Šta bi se desilo kad bi Milorad Dodik ‘repriznao’ da se u Srebrenici desio genocid i kad bi Srbija donijela novu Rezoluciju o Srebrenici?
 

Zbilja, idemo ali samo hipotetički jer kako vrijeme odmiče ne ide drugačije zamisliti, šta bi se desilo kada bi Milorad Dodik sjeo pred kamere pa ‘repriznao’ onu svoju istorijsku i antološku izjavu u Centralnom dnevniku Hadžifejzovića iz 2007. godine „Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Haagu i to je nesporna pravna činjenica”, da li bi u BiH svi problemi bili riješeni, da li bi država BiH ‘odahnula’ kada bi Srbija ponovo izglasala neku drugu Rezoluciju o Srebrenici umjesto one već poznate o ‘strašnom zločinu’?
Usuđujem se reći da bih volio da se tako nešto desi ali da je za ovakav naučno-fanstastičan scenario već kasno, u bescijenje su potrošene skoro tri decenije, državu BiH vodi, ‘ajde da je tako nazovem ‘naprđivačka politika’ i na temeljima Daytonskog Sporazuma ista ‘ekipa’ sa neznatno izmijenjenim sastavom, potpomognuta akterima čitave priče o Bosni u liku i djelu ‘međunarodne zajednice’ ma šta god značila ova fina floskula stranih moćnika, i čak, da se to i desi, ne bi se dogodilo ništa. Sve bi, nažalost, ostalo i bilo isto.
I bojim se, dugo će mo još u ovoj opljačkanoj i podijeljenoj zemlji slušati iste vijesti u tv dnevniku, očekivati ‘uživo’ donošenje istih presuda iz Haaga ili iz Sudova kod kuće, radovati se većoj smrtnosti u ‘manjem bh entitetu’ i naslađivati ‘našima’ i ‘njihovima”, tvrditi kako je Dayton ‘zakon’ a raditi na njegovomrušenju, prizivati Ruse ili Amerikance, moliti da nas ne prime u EU povicima ‘Evropa Zdaj’, slaviti natalitet u Federaciji a nerađanje beba ‘tamo kod njih’ hvaleći ukupljene poreze u Federaciji, navijati nesmanjenom žestinom kad će se stvoriti Republika Bosna ili ukinuti Republika Srpska a Dodik ‘završiti na aparatima’ i kao i prije trideset godina morbidno prekopavati i tragati za kostima, ratnim zločinima i zločincima hinjeći ‘zajedničku’ i ‘jedinstvenu’ čak i ‘suverenu’ državu u kojoj je vijest dana da gradonačelnik Srbin ode na kafu kod načelnika Muslimana ili Bošnjaka.
Sve to što još uvijek imamo, sami smo tražili.
Tražili još one davne 1992, istim žarom kao i sada. Sa glavnim akterima koji više nisu među živima onda, sa njihovim nasljednicima i uzgojenim generacijama danas.
‘Naprđivačka politika’ koju međunarodni čimbenici tolerišu svo ovo vrijeme ‘glumeći’ kako bi to slikovito rekao premijer Fadil Novalić demokratiju a uzgajajući anarhiju i još veće podjele.

Ne znate kakva je to politika, to je baš čudno?
To je političarenje ne sa ciljem da se vodi država i pomogne narodu već da se dokaže i pokaže ‘ko je pobijedio’. Kao u filmovima Hollywood produkcije gdje advokati ‘najveće demokratije svijeta’ Amerike uopšte ne pomažu klijentima (iako plaču za njima, umiru, izgaraju ne spavajući) već love poene svoje uspješnosti, da bi dobili slijedeći ‘slučaj’, punomoćje slijedeće žrtve.
Međutim, Holywood je jedno a bh stvarnost drugo, u bh realizmu nema pobjednika a svi su pobjednici, u bh državi nema čak ni filmske demokratije, kod nas je pravosuđe korumpirano čak i u vicu kamo li u filmu dok nam državu vode medicinski bolesne osobe koje niko ne provjerava, osim još bolesnijeg naroda koji im svako dvije godine daje potvrdu njihovog mentalnog statusa kroz navijačke i pokradene izbore.

Kako drugačije razumjeti situaciju u kojoj se nismo našli već u koju su  nas doveli isti oni čije ‘varise’ danas nazivamo liderima, predstavnicima, prečesto i konstitutivnim reprezentima, živeći u iluzijama, lažima i neviđenom blagostanju naših gluposti. Filajući jedni drugima ‘dodatne’ uslove našeg zajedničkog opstanka na prostorima koje smo davno podijelili i omeđili, svako na svoj način.
Dakle, čak i kada bi Dodik ponovo priznao da je u Srebrenici bio genocid, uslijedilo bi ono ‘logično’ Bakira Izetbegovića : ‘sada treba da ukine Republiku Srpsku’. Kao kad je, nakon skidanja ploče sa Univerziteta na Palama sa imenom ratnog zločinca Karadžića ‘pozdravio odluku’ a odmah dodao šta slijedeće treba Dodik uraditi. ‘Staviti van snage odluku skupštine Republike Srpske o davanju plaketa i nagrada ratnim zločincima’. Ili bi bilo : ‘to je u redu, ali treba dozvoliti bosanski jezik u školama’, ili, ima toga koliko hoćeš.
Na istom principu ‘naprđivanja’ i Dodik ima svoje zahtjeve. ‘Možemo skupa, ali Bošnjaci trebaju odustati od ukidanja Republike Srpske’. Ili, ‘neka osude ratne zločince Bošnjake’. Ili, dodaj šta hoćeš.

Tripartitni Dragan Čović ima također dio svoga ‘naprđivanja’ o ugroženosti Hrvata, o ‘stolnom Mostaru’ na kraju krajeva o ‘Herceg-Bosni’ vječitoj a kao i Republika Srpska.

Evo, zadnji primjer presude u Haagu dvojici bivših službenika Srbije (ratni zločinci Stanišić i Stamatović) , još očitije pokazuje gdje smo i kako smo. Bošnjaci nezadovoljni i s pravom, čak i da su na smrt osuđeni, opet bi negodovali jer u svakom krivičnom postupku, odmah se računa na slijedeći parnični za odštetu, Srbi ‘po starom’ : sav se svijet urotio protiv njih a oni nevini kao novorođenčad. Munira Subašić, ‘majka svih majki’ i predsjednica udruženja ‘Majke Srebrebnice i Žepe’ uopšte nije ‘odsvirala kraj’, u stilu srbijanskog nacionaliste i akademika Bećkovića najavljuje ‘ćeraćemo se još’. Tako svaki ustupak Dodika prokomentariše i Emir Suljagić, direktor ‘Potočara’. Pa doda’ Srpski svet na aparatima’, hoće reći plan Srbije ‘svi Srbi u jednoj državi’ je gotov, definitivno.

Razne munire, suljagići ili reufi bajrići, pa nekakvi ‘hižaslavi’, ‘muse’, ‘aličkovići’ ili ‘orići’ su eksponenti jednog drugog svijeta koji se sakriva ali se vidi golim očima, i sličan je srpskom. Po čemu nema nikakve razlike između Bakira i Aleksandra Vučića ili Željka i Šefika i Dodika. To je ‘Bošnjački Svet’, svi Bošnjaci u jednoj državi i to u onom dijelu kako to uvijek naglasi Bakir Izetebegović ‘na teritoriju pod kontrolom ArBiH’. Iako ta armija ne postoji više od 27 godina, ostala je ‘teritorija’ za koju su izginule stotine hiljada a Bakir postao vlasnikom, i ostale su ‘zajedničke oružane snage’ koje su zajedničke kao što sam ja sa Tibeta, a snažne su – to posebno.
Jednom prilikom SDPov podpredsjenik Vojin Mijatović je rekao čisti istinu koja glasi. Sva trojica, i Bakir i Dodik i Čović bi rado pristali da se Bosna podijeli samo ako im se ukaže prilika. Odavno nije izrečena veća istina, zbog toga je zapravo i rat počeo. Zbog srpskog, bošnjačkog i hrvatskog ‘sveta’.

Srbi se toga nisu nikad odrekli, Hrvati svoj svijet oživljavaju ponovo kao s početka rata dok Bošnjaci ‘naprđivačkom politikom’ i na kostima mrtvih zagovaraju multietničku, građansku i demokratsjku državu dok naprosto vape za bošnjačkim svijetom. O ‘krijeposnoj islamskoj državici’. Otuda je uvijek prvorazredni događaj svako zbivanje u Sandžaku, na Kosovu, u Crnoj Gori i manje u Hrvatskoj, svuda tamo gdje su Bošnjaci. I zbog čega će više raje doći na proteste zbog prava vehabija, Palestinaca ili Ujgura nego li zbog nerada tramvaja ili pljačke komunalijama. Idealna ‘krijeposna islamska država’ od ‘Islamske Deklaracije’ Alije Izetbegovića do danas je i dalje u glavi bošnjačke političke i vjerske elite i o tome će, ako zaista misle živjeti skupa, morati progovoriti. Jer, eto Srbe i Hrvate znamo, ali sebe nećemo da upoznamo. Onog momenta kada se steknu minimalni uslovi da nam se vrati dio Sandžaka koji nam je ‘isčupan iz srca i duše’ kako mirotvorno vazi Reis a Šefik sve skupa sa Bakirom iza zavjese potvrđuje, sve će se lako u BiH dogovoriti. Samo dok se dogovore koliki je Sandžak. Pratite Muniru a možete i ‘Hižaslava’, staro laprdalo sve ima u svojoj glavi. Međunarodni ‘čimbenici’ će kao u Daytonu iza leđa i sa osmijehom sve popratiti aplauzom ‘historijskim’ slikama.

Sve dok nam Munira Subašić određuje početak i završetak rada najvećeg evropskog Suda za ratne zločine, ‘naprđivačka politika’ će se nastaviti. Iako je ona uzrok i Bakirove propale revizije protiv Srbije, čak i propale države Bosne, ona je naša realnost.

photo ilustracija : dogovor kuću gradi, bh trojka političara Dodik, Izetbegović i Čović potpisuju, međunarodni predstavnici u pozadini kao u Dayton-u potvrđuju i aplaudiraju, arhiv