Umjesto dostojanstvene sahrane žrtava : 11. jula vjersko-militantni i politički skup

 

*** Da je kojim slučajem Memorijalni Centar ‘Potočari’ izgrađen u Kladnju 86 km dalje od Srebrenice i na ‘našoj teritoriji’ kako bi to slikovito pojasnio Bakir Izetbegović mudrac SDA kleronacionalističke partije kako je bilo prvobitno isplanirano, sve bi bilo drugačije. Naime, prva lova obezbjeđena za ovo stratište muslimana u genocidu u iznosu od 200.000 KMa predata ratnom zločincu i komandantu ArBiH u ovoj enklavi ‘tajanstveno’ je nestala kao što je pred pad Srebrenice u Tuzli osvanuo vožnjom helikopterom Naser Orić. Bestragom, kao i sama ideja, poslije su Potočari postala naša bh zbilja kao i ‘gazija’ Naser.
Gdje se već 26 godina čuje i vidi ista bh priča, jer Srebrenica i genocid počinjen jula 1995. u ovom gradu je ‘Bosna u malom’.
364 dana u godini slušamo istu matricu o povratnicima kojih nema a stotine miliona KMa se razdijele i nestanu u ime povratnika koji čame i umiru po nekakvim centrima i kampovima, tamo se samo vraćaju mrtvi, isto toliko dana u godini se pripremamo za ‘dostojanstven’ ukop identifikovanih žrtava što se kao po praksi pretvori u bh marketing politiku, daje se ogromna lova što sa državnih jasala što sadakom bez koje ne ide, međutim još uvijek je Srebrenica ‘rupa bez dna’, lovu potroše srpski ili bošnjački ‘predstavnici u vlasti’ koji se uz izbore svake dvije ili četiri godine svađaju na pasja zvona a onda podijele stolice i ‘oforme’ vlast, ostaje mrtav i pust grad bez restorana, slastičarne, ambulante ili kakve fabrike, da bi samo jedan dan u godini 11. jula Srebrenica ‘postala centar svijeta’.
Redom i redosljedom. ‘Majke Srebrenice’, direktor ‘Potočara’ Emir Suljagić, neprevaziđeni Ćamil Duraković nekadašnji načelnik ove opštine u dva mandata sada predsjednik Skupštine u dogovorenoj izbornoj blamaži (nećemo pa hoćemo u vlast), malo Sadika Ahmetovića nekadašnjeg SDA ministra, malo više Salkić Ramiza ofucanog podpredsjendika Republike Srpske i bijelih ahmedija na čelu sa Reisom Kavazovićem puno više, ‘tvitovanja’ do besvijesti, ‘pomirenja’ koje je sve samo ne pomirenje, tužnih i tragičnih ratnih priča, pisama ‘podrške’ stranih zvaničnika ili njihovih posjeta Potočarima, parada i blamaža domaćih politikusa tipa Bakira, Bisere Turković ili Šefika Džaferovića, Fadila Novalića, govorancije i šuplje već poznate poruke i prijetnje po džematima dijaspore od strane Željka Komšića ili Sven Alkalaja te obavezno negiranje i ponižavanje žrtava od strane Dodika i njegovih jastrebova uz svesrdnu pomoć braće iz Srbije …

*** Sve već viđeno, tako to mora kod nas biti ili nas neće biti, da su Potočari bili u Kladnju, sve bi bilo drugačije. Tamo bi paradirao na konju jer on bez toga ne može Naser Orić (još u opkoljenoj Srebrenici gdje je humanitarnu pomoć dijelila ‘majka’ Munira Subašić njegov trkaći konj je dobivao više šećera nego bilo koji Srebreničanin) i ne bi ‘patio’ što još nije kročio u Potočare a samo takav ‘heroj i gazija’ i poprilično odgovoran i zaslužan što smo tako herojski pobijeni i uništeni 1995. godine, koji nas već 26 godina zasmijava kao i bh vlast da smo ‘suverena i jedinstvena’ država na svakom pedlju, pedalj još nismo izračunali..
Ove 2021. godine imali smo dodatnu dozu bh politike. Tako nas je SDA jastreb, bivši političar i vlasnik nekoliko političkih dresova Reuf Bajrović, desna ruka direktora Potočara Suljagića počastio na svom ‘tviteru’ slikom dolaska ‘oružanih snaga BiH na dženazu’ tekstom : ‘naša čizma na našoj zemlji’, hinjeći budalasto da nezna kako je Srebrenica u Republici Srpskoj a ne u Kladnju, dok je famozni Suljagić od silnog ‘tvitanja’ i silnih prezentacija u koje je spiskao stotine i stotine hiljada KMa dobivenih patriotizmom i domoljubljem poručio da iz Srbije niko nije poželjan u Potočarima dok ne priznaju da se tu desio genocid, što znači nikad, a vehabija Nihad Aličković sa svojim opskurnim a dobro plaćenim militantnim članovima koje nagrađuje ‘majka’ Munira Subašić plaketama i diplomama, sve tabute pokrio ljiljan zastavama koje su po propisima države BiH ukinute i nezakonite, čime je militaristički i borbeni zanos bh ‘patriota’ pojačao do usijanja, posebno svojim govorom na ‘fejsu’ ufitiljenom i prijetećom nauljenom frizurom i facom, pred sami 11. Juli, sa pristojne udaljenosti kao i Naser Orić, nakon što je prvo bio pozvan u bh Policiju ‘da ne napravi sranje’ kao i one 2015. kada je napadnut srpski predsjednik Aleksandar Vučić.
Po džematima širom Evrope, Amerike i Australije džemati i džamijski ‘centri’ (u vijestima se to kaže “kulturni bosanski centri”) slikale su se zastave na bh ambasadama i tražili oni koji je nisu spustili na pola koplja, tekbiralo se i dovilo kao i u Bosni, Željko Komšić je uz džematlije prijetio i pjenio ‘građanskom’ Bosnom sve uz tekbire i zastave ArBiH, dok su u New York’u džematlije kao i uvijek uz Turke i Palestince prikazali performans ‘remembering’ Srebrenica, Amerikanci se nisu mogli snaći ko se ovdje prisjeća, da li Arapi, Turci ili Bosanci.

*** Dakle, Srebrenica i 11. juli umjesto dostojanstvenog ukopa žrtava odaslali su svijetu sliku vjersko-militarističkog skupa, slijedećeg dana tamo osim bijelih nišana ničega drugog nije bilo. Čak ni Sebije Izetbegović koja je trknula u Potočare dan ranije ‘zbog obaveza’ i toliko su je odmah zavoljeli da su je ‘jedva pustili’ da se vrati u Sarajevo, kako je suprugin izlet opisao vječito naprčeni i namrgođeni Bakir Izetbegović.
Reis Kavazović je kao i uvijek bio ‘miroljubiv’ i za ‘pomirenje’ dok je govorio o zločincima susjedima, ‘majka’ Munira Subašić je  u svojim ‘mirotvornim’ nastupima bez ikakvog razloga i povoda izmislila čak i Cecu Veličković’ Arkanovku koja će navodno pjevati u ‘inat crkvi’ na Budaku iznad Potočara, mafijašicu i ‘srpsku ikonu’ koja je pjevala na savim drugom mjestu i u savim drugo vrijeme u Ljuboviji, preko Drine, međutim kad se radi o ‘pomirenju’ i ‘inatu’ onda je čak i crkva inat ma gdje ona bila, jer sve nam to žestoko treba budući da mi ‘ne znamo da mrzimo’ nikoga. Osim Srba i Hrvata i ‘ostatka’ pola Svijeta.
Dodik Milorad je otišao čak dotle da je bolesno posumnjao u kosti u tabutu tvrdnjom da se sahranjuju prazni sanduci, Milo Đukanović crnogorski predsjednik se zaradi slikanja i medija čak dohvatio tabuta skupa sa Čedom Jovanovićem savjetnikom Željka Komšića, turski predsjednik je još jednom potvrdio by skype kako je Bosna njemu data u ‘amanet’, dakle u zaostavštinu i obećao da nas neće nikad zaboraviti, što znači da bi uskoro u slijedećih sto godina mogao donijeti i on tu famoznu ‘deklaraciju’ da se u Srebrenici desio genocid, kao što znamo svima prebrojavamo i prijetimo što taj papir ne donose, bratu Erdoganu je ova zaboravnost dozvoljena. Kao i nama, jer valjda to znamo, BiH nije nikada taj dokument donijela. A od svih drugih je to imperativ za suživot i dobre odnose.
Ima i razloga. Da nije bilo braće Turaka i ondašnjeg predsjednika Demirela, u Dayton-u Alija Izetbegović ne bi olako prepustio Potočare Karadžiću već bi Srebrenicu smjestio u područje ‘pod kontrolom naših snaga’, iako bi ostali ‘siromašniji’ za nekoliko brda iznad Sarajeva, zbog kojih je ‘mudrac’ Alija ‘mahnuo’ mjesto genocida na salvetama i pairićima za ovo stratište.

*** Da je Srebernica ‘Bosna u malom’ i to s razlogom, koju su međunarodni čimbenici osmislili upravo ovako (prvo su dozvolili njen nestanak i genocid a onda dali ideju, Bill Clinton među prvima, da po uzoru na vojno groblje u državi Virginia oformimo mjesto sjećanja na žrtve i to tamo gdje je ‘Srbima najbolnije’) potvrđuju i bezlične poruke i isprazni upisi u knjigu žalosti, vidjelo se i na posjeti delegacije iz Crne Gore. Podpredsjednik vlade Dritan Abazović je državnički dočekan u Bh Predsjedništvu ali je zato u Potočarima bio ‘niko i ništa’, zato se potrudio Emir Suljagić i njegov pajdo Bajrović, zato jer je Dritan u ‘koaliciji sa četnicima’, čak su ga ‘kaznili’ zabranivši mu da govori (tamo ne treba dati nikom da govori, čak ni Kavazoviću, njemu ponajprije) ne spominjući nijednom da su u BiH upravo oni u vlasti 26 godina u kolaciji sa ‘četnicima’ pa nikom ništa.
Posebnu promociju je napravila, a ko bi drugi do ‘biserna’ Bisera Turković, mnistrica vanjskih SDA poslova. Prvo sa svojim (ne)odlaskom na važan ministarski sastanka u Dubrovniku ‘jer je zauzeta Srebrenicom’ iako se sastanak završavao dan ranije, da bi 10. jula zatražila ‘telefonsku’ sjednicu Vijeća miistara na kojoj se mora odlučiti da je 11. juli dan žalosti u cijeloj BiH. Na isti nači kako je ‘patriota’ Bakir Izetbegović čekao 10 godina da podnese reviziju kod Međunarodnog suda u sporu protiv Srbije, i Biserka je čakala cijelu godinu pa zahtjev uputila zadnji dan, da može kad se odbije pljuckati po onima što neće da žaluju. Kao da se radi o vizama a ne o žrtvama ‘koje nikad neće zaboraviti’. I, naravno, unaprijed znajući da se takav zahtjev neće usvojiti.

*** U sjenci 11. jula prošla je još jedna neviđena sramota, da se za nju sazna potrudio se ‘Hižaslav’ Mustafa Cerić, ‘akademik’ Muftije Zukorlića, ‘žrva genocida’ kako za sebe veli, koji se na žrtvama genocida ‘opario’ više nego što je to normalno. Naime, sarajavski filigran i zlatar Mensur Behto inače i predsjednik ‘Merhameta’ je poslao pismo američkom predsjedniku Joe Biden-u sa namjerom da mu poklanja cvijet Srebrenice izrađen od srebra i skupih materijala, vrijedan oko 150 eura, kao čin zahvalnosti ‘za sve što je učinio našoj Bosni’,  ali je odmah ‘startao’ ‘Hižaslav’ jer on bez startanja ne može pa je poslao pismo Biden-u i medijima da je Behto ‘lažov i plagijator’ i da mu je ukrao ideju cvijeta Srebrenice. Kao kad ono Željko ili Šefik napišu nekome pismo vani a odmah Dodik napiše drugo kako je to ‘privatna stvar’ i nije zvanični stav, znate već.
Bekto i ‘Hižaslav’ već nekoliko godina ‘ratuju’ i povlače se po sudovima oko ‘prava na cvijet Srebrenice’ a ne bi trebali ni jedan od njih, pa valjda je Srebrenica ‘naša’. Da,  Mustafa, njegova hanuma Azra i Mustafina sestra inače predsjednica udruženja ‘Gračaničko keranje’, kako tvrdi ‘Hižaslav’, zaštitili su ovaj znak i niko osim ‘Hižaslava’ nema pravo da se miješa u ovaj biznis. Gdje je ‘Hižaslav’ zaradio pare i pare, prodajući i kiteći koga god stigne sa ovim cvijetom.
Ćamil Duraković ‘zaštitni znak’ Srebrenice pored Munire Subašić, je tvrdio da je cijena jednog cvijetića 5 KM (toliko se navodi i cijena u prodaji internetom) i da je Cerić samo jedne godine ‘podijelio’ (Ćamil rekao čitaj : prodao) 15 .000 ovih cvijetova na samo jednoj komemoraciji u Potočarima, pa računaj koliko je bilo Potočara i kome je sve na rever zakačio cvijetak ’emeritus’ i savjetik Kavazovića. Onda je Cerić uzvratio odakle Ćamilu lova da na reveru umjesto njegovog nosi Behtin ‘skupi’ cvijetak-broš a Ćamil je rekao da je to zato što veći dio od njegovg srebrnog a ne pletenog znaka ide za stipendiranje djece dok Mustafa sve pare uzima sebi i sve u tom stilu, čak ništa ne ide ‘majci’ Muniri a ova se zbog toga ni ne ljuti.
Naravno, Cerić kriminalac ispod ahmedije  jedan od najvećih sijača mržnje i svađe sa susjedima i sa neistomišljenicima u BiH i u dijaspori uzima pare nemilice a žrtvama šalje dove svaki dan, no u ovoj priči posla nisu ‘za Ramazana’ ni za još neke druge. Jer, ‘Hižaslav’ ne može bez dova i love i bez grabljenja tuđe imovine, to mu je u genima i Božjim zakonima. Ovdje u Americi odakle i pišem ovaj tekst, zna se pouzdano da je cijena njegovog svakog ‘domoljubnog’ govora i nastupa u organizaciji džemata 2.500 dolara (toliko je naplaćivao i Haris Silajdžić ), plus mora mu se kupiti avionska karta i obezbjediti smještaj, zadnji put je uzeo plaćenu kartu i nije se uopšte pojavio na najavljivani govor i ‘svečanost’ u povodu godišnjice džemata crkve konvertovane u džamiju u gradu Utica NY (Bosnian Islamic Association of Utica NY), iako je ‘gostovao’ svega 80 km u susjednom gradu Syracuse.
Recimo, priču bi mogla da hoće nastaviti ‘majka’ Munira ili Emir Suljagić, zašto neće, pitanje je svih pitanja. Kao što znamo Munira Subašić koja je u bh ratu izgubila sina je predsjednica udruženja ‘Majke enklava Srebrenice i Žepe’ i glavni adut Bakria Izetbegovića i SDA bratije, bez nje se ništa u BiH ne dešava. Putuje ‘na posao’ iz Sarajeva u Potočare, putuje u Haag, gdje poželi, naklepala se love (poznata je po svojoj izjavi ‘ebeš pet iljada marki mjesečno, šta je to’, pravdajući novinarima svoju platu)  i vazda govori u ime majki i žrtava, dok su sve ostale majke u odnosu na nju puka sirotinja i zaboravljene od Sarajeva i bh politike, i skoro su nestale, do sada ih je pomrlo preko 400 a većina od njih su se vratile u Srebrenicu za razliku od Munire koja u Potočare ‘dolazi na posao’.
Da ne ulazimo dublje, pomenućemo samo dva primjera. Majka Hatidža Mehmedović koja je izgubila porodicu (supruga i dva sina) u bh ratu je umrla 2018. u najvećoj bijedi i siromaštvu, a najveća joj je želja bila kao vjernici da ode na hadž a nije imala sredstava. Pored toliko odlazaka na ovu svetu dužnost koje su plaćale i Kraljevina Saudi Arabia i Rijaset i državni bh organi, niko joj to nije omogućio, otišla je na onaj svijet sa tom željom, a onda je nakon njene smrti nekakva hafiza o trošku Islamske Zajednice otišla ‘umjesto nje’ i obavila ‘za nju’ hadž, posthumno.
Primjer drugi je majka Fazila Efendić koja je također u bh ratu izgubila i muža i djecu i koja se vratila u Srebrenicu. Na ulasku u Potočare otvorila je malu suvenirnicu gdje se prodaju suveniri cvijeće za posjetioce. Lično ‘Hižaslav’ Cerić i ‘majka’ Munira su joj zabranili prijeteći sudom  prodavati cvijet Srebrenice u svojoj radnji, iako i ona sam učestvuje u njegovoj izradi. Prodaja ovog simbola stradanja je rezervisana samo za sestru, ženu i njega lično Hižaslava’. Inače, ona je i predsjednica još jednog udruženja ‘Majke Srebrenice’ koje djeluje pored i skupa sa udruženjem u kojem je predsjednica Munira Subašić, u kojem je bila članica i predsjednica i majka Hatidža Mehmedović, ali za vlasti u Sarajevu jedino je ‘mjerodavni’ predstavnik ‘Munirina Udruga’. Sadašnji direktor Potočara Emir Suljagić je također na ‘istom fonu’, da nije, ne bi favorizirao samo udruženje Munire Subašić, već bi, naprotiv, pošto je suvenirnica na ulazu mjesta njegovog direktorovanja, respektovao i majku Fazilu. Jok, on čak planira da napravi ‘svoju’ suvenirnicu, restoran pa i bilioteku u Potočarima, nisam nigdje pročitao njegov stav o majci Fazili Efendić, biće da će i on prodavati cvijetove Srebrenice, ako mu to ne zabrani ‘Hižaslav’.
Dok je recimo, nakon ‘afere respiratori’ i muljaže Srbreničana Hodžić Fikreta lopine malinara, isti Suljagić ‘tvitao’ na kritike ovog lopovluka kako je ‘svako onaj ko kritikuje Hodžića četnik’, iako je znao da ‘malinaru’ biznis sa Srebrenicom ‘ide od ruke’. On je, Hodžić, naime sa SDA tajkunima iz ‘Hifa’ kompanije još prije nekoliko godina štampao majice sa brojevima žrtava Srebrenice i čak ih ‘brendirao’ da bi nakon silnih kritika odustao od toga, majice su se mogle nabaviti jedino na benzinskim pumpama  ‘Hifa’ patriota i bogatuna po 20 KMa.

*** Kako to ‘hoda’ sa patriotizmom iz Srebrenice vidjeli smo i na primjeru smjene osoblja na BHRTV 2018. godine. Čitajući vijesti iz Srebrenice novinari nisu zakačili cvijet ‘Hižaslava’ što je ‘izazvalo osudu’ i novinar urednik koji je slučajno Srbin, ostao je bez posla. Jer nije ‘patriota’ kao Mustafa Cerić i svako onaj ko cvijet ne zakači na rever kaputa. Ali je zato domoljub onaj ko ‘simbol genocida’ prodaje i mlati lovu na njemu. Kada je Naser Orić 2015. godine s početka jula uhapšen skupa sa Ćamilom Durakovićem tadašnjim načelnikom Srebrenice u Švicarskoj na putu u neki džemat po potjernici iz Srbije, Ćamil je bio rezolutan. ‘Ako se ne pusti Naser iz pritvora’, neće biti komemoracije u Srebrenici’. Srećom Švicarci su ga ‘predali’ organima BiH pa je nakon popijene kafe pušten i bi komemoracija. Iako nikada nije prisustvovao komemoraciji u Potočarima, od Orića zavisi hoće li ili neće biti Potočara. A mi cijelo vrijeme govorimo kako smo ‘suvereni’ i kako je BiH država na svakom ‘pedlju’, dok zahtjev za održavanje skupa u Potočarima podnosimo policiji Republike Srpske. A Srebrenica ‘centar svijeta’.
Šta bi tek bilo da su Potočari u Kladnju, ne smijem ni pomisliti. Ima li kraja tom poznatom bh političarenju?

photo : majke Fazila Efendić i Munira Subašić, ispod : performans džemata u New York metropoli; lijevo, desno : militanti na ‘Maršu mira’ iz pokreta ‘antiDayton’, arhiv