Iako najveći organ države BiH, toliko je obezvrijeđen i beznačajan pa ipak, svi bi htjeli tamo

 

Daytonski Sporazum je u mnogočemu iskarikirao cjelokupan državni sistem u BiH ali nigdje to nije tako vidljivo i humorno kao u najvišem organu države – BH Predsjedništvu. Po čemu smo u ‘ostatku’ Svijeta najviše prepoznatljivi, valjda smo suglasno nazivu države zaslužili da umjesto jednog imamo tri konstitutivna predsjednika.

Šalu na stranu, u vrijeme zaustavljanja rata u BiH i peglanja salveta i maramica za kafanskim stolom između tri ratne poglavice, drugačije nije ni išlo, čitava zemlja nam je sklepana po famoznom ‘tripartitnom’ sistemu ‘prema stanju na terenu’, verifikovanjem ovog najvećeg državnog organa proces je u neku ruku (bio) zaokružen, međutim u ove prohujale skoro tri decenije vidjeli smo da ovaj ‘predstavnik’ države nije ništa drugo nego karikaturno ruglo i državni parazit broj jedan, pa ipak tamo bi svi htjeli, svi bi da budu predsjednici.

Tri predsjednika osim tri plate podrazumijevaju i tri zasebna kabineta, posebne vozače, sekretare, savjetnike, tri obezbjeđenja, tri vozna paraka, tri prevodioca za dokumenta na srpski, bosanski i hrvatski i tako listom do onog njaglavnijeg : sve odluke moraju biti donešene konsenzusom, tj. dogovorom sva tri glasa u protivnom ništa nije legalno i legitimno. Kako znamo da iako landaramo sa terminom ‘jedinstvenosti’ i ‘suverenosti’, osim plata, nekih beznačajnih sporazuma ili odluka, ovaj organ se ne može usaglasiti niti oko bilo čega krucijalnog i državi potrebnog, međutim sjediti u stolici ‘predsjednika’ koji se rotira svakih osam mjeseci izazov je kojeg nijedan bh političar ne propušta.

Zbog čega imamo samo bruku i sramotu, svađe, medijska nadmudrivanja, različita pisma EU, pisma stranim državnicima i državama, ne zakazivanje sjednica, ma iz ovog ‘državnog’ organa čak ni čestitke stranim državnicima ne idu usaglašene, tek toliko da potvrdimo koliko smo država i kakvi smo predsjednici. Šta bi se tek desilo ‘u nedaj Bože’ situaciji državne sigurnosti ili neposredne ratne opasnosti po državu i kako bi ovaj organ kao komandant oružanih snaga postupio, strah je običnog insana i pomisliti kamo li analizirati.
Izborom Željka Komšića po treći put u ovu instituciju kada je glasovima Bošnjaka narušen rahatluk konstitutivnosti Predsjedništvo je ušlo u najozbiljniju fazu svoga samourušavanja od ugleda do državnih funkcija, međutim njegovi članovi kao da se ništa ne događa, predsjednikuju.

Ali, svake četiri godine uz opšte izbore, utrka za ovo prestižno političarenje i uživanciju poprima nebeske emocije i halabuku, iako duševno rečeno, država BiH bi bez ovog organa ‘funkcionisala normalno’, čak možda  normalnije nego sa njima. Iduće godine će se održati (valjda, jer ova frtutma oko Izbornog zakona i njegove izmjene bi mogla izbore i odgoditi) opšti izbori a izborna groznica u Predsjedništvu već trese čitavu zemlju. Kakve vakcine, potrošačka korpa ili bijeda radnika i penzionera, ko će o tome razmišljati.
Nema skoro iole značajnije političke partije od njih stotinu i kusur koja ‘ne puca’ sa svojim kandidatom na ovu ‘meraju od države’, kad vidiš ko bi tamo želio zasjesti, muka ti dođe.

Nekada u dobra stara vremena ovdje su članovi osvajali milionske glasove, danas su pretendenti na ove funkcije čak i oni koji imaju po nekoliko hiljada ukradenih glasova. Stoga bi ove članove ovog i ovakvog organa političke stranke trebale birati aklamacijom na svojim stranačkim organima. Uštedili bi silne milione a bilo bi sve potaman jer i u izbornima – opet ‘dođemo na isto’.
Dobro, zakon je tako propisao i to je nekako svarljivo, ali ‘stranački lideri’ su toliko osioni, bahati i bezobrazni kad pojašnjavaju svoje razloge za kandidaturom da ti se prevrće u stomaku. Tako će Bakir Izetbegović reći da je to čast da svaki predsjednik stranke zasjedne u ovu fotelju pa će tako on ‘izaći na megdan’ jer je to želja SDA njegove partije, Dodik Milorad se ne sikira (on se nikad ne brine) jer po Daytonu to će odraditi Republika Srpska, Dragan Čović forsira izmjene Izbornog Zakona jer mu je Željko Komšić skupa sa Bakirom pokvario konstitutivnu koncepciju pa nije u Predsjedništvu a Hrvati ga žele tamo vidjeti, Komšić zbog Čovića, stolice i dogovora sa Bakirom zavadio i Hrvatsku i Bosnu i podijelio više od pola Bosne ali opet planira nastaviti, dovijeka jer mu je želja da BiH postane građanska a bez njega to ne ide, Denis Zvizdić nakon 30 godina samo zbog ove stolice napustio SDA i sada hinjski obilazi tv kuće i sije ervropske floskule ali i on bi u Predsjedništvo da ‘ispuni želju Bakiru’ koji je izjavio da bi ga volio vidjeti kao protukandidata, iz SDPa još šute ali sigurno spremaju svoga kandidata, Radončić kao i uvijek blefira i taktizira ali se nudi ‘kao potentan’ kandidat, Dino Konaković pa i Peđa Kojović u ostavci imaju također svoje želje da uđu u Predsjedništvo ‘da poprave stanje u državi’ a sve ‘izokola pa na velika vrata’. Ma tu hoće i Mirsad Hadžkadić, tu će se utrkivati i hodža iz Cazian Senad Šepić, bog me ubio ako ne bude ovdje kandidata više nego za odbor Mjesne Zajednice, fali im samo još ponovna kandidatura ‘Hižaslava’ Mustafe Cerića, koji je jednom čak i ahmediju zbacio zaradi politike i rahatluka, pa da ugođaj bude potpun.

Kao da je bh Predsjedništvo trmavaj zvani želja. Ili, kao da nije. Kad se sve sabere i oduzme, opet će biti isto, razbiće se glasački korpus, poslije izbora će se dogovoriti i eto nas kod one scene iz ‘Nadrealista’ kad otac vježba sa sinom skakanje kroz prozor.
‘Ha …  hajmo isponove’. Parali mjesto a ništa ne košta.

A želje građana, seljaka, stanovnika države BiH?
Njihov tramvaj nije Predsjedništvo već stara olupina donirana od nekoga i nekad davno  u kojem se mogu voziti samo ako kupe kartu. Njihove želje se zovu čežnjom.

photo : beskorisna trojka u bh Predsjedništvu Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović, arhiv