BH AMBASADORI ISPOD AHMEDIJE : Amel Tuka je dobitnik bh diplomatskog pasoša kao ‘sportski ambasador države’ a vodi i predstavlja IZBiH i ‘Medžlis’ u Veroni, Italija – Emir Spahić izvršni direktor FS BiH vodi ‘Medžlis’ u Dubrovniku a sa kompletnom bh reprezentacijom postao je također vlasnikom ovog dokumenta države
* Stalno se priča i govori o ‘sukobu interesa’ među političarima, ta zakonska bajka nikad do kraja ispričana naprosto je postala dosadna, kad se zna da tu nema nikakvog sukoba već samo ima interesa. Dvije, pet ili deset funkcija jedne te iste političke face te novinske sage o njihovim firmama koje posluju sa državom, nikad ne budu razriješene do kraja. Logično i normalno u BiH : uzimaju se državne pare i šakom i lopatom a nikad se ‘ne može utvrditi’ da tu ima išta nezakonito dok se pare države prelijevaju u džepove biznismana političara. Niko, međutim, ne piše i ne razmatra ima li u bh sportu ‘sukoba interesa’ kad se pomiješaju sportske, koje su često i državne jer sportisti u BiH predstavljaju i državu i one vjerske funkcije koje sportisti obavljaju, makar se radilo ne samo o parama već o predstavljanju i ugledu države, a svi vidimo da nam je sport odavno kao i politika i vlast u raljama religije, preciznije IZBiH i islama.
* Iako je BiH po Ustavu sekularna i multietnička država, iako su nam državni timovi mješovitog sastava, fudbalske i one druge bh reprezentacije sve više liče na ekipe IZBiH ili kakvog ‘medžlisa’ ili ‘mekteba’. Tome doprinose silne razularene navijačke skupine sa nekakvim ‘budiBogsnama’ nazivima (‘Manijaci’, ‘Robijaši’, ‘Lešinari’, ‘Fukare’, ‘Ultraši’ itd…) od kojih sport živi pa ih toleriše koji često uz političke parole i zastave zalaze duboko u politički sistem države iako terorišu i navijače i sport, često se na utakmicama vijore i vjerski simboli i zastave, zbog čega posebno FSBiH plaća rigorozne kazne, ali upliv vjere postaje sve vidljiviji. Mediji stalno naglašavaju i afirmišu taj vjerski momenat a dobro plaćeni igrači znaju da im je slika padanja na ‘sedždu’ kad upikaju loptu u mrežu ili kad se uslikaju na ‘džumi’ pred važnu utakmicu siguran znak da će biti ‘popularniji’, skoro svakodnevno čitamo kako su izjave tipa ‘pozdravio svoj džemat u Frankfourtu ili u Stocu’, ili bilo gdje na drugom mjestu ‘raznježile čitateljstvo’ ili čak ‘zapalile Region’. Istovremeno i mediji i vlast titulišu takve ‘zvijezde’ našim bh ‘ambasadorima’ koji nas predstavljaju.
* Nije problem vjerovati i prakticirati vjeru ali ona je u BiH odavno prešla iz srca, duše i džamija na ulice i u javni prostor čisto radi isticanja i pokazivanja čime je dobrano ogađena i odnarođena, problem je što je ta štetna pojava u sportu postala ‘naš imidž’ po čemu se prepoznajemo i van BiH. Ove i ovakve ‘ambasadore’ BiH nagrađuje i vlast koja se ponaša i djeluje kao da vodi islamsku a ne sekularnu državu dok sportisti koji to prihvataju nimalo ne obraćaju pažnju na svoje suigrače u timu, čime i njih degradiraju i povređuju. Svi se sjećamo da je nekadašnji bh reprezentativac Miralem Pjanić u dva navrata dobio bh diplomatski pasoš za ‘predstavljanje države u Svijetu na pravi način’, međutim pored njegove igre, ‘zasluge’ su došle i uz njegovo poimanje vjere i pokazivanja ‘svog identiteta’ klanjanjem po džamijam ili kačenjem tespiha u autu po fejsbuku, bez obzira što uz te slike dolaze i scene terevenki u kafani.
Sa njegovom generacijom je i otpočeo ovaj mega upliv islama u bh sport po uzoru na neke slavne muslimane sportiste po evropskim klubovima koji su po travnjaku ‘iftarili’ ili klanjali a uprava sve toleriše jer je važno pobijediti, poslije je sve to ‘naša’ bh istorija sporta. U koju se ugnijezdila vjera u svom stalnom ‘lovu’ na djecu i omladinu. Vidjeli smo postupanje bh reprezentacije na zadnjem Mundijalu i njihove vjerske čestitke i posjete džematima, ali bez obzira na to, ministar vanjskih poslova je ipak čitavu reprezenatciju nagradio sa bh diplomatskim pasošima. Da kao ‘ambasadori’ pronose slavu i čast države, ne pitajući se ima li tu onog ‘sukoba interesa’ s početka teksta i kako nas kroz to drugi gledaju. Onog, može li se i treba li se tako predsavljati sekularna država i sport i da li to dvoje ide jedno uz drugo?
* Tolerancija na vjeru u fudbalskoj bh reprezentaciji je i očekivana kad se zna da nam je izvršni direktor bivši bh reprezentativac Emir Spahić i vjernik i hadžija, koji pored funkcije u FSBiH obavlja i vjersku funkciju u Dubrovniku gdje je predsjednik ‘Medžlisa’ tog grada, i koji je zdušno ‘išao braniti džemat’ u Hercegovini u Rabranima od Hrvata. Među nagrađenim bh sportistima je i bh atletičar Amel Tuka, prosječni trkač od kojeg su u BiH napravili svjetskog atletičara iako bez obezvređivanja njegovih domaćih uspjeha, nije ni blizu toga. Ali, zato je on pravi ‘bh ambasador sporta’ jer prekida intervju ‘da bi otišao na džumu’ što novinari pohvale i naglase, i što u ‘torbi uvijek ima Kur’an jer to ne smije zabraviti’, i što se ‘šerijatski vjenčao’. Tuka živi više u Italiji nego u BiH, gdje je kao i Spahić predsjednik ‘medžlisa’ u Veroni u džematu ‘Nur’, kad je u BiH IZBiH ga angažuje za ‘predavanja’ polaznicima ‘mekteba’. Da privuče djecu i omladinu koja se ogleda na njega. I Amel Tuka je od Bisere Turković dobio bh diplomatski pasoš kao ‘bh ambasador’ sporta i kulture, pa se ozbiljno postavlja pitanje koga on predstavlja : državu ili IZBiH?
Ako predstavlja BiH onda smo mi, mora se reći – islamska država čim nam je ambasador takav. I ne samo to, i Spahić i Amel Tuka su onda u ‘sukobu interesa’.
Onog sportskog i vjerskog sa državom. Ili se nama samo čini, nema sukoba već ima samo interesa. I države i Rijaseta.
photo : ‘bh ambasador sporta’ Amel Tuka u svom ‘mesdžidu’ u Italiji, arhiv
