponosom, iskreno i sa bolom u plućima govorili : umro je drug Tito. Kasnije, bilo je : umro je Broz, a još malo kasnije skoro hladno i prepotentno moglo se naći u medijima : u Ljubaljani je skončao diktator Josip B. Pamtljiv i svakako značajan nadimak, sastavni dio njegovog imena, namjerno se izostavljao.
Tačno u 3: 05 svakoga 04. maja svi smo stajali u stavu mirno bilo gdje da nas zetknu zvuci sirene, ta draga navika nas je držala slijedećih nekoliko teških godina. Izgledalo je kao da zvučne sirene bole sve dublje i razornije, ne sluteći da su to, sad se sa sigurnošću može reći, bile pripreme vazdušnih uzbunjivanja i opasnosti svih tonova i vrsta, vježbe koje se ponavljaju kad netreba a kad zatreba utihnu ili zakasne.
Četvrtog maja ove godine pune su 42 godine kako je sa političke scene nestao čovjek fascinantne istorije i biografije sa kojom je zadivio Svijet, ne samo svoj narod, koji je nekoliko decenija bio neprikosnoveni vladar Yugoslavije, najljepše i najtoplije države cijenjene širom Zemaljske Kugle, podjednako poštovan i na Istoku i na Zapadu. Osnivač pokreta ‘Nesvrstanih’ (Naser, Nehru, Tito), veoma lukav ali poželjan politički suradnik, čovjek kojeg su cijenili pa pomalo ga se i pribojavali. Prema istraživanjima jedne američko/engleske organizacije ušao je među 100 najpoznatijih i najpriznatijih državnika i uspješnih političara Svijeta, njegova sahrana u Beogradu okupila je preko 150 stranih državnika, delegacija i predsjednika, uključujući i Ameriku. Ako se može to reći za sahranu, bila je događaj za pamćenje.
Njegove govore i njegov životni put od rođenja pa do kraja života možete pronaći u online Enciklopedijama ili naručiti u printu (Encycklopedia Britannica) jedino u njegovoj rodnoj zemlji i u zemlji gdje je neprikosnoveno vladao zemljom možete naći samo rijedloge ili sugestije kako ga što prije iskopati i preseliti.
Dok pišem ove retke iz Zagreba, Hrvatska, javljaju kako istražitelji pokušavaju ući u trag ‘nepoznatom počiniocu’ koji se jutros (04.05.22) sam javio telefonom policiji kako ode u Kumrovec ‘dići u zrak rodnu kuću’ Josipa Broza. Dakle, rodna gruda ga ne želi a tamo gdje je sahranjen previše je tijesno: traži se mjesto za buduće veličine i njegov izmještaj ‘na drugu lokaciju’. Kuću cvijeća bi barbarski da pretumbaju naopačke i naglavačke kao što su to učinili sa Dedinjem. Tu su odavno razne Cece ili Ane Brnabićke, uselile se u nekadašnji dom supruge Broza Jovanke ili su osvojile okolna predsjednička zdanja, prije njih tu se baškarila supruga Miloševića sa familijom i sa svitom kriminalaca i političkih baraba. Međutim džaba im sve to, istorija se ne briše lako, Kuća cvijeća još svjedoči i bilježi o njegovim antifašistima partizanima, o borbi na pravoj strani protiv fašista, o njegovom hrabrom otporu Rusima i Staljinu 1948. isto kao i Churchill-u 1943. godine.
I, ma koliko se na prostorima ex Yugoslavije tvorci nakaradne i nove istorije trudili da ga ocrne titulišući ga doktatorom i autokratom, sa izbijanjem ratnih sukoba shvatili smo zašto je morao bit takav. Jednostavno znao je sa kim ima posla i zato je bez milosti suzbijao i svaku pomisao na dijeljenje, nacionalizam i klanja. Nasljednici njegove zemlje, zapravo razbojnici koji su je ratom rasparčali i kao plijen podijelili znali su da moraju da ga blate, po čemu bi ih inače pamtili. A naprosto su se svi utrkivali ko će ga više gurati u talog blata i prašine, čak i oni, Bošnjaci, nekadašnji muslimani kojima je dao i državu BiH 1943 (ZAVNOBIH, AVNOJ ) i naciju i identitet 1970.
Od njega su se prvi pozdravili Slovenci da bi nakon ‘samosvojitve’ među prvima krenuli autobusim prema Kući cvijeća, a onda su ga se odrekli Hrvati, jedino si mogao vidjeti Stipu Šuvara kako stoji u stavu mirno na zvuk sirene na Trgu Bana Jelačića dok mu kamenicama razbijaju glavu ustaške usijane glave i Tuđmanovi bojovnici, kao da ne znaju da bi bez Broza pola ‘samostalne’ bilo Italija. Nema više ni Šuvara ali ima kamenica koliko hoćeš. Poslije su ga dobrano zapljuvali Bosanci koji su učas postali Bošnjaci i uz nacionalistu i islamskog radikala Aliju Izetbegovića, SDA i Islamsku Zajednicu BiH pronašli sebe.
Smrću nam je Tito ostavio suprugu koja je sve do svoje smrti (oktobar 2013) bila bez ličnih dokumenata, bez prava da daje izjave za javnost i bez penzije (umjesto penzije dobivala je socijalu) u stanu zgrade koja prokišnjava i u memljivim zidovima, koju zgradu su kad je otišla obnovili i u nju uselili premijerku Srbije i njenu partnericu. Ostavio je i ostalu djecu neriješenog statusa i bez ikakve imovine, srbijanska vlast je opljačkala svo njegovo bogastvo uključujući i državne sefove i poklone, dok fićfirići u vlasti raspadnute države postaše milioneri i milijarderi za sva vremena i brzo, da ne može brže, kritikujući Broza kako je oteo imovinu neviđenih razmjera, te kako je vladao raskošem i rasipništvom. Također je ostavio 18 milijardi vanjskog duga uz jasne reverse o utrošku, uz izgrađene bolnice, mostove, fabrike, škole, puteve i armiju, četvrtu po snazi u Evropi. Koliko su dužne danas državice na tlu bivše Yugoslavije to se ne može izračunati. A tek šta sve nisu sa zaduženjem uradile? Uglavnom, sve je pokradeno, urađeno nije ništa. Ostavio nam je i bratstvo i jedinstvo kojeg je s razlogom čuvao ‘kao zjenicu oka svog’ i koje je prsnulo kao mjehur sapunice njegovim odlaskom te ‘zloglasne otoke’ i ‘logore’ koji će kasnije kad bukne željeni rat izgledati kao ‘dječji vrtići’ naspram ratnih logora i grobnica, i ideja njegovih komunista koji su još dok su virili ispod njegovog šinjela maštali o svojim državicama i svojim ratnim snovima.
Još i danas njegovi ‘nasljednici’ krčme ono što je on sticao, ništa nije odnio sa sobom. Rasprodaju i trpaju u svoje džepove, i kod kuće i u inostranstvu. ‘Njegove’ vile i lovišta oni sa drskošću i bahatošću koriste kao nasljeđe svojih predaka, ‘njegove’ jahte, auta i apartmane su odavno zauzeli kao busiju. I uživaju za sebe. Nama su ubili svako fino sjećanje, ubili su nam državu, rad i djetinjstvo. Vjeru su utrpali u državu i zajedničke dove, krste i opojaju ili tespihom razbrojavaju, takve vjernike osim Broza nije mogao stvoriti niko drugi. Od komunista su najednom svi postali muslimani, kršćani ili pravoslavci, čak su oskrnavili sa tim dovama i sve grobove partizana. Uprljali i oskrnavili su bratstvo i jedinstvo, sirene u povodu njegove smrti 04. maja zamijenili su pravim zvucima rata i granatama, pobili i raselili narod, omladinu strpali u grobove i invalidska kolica, stvorili nakaradne ali svoje državice koje rasprodaju nemilice i zadužuju do prosjačkog štapa, svakog onog ko se sjeća ili napiše išta lijepog iz ‘onog mračnog vremena’ proglasili su ‘komunjarom’ ili promašenim nostalgičarem. I fukarom, nego.
Ja znam da sve nije bilo kako treba u ‘Titino vrijeme’ i da se moglo dosta toga izmijeniti i popraviti, da se dala šansa narodu a ne političarima. Možda, jer ne mogu i neću da povjerujem u ovoliku i ovakvu kolektivnu amneziju. Ona je kreirana i stvarana, ona nije prirodna.
Ne može se to ‘preko noći izbrisati’ a brisalo se. Ja se ne mogu pomiriti sa tim pa Bog.
Svake godine smo u povodu 25. maja, Titovog drugog rođendana, nosili cvijeće i pozdrave, štafete i palice ljubavi. Nositi štafetu a tek predati je lično Titu bila je nedostižna čast i privilegija samo za odabrane, nakon hiljade i milion ruku kroz koje je prolazila, ne mogu da povjerujem da i oni koji su štafetu uručivali, danas je pljuju i ismijavaju. A ima i takvih. Ubrzo će 25. maj, nažalost malo ko će se sjetiti tog datuma i dana za koji smo živjeli čitavu godinu, štafeta je odavno samo muzejski primjerak u Kući cvijeća. Štafetu nema ko da ponese. Iako čujem od starijih generacija ‘da sve bi bilo dugačije da je Stari živ’, nisam siguran da bi tako bilo. Ko bi mu došao na stadion ‘Partizana’ i izrecitovao onu poznatu Miljkovićevu ‘dobro nam došao ti koji od zloupotrebe odvikavaš vatru‘, kad su svi zaboravili pjesnika a navikli na vatru.
Niko, nama su odavno ubili i ubijaju svaku pomisao na’ono vrijeme’ i na Tita. Jednostavno, jer ga se boje i mrtva. Jednostavno jer se boje tog vremena, zbog svoga sadašnjeg u kojem uživaju. Zbog toga nam ubijaju svaku pomisao na Njega, istoriju su iskarikirali i prepravili i silom uzeli za sebe. Ubili su nam Prozor, Tjentište i Sutjesku zagadili. I Neretvu, i Užice, Jajce, Bihać i Mrkonjić Grad, Jasenovac, Triglav i Bled, Kumanovo, Kadinjaču i Prištinu… Ubili su i peokraku, hoće da je zaborave a pozivaju se na antifašizam. Lažovi i licemjeri.
Oskrnavili su naše rijeke i zemlju leševima i masovnim grobnicama a pojaju o čistoći, kakava gadost i bezobrazluk. Nema ko štafetu da ponese i zato dragi druže Maršale, dragi druže Tito, ni u snu se ne osvrći na to ‘joj što bih volio da se Stari vrati‘, ako čuješ, a čuješ sigurno. Ostani tu gdje jesi, to su laži i potvare ili bolna a rijetka sjećanja, ni jedno ni drugo ne daje nadu. Tako je bolje druže Stari, nema ko štafetu da nosi, nema Tite mi, vjeruj mi.
Ma nema ko ni da je izlije i napravi. Livnice tale i tope neke druge štafete, po ličnim kalupima sitnih probisvjeta i lihvara, baraba i kriminalaca svjetskog kova. Buduće generacije će tek spoznati, od zaslijepljenosti sada ne vode ništa. Sve nam je okaljano, o vratove su nam okačili neke svoje medalje kao talismane, ne raspoznajemo ništa, kao da smo čipovani. Uprljali su čak i radne akcije, ljubav prema drugima i drugačijima, ljubav prema državi, familiji, ne raspoznajemo ni rodbinu ni prijatelje. Vjeru su zgadili do temelja, ostalo je jedino sjećanje. Znam da će i ono nekom zasmetati ali šta se tu može, ono ostaje zbog onih što ne zaboravljaju. Što te nisu zaboravili.
Neka ti je vječna slava, Stari!.
photo : Josip Broz Tito, arhiv
