Naši političari kao ptice : ništa ne rade samo ‘letu’, žderu i seru

 

Svi znamo da nas na Sarajevo a s tim i na nekadašnju prelijepu državu BiH asocira uvijek onaj poznati Sebilj (česma), uz to idu ćevapi i buredžike, Olimpijada ’84 i ‘Vučko’, Baščaršija se podrazumijeva.
A na Baščaršiji, u srcu grada gdje vam nude đugume, kahvenjake i stotine sličnih suvenira koji se i prave i prodaju tu ispred vaših očiju na tezgama usred kaldrme ili u malim dućanima, najveća atrakcija su sarajevski golubovi. Kao da su srasli sa narodom, pojedinačno ili u manjim jatima guguču i kruže oko vas ili se izležavaju u zamagljenim olucima i krovovima, starih zgrada, džamija i munara, čekajući da znatiželjnici bace koju mrvicu …
I ljudi daju, hrane ne fali, a ni vode. Tako su ova predivna božja stvorenja ostala da vječno prkose i vremenu i nevremenu, kažu bilo ih je čak i u ratno doba kad su umjesto mrvica hrane sa brda okolo frcale mrve gelera ili čitave granate.

Iako su, načelno govoreći upljuvali i usrali i kaldrmu i austrougraske nekadašnje i novije staklene ogavne fasade ne smiješ ni pomisliti da im zlo naneseš, zaštićeni su zakonima i Konvencijma jer nikom ne čine zla, jedu i seru dok im život potraje, ostali su i dan danas atrakcija i prepoznatljiv imidž Sarajeva … Ali, o njima se sve manje priča i piše.

Nekad bilo sad se spominjalo…
Danas je ova biološka vrsta glavnog grada zapuštena i zatomljena drugom vrstom sličnog roda ptica -političarima, koji su pored kaldrme glavnog grada preuzeli i obilježili sav medijski prostor tako da svoja sjećanja na Sarajevo vežemo (jer nemamo drugog izbora) samo uz njih.
Svaki dan su u novinama, na tv, po internetu, pa čak i kad liče na golubove, počesto su ako ne uvijek pravi lešinari iako se kao i sarajevski golubovi slikaju po Baščaršiji, bilo gdje da se zateknu. To je velika nepravda za ovu domaću sortu ptica jer osim što kao i golubovi ništa ne rade već jedu, seru i pišaju (ma šta pišaju – zapišavaju) svaki dan su nam pred očima, nemaš šta drugo ni čitati i gledati.

Postali su atrakcija glavnog bh grada i zaštitni znak države. Pišu bezvezna i srcezapaljujuća pisma, ‘tveetaju’ ili ‘fejsbuče’ (‘ćiju, ćiju – tveet’), ne guguču već krešte, i budno kruže oko Baščaršije dok se smrad njihovg beskorisnog a štetnog izmeta osjeća širom Bosne. Bilo da su letači ili preletači ovi golubovi politike su svaki dan među nama. Da nam uljepšaju dan i omrznu noć, i za razliku od prirodnih domaćih golubova ne gledaju gdje će i kako obaviti nuždu, seru i pišaju u letu, dok za hranu ne moraju čekati mrvice turista ili slučajnih prolaznika. Imaju svoja skladišta hrane i slastica, država BiH se potrudila da ovoj vrsti ništa ne zafali. Debelo su zaštićeni, niko im ništa ne smije i ne može.

Ima ih ‘normalnih’ ili onih sa gušom, bez perja ili sa perjem, ima ih crvenih, plavih i žutih, narandžastih i sivih, svih fela i boja, preplavili su Sarajevo. Jedinu sličnost između njih i onih domaćih golubova vidim u tom zadovoljenju bioloških potreba uzimanja i izbacivanja hrane i vode, u svemu drugom ovoj novijoj poratnoj bh atrakciji ne vidim nikakve usporedbe. I u tome što ih kao i domaćih golubova uvijek ima.
‘Mi se nikad nećemo umoriti’ reći će tako jedan od poznatih sarajevskih letača Bakir Izebegović. Koji je u ptičji svijet nevinosti i bezazlenosti pokupio sav lešinarski okot među pticama, uključujući i ptice terorističke provijencije iz jata nekakvog Mulahusića ‘Đasmina’ iz Luxemburg države. Što mu faktički dođe tačno. Nabrajati sve vrste i podvrste ove ‘leteće eskadrile’ oduzelo bi nam i vremena i prostora, zato pored Bakira ovdje ću spomenuti samo njih nekoliko, onih najprisutnijih.

Fadil Novalić premijer među golubovima. Mlad i zdrav letač, corona mu čak dobro došla, imun na sve osim (ptičjih) gluposti . Željko Komšić je nezaobilazan. Čitavo poratno vrijeme leti, ždere i kaki, dobro zarađuje a ništa ne doprinosi osim svađi i razdoru u ptičjem bh svijetu. Tipičan primjer golubovske filozofije življenja. Uz njega doktor za preletavanje i nadletavanje pa i levaćenje Denis Zvizdić, pa onda crveni Denis Bećirević. Oh, ovaj potonji posebno iz reda crvenih golubova, svaki dan nadleti Sarajevo, odvcvrkuta par pjesmica-pitanja sa već unaprijed isčitanim odgovorom i nestane u olucima fasade sa crvenom ružom. A iza njega trag govana uguši međutim on je imun na sve vrste smradova, osim na smrad love. On je doktor (komunistički doktor sa doktorskom tez(g)om iz domena islama) pa kad čuješ njegov ‘pijev’ znaš odmah gdje si to vidio i čuo. Vrlina i mudrost do neba.
Svoju ptičju perpektivu koriste i Reuf Bajrović i Emir Suljagić, iako ne lete u političkim jatima (prvi je navodno nevladino mezimče a drugi direktor groblja u Potočarima), međutim tu su, svaki dan ‘sernu’ po nešto, da nam se jave. Pa onda onaj neumorni bijeli gušan ‘Hižaslav’ Mustafa Cerić taj je pravo čudo među golubovima munara i šerefa. Nema da prođe minuta a da ovaj lukavi letač ne prospe ili prolije što iznad Sarajeva. Uguši čitavu Bosnu, usmrdi je ali krila ga dobro služe a hrane sve više… Ako što propusti on, neće njegov šef ef. Kavazović kojem je on nešto kao ptičji savjetnik.

Ima njih koliko hoćeš ili koliko ti treba. Spomenuti ću samo još jednog goluba intelektualca, akademika čak, zove se Sidran Abdulah a odaziva na ‘špic’ ime Nurija. Može se često vidjeti u zapećku kakve kafanice odakle izleti, napravi nekoliko krugova pa nestane. Prosere koju intelektualnu i žestoku kao onu zadnju u vezi Srđana Aleksića po kojoj je Srđan umro kao četnik na pijaci boreći se za farmerice a ne stojeći u odbrani nevinog Bošnjaka, zapiša to malo sa ‘krastama’ u Republici  Srpskoj koje ga bole u ustima pa odleti na drugu gozbu.

I golubicu Benjaminu Karić koja prhti uglavnom uz kancelariju načelnika Sarajeva, jer od prijevoza koristi samo letenje pošto je auto prodala, nju ne bih da izostavim. Ona mi dođe kao ona ptičica iz pjesme ‘Poletjela golubica sa Baščaršije’ Harija Varešanovića. Ali samo u naslovu i u uzletu, tu se njen cvrkut zaustavlja.

A vi? Ako hoćete još više o golubovima i golubicama nastavite sami, ima toga dosta. Tu je čitav Parlament, pa vlada, pa nekih 140 partijskih jata u 140 političkih partija, pa ambasade, Kantoni i Opštine … Pticama ni nebo nije granica. Mi počesto ni ne znamo šta i ko sve ne leti nebom iznad naših glava, sve dok ne pogledamo gore i dobijemo u oko. Ili nagazimo dolje pa se pokliznemo.

I ne zaboravite. Golubija govna ne smrde, čovjek se navikne.  I neće ih nestati, to je naša atraktivnost. Baščaršija je glavni primjer, ali golubovi lete po čitavoj državi BiH. Ako zafali hrane ili vode, tu su međunarodni predstavnici sa svim Konvencijam o zaštiti ptica i životinjskog roda generalno, da doture koju donaciju, kakav fin dobitak kredit ili sadaku, tek toliko da se lagodni ptičji život nastavi.
I nastaviće se, i nastavlja se, ako Bog da.

P.S. svaka sličnost sa licima, imenima i događajima-slučajno je namjerna.

photo ilustracija : Sebilj, Sarajevo i golubovi, arhiv