Utica NY : Krajiški Teferič kao manifestacija Krajišnika u dijaspori Amerike ne postoji odavno, ovo opštenarodno veselje i drmež je izgubilo svoj cilj, draž i smisao i treba promijeniti ime
* Davne 1997. godine plemenita ideja jednog od Krajišnika emigranata u Chicago, IL, (neki vele da je to bio Izet Dizdarević, neko spominje Amira Dizdarevića, na poznati krajiški način još se nismo ‘dogovorili’ ko je autor ovog ‘patenta’, op. Cross) izrodila je manifestaciju ‘Krajiški Teferič’, na kojoj će se sastajati i družiti Krajišnici emigranti sa prostora ‘Zapadne Bosne’, prezentirati svoje biznise i ono najglavnije : podsjećati na tešku i zlu sudbinu svog egzodusa i primoranog odlaska iz zavičaja. Podsjećamo. Dvije godine za redom, augusta 1994. a zatim augusta 1995. godine, zbog sukoba u Zapadnoj Bosni desio se nezapamćem progon stanovnika opština Vel. Kladuša i dijela Cazina od strane V Kopusa ArBiH a po naredbi iz Sarajeva, nakon međumuslimanskog sukoba u ovom dijelu BiH. Na desetine hiljada ljudi, blizu 50,000 žena i djece je u oba augusta moralo napustiti svoje stanove i kuće. Prvi put se narod uspio privremeno vratiti, drugi izlazak je bio definitivan početak stvaranja krajiške dijaspore.
* To je bio glavni cilj i svrha održavanja ove manifestacije koja je postala tradicionalna i iz Chicago, IL se svake iduće godine održavala u drugoj državi Amerike i u drugom gradu. Bilo je u tim događanjiam i domaće svađe i natakanja (je li profitni ili neprofitni Teferič, a svaki je bio profitni dakako) dešavalo se da se u jednom danu i u istom gradu održe dva Teferiča zbog svađe vodstva i samozvanih šefova ‘odbora’, ali glavna nit i poveznica ovog druženja Krajišnika je bilo sjećanje. Na tugu, tragediju i zavičaj. Imali smo uz svaki Teferič i pravo malo takmičenje u donacijskim sredstvima gdje su se sakupljale pare za invalide vojske NO Zapadna Bosna, za one koji su jedini u BiH ostali i danas van sistema. I ‘četnicima’ i ‘ustašama’ je država priznala ratni status osim ‘autonomašima’. Čak i poslije dvije odluke bh Paralemta vlast u Sarajevu je ovu kategoriju invalida ostavila na milost i nemilost socijale, i dan-danas se Vel. Kladuša kažnjava finansijski i politički iz glavnog bh Grada.
* Teferič se nakon par godina u Americi pretvorio u zgodnu priliku da se zgrne na brzinu lova kroz tamburanje sa folklorima i sa utakmicama gdje se svaki biznisman prijavljivao sa svojom ekipom i reklamnim majicama a domaće kafedžije i trgovci su trljali ruke i novčanike uz ulaznice. Organizatori su znali zaraditi i do 50.000 dolara u dva dana. No, ni tada se nije izgubio osjećaj prema zavičaju i našoj istoriji i sudbini. Onog trenutaka kad je nekom palo na um da se Teferič ‘prenese’ u Vel. Kladušu, a što je tadašnja vlast DNZ prihvatila rado 2006. godine, iako je opstao u Americi od tada Teferič nije isti. I paralelan je. U zadnjih pet-šest godina, Teferič je u Americi doživio još jedan javni pad i sramotu. U mnogim gradovima su ga preuzeli džemati prvo indirektno a kasnije i direktno, da bi polako ali sugurno na plakatama Teferiča pored zastava osvanule i munare i polumjeseci. U gradu Utica NY su se i hodže počele ‘motati’ oko Teferiča u zadnjih nekoliko godina, čime on poprima i vjerski karakter iako to nije imao u početku.
* Ove godine 15. augusta je 27. po redu Krajiškji Teferič u gradu Utica NY i već je uveliko marketinška kampanja na ‘sonu’. Ko će dati više, love se banke i hoteli, ganja načelnik, traži se ko će prijaviti koju svoju ‘ekipu’, čak se u ‘igranku’ bila uključila i kriminalna i kontroverzna džamijska udruga ‘BACA’ i njena šefica Hanka Grabovica, koja je ne zna se kojim povodom, ukinula postavljeni post o Teferiču za par dana od postavljanja. Osjetila Hanka gdje ‘miriše para’ a i fali slika, ne toči uvijek voda na ‘Sebilju’ da bi se zabilježilo. No, njen ‘nestanak’ sa radara je samo prividan. Teferič u gradu Utica NY je vidi se to i na plakatu i pod njenom indirektnom kontrolom i pod kontrolom džemata sa kojima je ona srasla.
Nemam ništa protiv vjere ali imam protiv ovog političkog nakaradnog ‘džematovanja’ na glup i štetan način prepisan iz BiH, međutim kako vrijeme odmiče, doći će mo u dan kada će nam na logo-znaku Teferiča biti ljiljani kao kod Grabovice, umjesto zvanične državne zastave a što će biti i konačna javna potvrda da je Teferič otet. Nisam za svađe i razdvajanja, ali niko ne može objasniti da je logično i moralno da se na Krajiškom Teferiču takmiče folklor i fudbalsk ekipe sa imenom i znakom ljiljana, sa ukinutim i ratnim obilježjem, sa istim onim znakom sa kojim smo protjerani sa svojih ognjišta, ili da nam kao što je bilo na jednom od prošlih ovih druženja, hodže najave kad je vrijeme da stane muzika i da se ‘ide klanjati džuma’. I ti i takvi sa ‘džumom’ protiv koje nemam ništa ali imam svega, tjerali su Krajišnike u izbjeglištvo i opljačkali stanove i kuće kao i čitav grad, fabrike i Javna poduzeća. I, ti i takvi, ne mogu ‘smisliti autonomaše’, prate ih i cinkare kod službi bezbjednosti, hoće ovaj dan sjećanja oteti za svoje potrebe i svoje ciljeve, pod plaštom pomirenja i uz drkadžije Krajišnike koji u u ovom vide šansu da se uslikaju, zapjevaju ili zarade koju paru. Nas u Americi je odavno dolar sve izmirio, ovo sa Teferičom je nešto sasvim drugo. Kome je palo na mudru pamet da, recimo, izvjesni upeglani vlasnik kafane u našem gradu organizuje muziku pa ‘donira’ ulaznice za Teferič a svi znamo ko je i šta je taj tip, i kako i danas slavi one koji su Krajišnike protjerali.
* Kada bih se pitao, nikada ne bih dozvoli da nam ljiljani ratne zastave budu u blizni Teferiča. Nisu legalne od 1998, dok su bile zakonite poštovali smo ih. Zato jer je onda sjećanje bolnije i tragičnije, međutim došla neka druga vremena. Kao, ‘hajmo se pomiriti’. Ma pusti to bolan, ja sam davno pomiren ali spojiti ljiljane i Krajiški Teferič to ti je kao spojiti ulje i vodu, ili dodati papriku na ranu, ma kako to kome zvučalo. Osim toga, hajde i to da vidimo. Hoće li se iko na ovom 27. po redu Teferiču sjetiti i ‘Oluje’ ili Batnoge i Turnja, blata i jeze u kojoj smo bili mjesecima? Odgovorno tvrdim da neće. Hoće li iko drugi umjesto istih ćevabdžija prodavati ćevape ili vodu raji i igračima, da li će se ikada poslije Teferiča se znati je li ‘saldo’ na nuli ili ima li šta crkavice za ‘madrac’.
Kad je već tako, hajmo se onda miriti iako nismo ni s’ kim u zavađi a palamudimo o ‘pomirenju’. Pored ‘Sebilja’ u našem gradu najskuplje turske fiskije u istoriji, kod ovog spomenika živim ljudima iz džemata ovog grada već se ljiljani firme ‘Brimus’ kao na udruzi ‘BACA’ vijore, ostalo je još da to zaokružimo Teferičom.
Živio nam stoga Festival ‘pomirenja’, tipičan vašar taštine, licemjerja, džamijske politike i zarade na tuđoj sudbini.
P.S. Ko god da je odabrao da u dan Teferiča pjeva lokalni pjevač Ismet Jasenčić i grupa ‘Mah’, taj je ispravno postupio. Nekada davno, kada samozvane zvijezde nisu htjele prdnuti bez par hiljada dolara, Jasenčić je za Krajišnike pjevao i srcem i džaba.
I, sad, mene neko treba ‘miriti’ sa njim?
photo ” logo plakat ’27 Krajiški Teferič’ Utica NY, arhiv
