Utica Trach News, PAMETNI ‘MAJSTORI’ I GLUPI ‘CUSTOMERI’ : Čišćenje kanalizacije je duplo skuplje ako ‘govna plivaju’, ‘građevinci’ i ‘zidari’ okrivljuju prethodne, auta popravljaju oni koji su vidjeli auto-radionicu samo kod registracije vozila, kamione voze većinom bivši lokalni pjevači, kafane hoće samo keš …
– Pisati o uspjehu ‘naših u dijaspori’ je nezahvalan i težak posao, valja probati mada mi ‘pozitiva’ te vrste ne ide od ruke. Vrijedi probati.
Prvo i osnovno pravilo kod toga sa čime se često hvali bh štampa, osim onog da služimo za izbore i slanje para u zavičaj gdje dolazimo na frizuru i da opravimo zube, isto je kao i u BiH. ‘Mi smo uspješni i snalažljivi’. Pravi i najveći ‘uspjeh dolazi samo ili preko političke stranke, bilo domicilne ili one u BiH, ili češće uz džamije ili druge vjerske organizacije, čega ima na pretek u dijaspori. Drugo je pravilo : prvo se nelegalno dokopaš love a onda postaneš pošten i bogat. Treće pravilo : uvijek kritikuješ svoje zemljake i pričaš kako radiš samo Amerikancima, u stvarnosti bez zemljaka ne bi ništa zaradio. Četvrto pravilo je da maksimalno iskoristiš američke propise koji ti za otvaranje biznisa ne traže diplomu već samo uplatu $65.00 na ‘šalteru’ (manje ili više, zavisno od države do države) uz osnovne podatke.
– A onda tebe krene karta. Radiš a zapravo učiš jer to nisi radio nikad prije, postaneš ‘majstor’ a blesavi i glupi ‘customeri’ iliti oni koji trebaju tvoje usluge, ne znaju jezik i nemaju zanat pa si dobrodošao. Nakon desetak godina, postaješ pravi stručnjak, već si naučio ono što ti treba. Ovdje je malo onih koji su na legalan način postali uzorni biznismani, na njih se ovo ne odnosi, većina je u onoj prvoj kategoriji ‘na naš bosanski način’.
Kafane su postale bisznisi prije džamija, zna se i zašto. Svi pijemo ako te nema u kafani dva dana, proglase te mrtvim. A pijani ne žale para. Tako smo imali jedno vrijeme u gradu Utica NY 16 birtija-biznisa, i svi radili samo tako. Proizvođača pastrme i sudžuka ima koliko i bh stanovnika emigranata, i svaka je najbolja, ‘ono od onog drugog’ ne valja ništa. Birtije uglavnom primaju samo keš, ‘ne radi mu kasa’. Logično, keš se ne prijavljuje u porez. Sve kafane imaju ‘domaću rakiju’ iz Bosne a kupljenu kod Rusa ili na nekom drugom mjestu. I skoro sve su nas obezbjeđivale pjevačima iz BiH i Srbije. Ne ide rakija bez pjesme i narudžbe, a mi željni domovine u tome vidjeli domovinu pa navalili ko ovca na solilo. Ono što zaradiš do petka potrošiš preko vikenda. A pjevača ‘ko pljeve’.
– Bilo je u početku i silnih trgovina, sve sa domaćom robom. Sad je drgačije, u početku roba iz BiH ne stiže brodom, dobavljala se poštom ili u prtljagu. Nekad se ‘argeta’ pašteta krila u stvarima u avionu kao i tepsije, lonci, kafa ‘džezva’ i čak i oklagije, čime su sve rješavane naše nostalgije. Kako su počeli Amerikanci izlagati robu iz Bosne, smanjio se broj bh trgovina. Ali, zaradilo se do toga, narod nije žalio za ‘domaće’. Cijene su se i u trgovinam i u kafanam ‘ravnale’ po cijenam u Bosni. Ako su tamo ćevapi 15 maraka, kod nas su 15 dolara. Tamo je burek 8 a ovdje isto osam-dolara. Da bi uspjeh bio zagarantovaniji, ‘pomažeš džemate’ kojih ima koliko i kafana, i eto ‘customera’. Tako su nam kafane kao i džamije bile podijeljene na one u ‘Federaciji’ i ‘one druge’. Trgovci i kafedžije su budno pazile na svoje potrošače. Znam lično. Bilo je. ‘Nemoj mi donositi Cross Atlantic molim te, imam ‘jake customere’ Bošnjake’. Uzimaju ovdje fasungu a šta imam od tvoje novine?
– Mnogi su lovu u NY stekli švercom cigarama koje su ovdje u trgovinama preskupe. Na način da su krišom putovali u indijanske rezervate po 600 km udaljene od Utica NY sve do Canade gdje su cigarete i duhan bili jeftini zbog oslobađanja od poreza za Indijance a onda to nama preprodavali po paprenoj cijeni koja je bila povoljnija od one u trgovinama. Hapšenjem nekoliko takvih divljih biznismana, i nakon uvođenja poreza za cigarete Indijancima, prestao je taj najunosniji šverc. No, oni koji su ostali neuhvaćeni, odustali su zbog rigoroznih kazni a ogromnu lovu uložili u kupovinu kuća ili u drugi niznis i postali fini.
– ‘Majstora’ za auta ovdje ima na desetine ali osim par njih, ostali nikad nisu to radili niti učili, učili su se na nama i našim starim autima. Zamijeni ovaj dio novim, ako nije ‘potrefio’ idi kupi drugi i tako sve dok ne poprave auto. A ti dobiješ skoro novi auto. Nama koji nismo znali jezik i koji smo kupovali samo stara i propala auta, opet je bilo lakše platiti dijelove nego kupiti drugo auto. Građevinaca ima ‘mali milion’ i svi su sa ‘iskustvom od deset i više godina’ kako se reklamiraju. Lotre nabaciš na ‘truck’, nalijepiš firmu na vrata i posao kreće. Nijedan nije prije toga radio osim malo u Njemačkoj dok je čekao ulazak u Ameriku, ali nešto naučio u firmi gdje nije ostao dugo, nešto više ‘praksajući’ se. Na nama koji smo ih tražili. Uvijek je bilo ‘ko ti je ovo prije radio, matere ti’. Ništa ne valja, vidjećeš šta je ‘majstor’. Posao je cvjetao.
– Danas je stasala generacija biznismana koji su ovdje završili škole i naučili jezik i sad je druga priča, međutim ‘stari majstori’ su nas dobro ‘ispolivali’ i opljačkali a mi opet zadovoljni. A čak im i imena ‘firmi’ pogrešno ‘spellovana’. Ili ispisana na bosanskom a ovdje ima sasvim vulgarno značenje. Mnogi su preko noći mijenjali ‘zanimanja’, takav je život. Lokalni pjevači i svirači koji su nas zamarali novim CDovima koji nikad ‘ne izlaze’ odavno voze kamione ili popravljaju kanalizacije. Snašli se. Položiti ispit za kamiona ovdje nije jednostavno ali ‘snalažljivost’ je proradila. Našla se neka ‘škola u St. Louisu koja je ugašena, kao da je u Širokom Brijegu u BiH, kad su vidjeli broj i vrstu kandidata. Tamo su mnogi dobili vozačku, kasnije se ‘ispraksali’.
*** Kaže mi jedan veteran vodoinstalater iz našeg grada koji je često pijan i koji psuje ko svaki nadprosječan Bosanac i malo više, i čije usluge sam nedavno tražio jer mi se zaštopala kanalizacija, kako se to radi. Njega sam tažio jer mi je i bojler mijenjao davno, zna sve. Očistio sam ti ovo, kaže nakon što je 10 minuta mašinom progurao sajlu i sad si miran šest mjeseci, dajem ti garanciju da neće ništa poplaviti, ako se desi, zovni, sve ću srediti bez dodatnog plaćanja. Nešto kao garancija na sranje. Bio sam zadovoljan, kako ne bi. Sa cijenom baš i nisam jer mi je uzeo 200 dolara za deset minuta a ‘ništa nije našao’, i šaht je bio čist jer sam ga prethodno očistio, preporučujući mi CT za kanalizaciju sa kamerom, ali me zamolio da ‘nikom ne pričam o cijeni’, jer je to ‘cijena ko meni kojeg poštuje’. Dodajući ‘da bi cijena bila dupla da su govna isplivala, ovako je u pola manja’. Alahaše Dragi, pa šta rade drugo govna u kanalizaciji nego plivaju, on kao da je doktor zalutao u profesiji. Kaže još, ako budeš pričao, to mi ugrožava posao. Stvarno, bilo mi je krivo jer ja ne pričam po fejsbuku i ne naročito o ovim stvarima, ali sam opet bio happy što me ovako malo ‘zavrnuo’ jer me voli. Nakon manje od mjesec dana moj šaht u podrumu je bio pun govana plivača pa sam ga nazvao da pitam za ‘garanciju’. Ja šta mi izgovori. Opsova mi Boga, pa ko si ti, pa kakve gluposti o garanciji, daje samo garanciju na nove dijelove, šta izmišljaš, nemoj više da zoveš ovaj broj i sve u tom jaranskom tonu.
Nisam zvao radi svađe već iz nužde i nisam ništa slagao. Poslije se izvinjavao nije znao ko ga zove, mislio je da sam neki ‘naš’ koj je dosadani stalno prigovara’. Doći će on ‘ako treba’.
Jesam, naš sam, čim sa njim imam posla. Zavrnuo sam rukave, stavio rukavice i očistio šaht bez mašine i sajle. Bar do slijedećeg sranja. Da ne bi kao i sa krovom završio na sudu i sa ‘vodarom’, bolje mi je ovako. I moj ‘krovar’ mi je davno zamijenio krov a on ostao herav i isti kao što je stari bio. Rekao mi : ‘ja ovakav krov nisam nikad vidio u životu, to je ne moguće ispraviti’. Da je ispod ‘plajvuda’ ubacio kamen na gredu, ‘ispalo bi ravnije’.
A samo takav biznisman i samo takva firma. Ko i moj vodoinstalater. ‘Plumber’.
photo : ilustracija, šaht u podrumu, arhiv
