Poginuli povratnik stradao u minskom polju 19-godišnji Mehmed Hasanamidžić je najnovija žrtva sistema i države : nema te države na svijetu koja se kao BiH izvještila u ubijanju svojih građana
* Znam, ružno i senzacionalistički zvuči kad se kaže da država ubija svoje građane, nažalost to je tako. Najvoljenija od svojih građana, država BiH im uzvraća tako što ih ubija na sofisticiran i trajan način a načina ima bezbroj.
Usljed korumpiranosti sistema bezbjednosti i pravosudnih organa, na desetine je ubijenih građana svake godine, država ne reaguje adekvatno ili nikako, posebno kod nasilja u porodici i ubistava žena, zato imamo skoro svakodnevne vijesti tipa ‘ubio ženu i dvoje djece’ i njima sličnima. A, nije ih ubio ubica već sistem koji je znao da potencijalni ubica postoji, prijeti i na kraju i ispuni obećanja, dok sistem zauzet sobom i tobože državom, na kraju tužne balade obeća da će ‘sve poduzeti’ i kao u svakoj mafiji ‘izjavi saučešće’ ili pošalje što crkavice familiji. Naravno, ništa ne poduzme da otkloni uzroke, a narod ubrzo čita vijesti o novom ‘nemilom događaju’.
Stradali na uskim, starim sto godina putevima u saobraćaju, bilo da se radi o padanju stijene na auta ili o ‘odranije poznatim’ nesavjesnim vozačima pod drogama ili uticajem alkohola, još je jedan vid ubijanja građana. Ovdje država postaje čak i bezobrazna i licemjerna : umjesto da pare od akciza ili kredita utroši na puteve, jednostavno postavi znak pored provalije na cesti ‘vozači, vozite se na sopstvenu odgovornost’, kao što je takav znak i postavljen na mnogim cestama i putevima. A drugog puta nema, i mora se po njemu voziti. Država ubija i bolesne, ne samo zdrave. Nema para za ljekove, nema refundacije za kupljene ljekove van države osim za ‘odabrane’, nema dovoljan broj specijalista ljekara a zdravstvene ustanove se urušavaju, pa umiru tako bolesni i nemoćni a čak i plaćaju za svoju smrt, imaju osiguranje.
Država ubija i penzionere i siromahe krađama penzija ili uskraćivanjem socijale, često smo svjedoci kako pojedini zapostavljeni od države i sistema budu pronađeni nakon sedmicu dana po smrti, kad se usmrdi i zgrada i ulica, mnogi izbjegnu takav scenario smrti pa sami sebi presude. Država naravno nije direktno pucala u njih ali je indirektno kriva za smrt, no nema odgovornosti. Država toleriše ili nikako kažnjava povratnike, bandite i kriminalce i saobraćajne delikvente ili kad se već dođe do Suda izriče im smiješne kazne, dakle opet država ‘puca’ iz posebnog državnog pištolja. Kad država ubija iz ‘političkih razloga’, to je najbolje odrađen posao, i nažalost tu se nikad ne otkriju počinioci. Tako je država ubijala u ratu jer je tada bilo najlakše, ali ubija i u miru. Ima više slučajeva, dva su najsvjetliji primjer ubijanja ili saučesništva. U Banja Luci je tako ubijen mladić David Dragičević a u Sarajevu Džanan Memić. Ubice su maltene nacrtane i opisane a još skoro devet godina su na slobodi. I dok roditelji tragaju za pravdom, mole, pate i traže odgovornost počinioca, ovdje država bez stida i straha sakiva i zataškava ova ubistva, znači nalogodavci su u samom vrhu države.
* Država ubija i povratnike, iako je za njih decenijama izdvajano na milijarde novca iz donacija i državnih budžeta, i danas tri decenije poslije rata imamo još uvije tu kategoriju zaboravljenih. Po domovima i napuštenim skladištima, po selima do kojih se ne može doći pa se umre jer nema ljekova i doktora, na razne načine, a državi puna usta povratnika i nikad para dosta za povratnike. Jedan od načina ovog državnog osmišljenog ubistva su i zaostala minska polja u BiH, zadnja žrtva te vrste je 19-godišnji mladić povratnik kod Doboja u naselju Hodžići. Mladić Mehmed Hasanamidžić je spašavao pet koza koje su ušle u minsko polje i smrtno stradao. Pije njega stradali su u istom minskom polju i njegov otac koji je ostao bez noge te još nekoliko članova uže obitelji.
Jeste, mladić je donekle sam skrivio smrt jer je utrčao u minsko polje ali njemu su koze ono što su državi bankovni računi, mercedesi i silna imovina, nije imao puno izbora. Plus, iako je povratnik, sanjao je da bar ima svoju sobu a kako je živo govori i podatak da ni za sahranu familija nije imala novca. Tu je državi ‘pomogao’ džemat, država se nije udostojila ni da plati sahranu, naravno ni Rijaset, pare su opet sakupljali u džamiji od sirotinje, nisu dotirane sa računa Reisa Kavazovića. Ovaj mladić je samo jedna u nizu žrtava nebrige države. Po podacima statistike do sad je od mina stradalo 1,781 osoba, od čega smrtno 624, kao i 134 deminera. I dalje je u BiH oko 900 kvadratnih kilometara pod minama, ali država slabo ili nikako izdvaja pare u svrhu deminiranja, niti poboljšava uslove dminera čiji broj se smnjuje.
Iako postoji i Civilna zaštita na nivou države kojoj je u opisu poslova i deminiranje, iako postoji Centar za uklanjanje mina i direktor centra, proces deminiranja je skoro zastao. Nema para, nema potrebnih sredstava, i uglavnom se najveće površine čiste parama stranih donatora, posebno Amerike i fondova EU. Dakle, indirektno država ni ovdje ne može izbjeći svoju odgovornost a izbjegava je vješto i bezbolno. Koju doduše niko od nje i ne traži. Kolika je briga države za ovu oblast govori i podatak da Centar za uklanjanje mina nema još kompletne zapisnike niti vjerodostojne svjedoke minskih polja, o novoj opremi i sredstvima da se i ne govori. Direktor centra kaže da je tražio i nije dobio i to više ‘nije njegov problem’. Jasno. Lakše je da mine očiste građani svojim tijelima ili stokom, ili sječom metra drva u šumi. Rok za kompletno deminiranje BiH teritorija je davno utvrđen za kraj 2027, a ni blizu smo kraja, sad se rješenje traži u produžetku roka kojeg je dala EU. Dakle, nismo riješili problem ali imamo rješenje, umiranje, ubijanje se može produžiti novim rokom. Na vapaj direktora koji je optimista kad kaže da će se mine ‘jednog dana očistiti’ da država nabavi potrebnu opremu i sredstva te poboljša status deminera koji polako napuštaju BiH i odlaze u Ukrajinu, država se ‘pravi mutava’. Iako po statističkim podacima blizu jedan milion ljudi u BiH je u blizini minskih polja.
Nema čuđenja takvoj hladnoći i ignoranciji. Takve su inače sve ubice.
photo ilustracija : minska polja, arhiv
