Ne nosim masku ni rukavice, protiv corone borim se samo metrom!
Ja sam načisto ova dva mjeseca van sebe, ne znam kako da vam to objasnim.
I prije corona virusa ‘spadao’ sam u ‘rizičnu grupu’, u hrpu onih koje je, čim se nažive određen broj godina, država otpisla. Nema penzije ili nikakva je, stalno je vlast čopka i prekraja sa ciljem da penzionerima bude bolje a ono sve gore. Nema lijekova, ima bolesti, čak ti ni tvoja rođena familija ne da ništa za pravo.
Ima u ovoj grupi onih koji su u ‘predrizičnoj fazi’, čija je penzija i veća od 2000 KMa ili bilo čega osim dinara, ali njima je lakše bolovati svaku bolest sa takvim iznosom. Kao što ima i onih koji su ‘privilegovana rizična grupa’, to su guzonje političari, njihovi ahbabi i jarani u vlasti na koje se ovo pravilo o ograničavanju ‘rizične grupe’ ne odnosi, oni su za razliku od nas ‘baš, ama baš rizična grupe’ mogli ići svuda i raditi šta hoće. Ugroziti sve i svakoga.
I prije corone našu ‘rizičnu grupu’ koja je više vremena provodila po ambulantama i bolnicama ograničavalo je mnogo toga, ali sa ovom koronom, vlasti su udarile prvo na nas. Iako smo uvijek bili među prvima kad se glasa ili plaćajuu računi za struju i vodu. Ako smo spas potražili u kakvom staračkom domu, prvi smo fasovali virus, sve mjere kretanja prema nama ostale su do zadnjeg časa, još se ne zna kad će mo odahnuti, ili izdahnuti.
Osim poteza famoznih ‘štabova zaštite’ (samo ne znam koga štite), mene je ograničilo i to što sam morao biti odsutan iz moje omiljene’Lokacije’, ne znam da li je vlasnik uopšte i živ, nisam ga vidio puna dva mjeseca. Nedostaje mi moj drug Muradif, pa ono naše, ono ‘hladno a pjenušavo’ sa pettokrakom crvenom i bojom zelenom, a onda me ubilo što kod kuće žena stalno čisti i glanca kvake, stepenice, kuhinjske stolove i što mi vazda ubacuje moju odjeću u mašinu.
To me strašno nervira, ali kako ono reče jedan naš ministar nesigurnosti kad je sve počelo prije dva mjeseca, otkrili smo da je ‘ovo nešto opasno a nevidljivo’ pa sam se povinovao naredbama maksimalno. Morao sam i zbog penzije, jebi ga, ministar naučnik mi je samo malo više otvorio oči.
Ruku na srce ja nikako ne razumijem da sam u grupi o kojoj država najviše brine a svrstan u ‘otpisane’, u ‘rizičnu grupu’, dva mjeseca nisam mogao do doktora niti proviriti u bolnicu, razlog a osim corone hvala Bogu imao regularno, često sam pomislio da ću ‘riknuti’ od mojih redovnih boljki a ne od virusa. Posebno ne razumijem zašto su kad smo već tako ‘bitni’ za državu, vlasti ostavile staračke domove bez opreme i zaštite kao pokusne miševe, i zašto su svima povremeno davali da dišu osim nama.
Ja sam i danas načisto zbunjen jer ništa ne kontam. Propise vlasti isčitavam iz dana u dan i ne razumijem ništa. Prvo je bilo kao ono u ratu ‘šetajte slobodno’ to je ‘smiješan virus’ a onda za nekoliko dana ‘svi će mo pocrkati’, u kuću stoko, ne viri ni kroz balkon, to radimo u vaše zdravlje, ovo je nekakva pandemija, svaki dan se mogao isčitati izvještaj koliko ih je odapelo, koliko zaraženih a koliko u karanteni. ako ideš vani maska obavezna, nikud bez rukavica, ne kiši i ne kašlji nikom u facu.
Poslije, nema vani ni za živu glavu, uveli su policijski čas od popodne do ujutru, kao da je virus opasniji i vreba samo noću, što me totalno dotuklo. Kad im ni to nije bilo dovoljno, dan su produžili na sedmicu, pa su uveli za nas kao za kakva stara kola parne i neparne dane, svašta je bilo. Jednom su nam dali da izađemo, da poplaćamo naše račune za koje su rekli da će nam ih oprostiti a oni veći nego prije korone.
Onda su nas dok smo mi u tami i u četiri zida zaključani strašili da su respiratori potrebni, da će mo bez njih pomrijeti, navalili da ih prebrojavaju, izmišljaju svoje domaće, da bi kad se ušlo u nabavku rekli da i nisu baš toliko potrebni, da mogu više naštetiti.
Jedan dan ti kažu da je to ‘obična gripa’, da više umre od prehlade ljudi, drugi dan kažu nema nam spasa, još i više, najavljuju neki ‘novi val’ najesen. Jednom kažu virus se zadržava na odjeći, drugi put kažu ne sikiraj se, odleprš’o. A sve stručnjaci, doktori, najviše političari koji su o coroni sve naučili prije nego si rekao virus.
I dok smo mi čitali i pratili koja je zemlja prva po smrtnosti, vlast je udarila u kuknjavu i svađu oko donacija, prebrojavali su se avioni koji su slijetali na aerodrome, čija je koja kutija, koliko je ko dobio, samo ako nose sadaku avioni su dobrodošli na pistu, drugačije u hangare i miruj, pa smo vidjeli da iako moramo nositi maske da ih nema ni za lijeka. Iako moramo nositi rukavice nema ni njih, iako moramo vršiti dezinfekciju nema u trgovini ni boce na vidiku, svega ima samo nema ono što nam treba, strah se uvukao u kosti. Čak i kad su milioni maski i rukavica stigli odnekuda, nema ih, ako se pojave u prodavnici ili apoteci, pet puta skuplje nego obično. Sve je virus pojeo.
Onda najednom, nekako s Ramazana i Uskrsa, odkravi se sve u par dana. Vjernici koji su danima plakali što ne mogu u džamiju ili crkvu, odjednom mogu, kažu, ali sa razmakom od dva metra. Kako ćeš pustiti šejtana između redova, niko te ne pita. Odgodili su hadž, umalo i Bajram a kad je došlo vrijeme Ramazana i Uskrsa, sve se poče popuštati.
Može i u džamiju, može i u crkvu, javni saobraćaj može ali sa maskom i razmakom od dva metra, kafane ne mogu. Kako mogu u autobus ili u crkvu a ne mogu u moju omiljenu ‘Lokaciju’ niko ne objašnjava. Napokon otvoriše i kafiće i zubne ordinacije,već sam se umorio gledajući moga doktora na skype i pijući bolove protiv zubobolje, samo još ostaše škole ne otvorene i ulaz za dijasporu.
A propis kako se nalaže da zubar mora imati masku, baš me razveselio. Moj zubar je uvijek nosio masku dok mi brljavi po ustima i grkljanu.
Ovo sa dijasporom je za poluditi. Ne bih vjerovao da nisam čuo svoji očima kako ministri i šefovi nekakvih štabova otvoreno kaže ‘ne dozvoliti našim ljudim ada uđu’ a ako krenu u svoju domovinu, napravili smo im šatore uz granicu gdje će biti 14 dana. Majka mu stara, uvijek su nas fino dočekivali posebno kad šaljemo lovu ili kad treba glasati ili doći kući radi popisa da nas ima više, sad nas trpaju u Medrese, u šatore ili studentske domove.
Zvao sam nekoliko puta da me testiraju, kašljao sam i kihao, vikao da sav gorim od vatre ali džaba, moj doktor kaže da nisam opasan. Nema za mene testova. Čujem na tv kako se naši vođe hvale da su testirani, čuo sam čak i da to ne treba raditi jer možeš poslije testa opet fasovati virus, svašta sam čuo. A najbolje uz testove su mi statistički podaci, dobro smo prošli samo toliko i toliko zaraženih. Kako znaju da ostali nisu koji nisu testirani, valjda struka, šta li je. Čuo sam se sa drugom Muradifom i on mi je rekao da sam trebao reći kako sam putovao u Italiju ili Kinu i odmah dođu po tebe oni umotani k’o astronauti i testiraju te, drugačije ne ide.
Ja se nisam toga sjetio, tvrdio sam da ne putujem nigdje jer ima naredba.
Iz vijesti saznajem da se sada nakon dva mjeseca sve raspršilo. Nema pozitivnih, svi su skoro negativni, čak i kad umiru. Najviše je bilo testiranih kad umru. Testove u vlasti niko ne spominje, bolnice su idalje utvrde za nepoželjne bolesne, kažu idi komotno vani samo pazi na ‘distancu’. Neki to zovu i ‘destinacijom’, vele moramo se vratiti u normalu. Možeš svuda samo pazi da si dva metra udaljen od drugih i od svega i svačega.
E, ova mjera me je zaista dotukla. Kako će mi konobar doturiti pivu ili kafu, lopatom možda, ili kako da uđem u autobus a da imam potreban razmak.
Majke mi, izračunao sam, ako je razmak do dva metra obavezan, onda će tramvaji i autobusi biti dugački po sto metara, ili će mo se poubijati ko će ući prvi.
Otvaraju i plaže, i tamo će se vele moći kupati ali sa razmakom od dva metra i u smjenama. Biće veselo i zanimljivo, metar je zakon.
Jedan doktor kaže ne sikirajte se, sve je to u redu, drugi kaže tek straha dolazi. Jedni kažu djeca nisu ugrožena, drugi epidemiolog stručnjak veli napada virus i djecu. Jedan kaže virus umre sa dolaskom sunca i toplote, drugi vele umire na hladno. Ako si pušač gotov si brže, kaže jedna studija, drugi vele nikotin štiti od corone.. Kažu simptomi su ovi, onda dodaju i druge, koje imam čini mi se od rođenja.
Jedni vele pij ovo, drugi kažu udari po rakiji i bijelom luku. Bilo je onog ne boj se, mi Balkanci smo imuni kao Šveđani, drugi kažu Šveđani su pustili namjerno da se zarazi što veći broj ljudi pa da nestane ‘rizična grupa’. Bilo je i prljavih a korisnih savjeta. ‘Mi’ smo čisti, nas neće, ‘oni’ su prljavi, vidi šta ih je povaljalo, svašta je bilo.
Ma svega sam se naslušao i nagledao ali ovakvog ludila još nisam iako sam u ‘rizičnoj grupi’ mrzak svima i svakome.
Sad još samo da skontam ima li lijeka i kad će vakcina ali ni tu pamet ne pomaže. Neće je biti naskoro, vele jedni, stiže uskoro-kažu drugi. Ne treba se cijepiti, treba se cijepiti. Bill Gates milijarder više zna o vakcini nego bilo koji epidemiolog ili infektolog, Tako i vlasnik ‘Facebook’ aždahe.
Sve se svelo na kompjuter, na internet. Djeca uče na daljinu, doktori te pregledaju na daljinu, naručuješ robu na daljinu, hamburgere i pite, kažu da su i dženaze umrlih od korone na daljinu. Zovu ih dženaza drive thru. Ono, nema nikoga blizu, samo gledaš iz kola kako ti babu zatrpavaju ili oca gone u peć za spaljivanje.
Sve me je dotuklo, ostalo mi samo da se uzdam u se i u svoje kljuse. Izdao me i najveći predsjednik šef Amerike. Onako bezbrižan i ružičast baš mi je bio cool. Ne nosi masku, hoće da se svi vratimo u normalu jer nema hljeba bez motike, predlaže da pijemo svašta, čak i deterdžent za rublje, samo ne traži maske i pare za lijekove. I pljuckaj Kinu, ona nam je sve ovo zakuhala.
Fakat i jesu, čim je virus proradio u Wuhanu, oni se razmilili na ekskurziju po Balkanu, od Sarajeva do Međugorja.
A onda sam odlučio, kad sam vidio doktore koji mi naređuju da ne idem nikud kako piju i sviraju, bez maske i rukavica idem vani, pa šta bilo da bilo. Tim prije jer su počeli da prizivaju i dijasporu, oktobar i izbore što me ponukalo da pomislim da se vraćamo u normalu. To sam tačno vidio ispod njuški mojih vlastelina, vidi im se po čehri i očima, svi mi izgledaju tako nekako jednako, maska ostalo sakriva.
Ja neću masku, neću rukavice, nosim sa sobom samo jedan dugački štap dužine dva metra. I sa njim držim ‘destinaciju’. Ko priđe bliže bodimice ga odguram, u autobusu prvo izmjerim pa onda sjedam. U parku štap neispuštam iz ruke, u kafani konobara dočekam štapom na dva metra i kažem. Kafu ostavi a ti razguli. Već su me počeli zivkati ‘vidi onog sa štapom’, trebalo bi zvati nekoga, kao da ne znaju da sam savjestan građanin i da pratim propise.
U mene gledaju kao u luđaka. Šta ću kad me baš uzbudilo ovo corona ludilo. Zbog kojeg sam više puta pomislio da su moji nalogodavci odavno ludi.
Dokle će me ovo držati ne znam, ako me odvedu u ludnicu saznaće te.
Ionako mi je sve ovo što sam preživio kao ludnica.
*** Svaka sličnost sa događajima ili eventualno licima, slučano je_ namjerna.
photo :coronavirus, ilustracija
