Banda lešinara, ili : koliko je laka bosanska zemlja?

JOSIP PEJAKOVIĆ (05.03.1948 – 19.07. 2025) : Cijeli život je branio Bosance, Bosnu i bosansku zemlju dok je politička banda rušila i jedno i drugo i njega samog, živio je odbačen i zaboravljen od vlasti koja sad lešinari njegovu smrt i licemjerno se uz nju slika

Da može ustati i progovoriti vjerujem da bi Josip Pejaković koji je jučer u 77. godini preminuo, ponovo legnuo natrag, čim bi čuo koliko i kako ga voli bh besramna i ljigava vlast. I vjerujem da bi onakav kakav je, i sam se uvjerio koliko je teška a ne laka (kažu : laHka, time se prepoznajemo) ta bosanska zemlja za koju se borio čitav život. Od istih ovih što danas nariču i tobože žale za odlaskom ovog velikana koji su mu ukinuli i zemlju i naciju o kojoj sada bestidno nariču slikajući se na njegovoj smrti.

Neupitno je njegovo bosanstvo iskazano u njegovim monodramama, knjigama i ulogama na filmu i u pozorištu, ali je još jasnije da nije mogao umrijeti kao Bosanac jer te ‘vrste’ nema u Ustavu i zakonima države koja sad treba da mu bude laHka. Kako će zemlja biti bosanska bez Bosanca, to je znao samo Pejaković i o tome pisao i glumio čitav život dok ove ‘patriote’, ‘domoljubi’ i ‘državnici’ nisu ni htjeli ni pomišljali da njemu i ostalima koji su željeli isto, omoguće bar da budu svoji (Bosanci) na svojoj bosanskoj zemlji.

Gade mi se izrazi saučešća Bećirovića, Zukana, Komšića, Nikšića, Benjamine Karić i ostalih ‘fejsbuk’ lešinara nad svemu što vrijedi samo za sliku i ‘lajk’, koji se na isti način bestidno javljaju, kasape i rovare po svim žrtvama uključujući i one u genocidu, evo sada i nad krajem života umjetnika i domoljuba Pejakovića. Jer znam, ima i dokaza, da dok je živio, nisu mrdnuli ni prstom ni onom ‘patriotskom’ stvari da mu život učine lakšim, smrt je svakom teška.

Da li je ikada u Sarajevu dobio kakvu nagradu, da li ga se Sarajevo sjetilo kad je dodjeljivalo plakete, ‘zlatnike’ ili šestoaprilske medalje, da li su mu pomogli kad je obolio i onako bolestan i dalje kao i 1992. stajao nabraniku države i nacije? Nisu naravno, plakete i zasluge su frcale turskim ‘prijateljima Bosne’, filmadžijama dokumentaraca iz bh rata, kriminalcima i vehabijama i ostalim ‘dokazanim prijateljima Alije Izetbegovića’, zato su njihova saučešća obična politička proseravanja i rovarenje po smrti umjetnika i čista zloupotreba Pejakovićevog i patriotizma i ljubavi prema domovini.
Da li su isti ovi ili njihovi prethodnici ili nasljednici išta poduzeli da u danima bolesti i neimaštine olakšaju njegove bolesničke muke od 2019 kada je zapušten i zaražen bakterijama samovlasno napustio KCUS u Sarajevu i potražio spas u Hrvatskoj, da bi završio u inostranstvu na teškim operacijama. Koje su obavljane uz pomoć familije i dijaspore donacijama putem ‘fejsbuka’, vlast nije imala za takvog patriotu i državoljupca popišanih 35.000 eura, koje svaki od ovih ‘uplakanih’ VIP baraba potroši na jedno putovanje. Nisu. Pejaković je i bez obzira n to ‘Or’o bosanske njive’ i ponavljao po hiljadu puta ‘On meni, nema Bosne’, ovi ‘hajvani’ kako je znao reći Pejaković za neprijatelje države, nisu vidjeli ništa dalje od svoje slike, auta i držača kišobrana i šofera. Bruka se sada javlja i roni suze.
Da li su ga ikada primjetili kako onako star i bolestan prodaje svoje stare knjige ispred ‘Muslimanke’ BBI Banke sadašnje ‘Aria Bank’ ili dok na štandu u Visokom na Piramidama Osmanagića dočekuje dijasporu i turiste, da preživi. Opet nisu…

Zato sikter marvo od Pejakovića. Pustite ga da se smiri. I otkud to ‘laHka ti bosanska zemlja’? Znam, to je prvi odvalio ‘patriota Hižaslav’ Cerić Mustafa (koji je takvu zemlju nazvao ne samo ‘laHkom’ već i ‘čistom’) najveći munafik i kriminalac ispod ahmedije ali ne da bi uveličao Bosnu i njenu zemlju već pokazao da su sve druge ‘zemlje’ teške i prljave.
Šta bi bilo da se Pejaković sahranjuje u nekoj drugoj državi lili na nekoj drugoj zemlji?

Kad pročitam ono Zukan Heleza, ili Bećirovićevo ili bilo čije drugo ‘duboko me potresla viejst o’ dođe mi da povratim. Povraćanje ipak ostavljam za opis države Bosne u rečenici Dragana Bursaća bošnjačkog kolumniste na sve strane bošnjačkog ‘ummeta’. Koji kaže ‘neka mu je laka ova naša, zajednička, krvavo voljena zemlja’. Zato jer sam mislio da pored onog ‘nepokorena’ od ljige SDPa Denisa Bećirovića ili Benjamininog proljeva koji je isti kao kod Nermina Nikšića i stane u dvije riječi – ‘glas naroda’, nema bljutavije. Kad je zemlja ‘krvavo voljena’, pa još ‘laka i zajednička’ a zna se nažalost da nije, onda stomak jednostavno proradi.

Počivaj u miru, ljudino! Oni neka baljezgaju, to im je u opisu poslova.

photo : Josip Pejaković, arhiv