DOBRO UŠTIMANE DŽENAZE : Sahranom gangstera i ratnog zločinca ArBiH Mušana Topalovića Cace a kasnije Alije Izetbegovića, IZBiH je uvela novu praksu paradiranja sa ‘tabutima’ umrlih uz tekbire kroz ulice Sarajeva, ista ‘pocedura’ se najavljuje i uz sahranu Emina Švrakića, komandanta ‘Zelenih beretki’
* Ima tih novotarija u Islamskoj Zajednici BiH, ne možeš sve ni ‘pohvatati’. Zbog njih čak ni sahrane više nisu kao što su nekada bile. One su prvo postale dženaze da bi se razlikovale od sahrane. Istovremeno grob ili ‘mezarluk’ postao je ‘kabur’ a saučešće – ‘tazija’ ili na bosanskom : ‘bašum sagosum’, uz očekivani odgovor – da te ‘ceo svet razume’ – ‘dostum sagosum’. Sve je to upriličeno i prihvaćeno odavno kao ‘naša tradicija’, da bi se, jer tako mora biti, i u smrti razlikovali a što više ličili na ‘braću’ sa Istoka Nam Bliskog. Prije par godina kada su u istom danu poginula dva policajca, jedan Bošnjak i jedan Hrvat, imali smo jednu sahranu i jednu dženazu. A oni ubijeni na zajedničkom zadatku, na poslu, u zajedničkoj državi. Jednom smo izjavljivali saučešće, drugom ‘taziju’. Zbog čega je i poznati ‘Orkestar za svadbe i sahrane’ Gorana Bregovića doživio u Sarajevu malu modifikaciju. Može poslužiti i sa dženaze.
* Posebna, po meni turobna i morbidna ‘praksa’ uvedena je sa sahranom, pardon dženazom, ratnog bh zločinca i ‘gangstera u ArBiH’ kako za njega piše na Wikipedia platformi, bandita i razbojnika Mušana Topalovića Cace, ‘tvorca’ Kazana. Podsjećamo, riječ je o ubici Srba, Hrvata i nepodobnih muslimana kojima je otimao lovu i stanove a potom ih ubijao brutalno i bacao u jamu Kazani iznad Sarajeva. Gdje još nema adekvatnog spomenika tim žrtvama (bezobrazna betonska ploča SDP lažljive i sa bolesnim osmijehom načelnice Benjamine Karić je ruglo i ne može se nazvati spomenikom). Kad se totalno oteo kontroli pa ugrozio i sam vrh ArBiH, savladan je nespretnom akcijom policije i ArBiH te bez suđenja ubijen 26.10.1993 (zvanično a navodno, pokušao pobjeći) i sahranjen pod N.N. oznakom na nebitnom groblju kao i svaki nebitan kriminalac. U akciji njegovog hvatanja i hapšenja, živote je izgubilo devet mladih i neiskusnih policajaca, za čiju smrt u koju su poslani nepripremljeni i neiskusni, niko do danas nije odgovarao. Da bi ga kasnije, 02.12.1996. uz dozvolu i pristanak SDA i Alije Izetbegovića, bh vlast uz najveće počasti prekopala, prošetala po Sarajevu uz tekbire i larmu i sahranila kao ‘šehida’ na Kovačima, tik do Alije Izetbegovića koji će tu biti sahranjen kasnije i dobiti turbe kojem se klanjaju u Sarajevu svaki dan. Postao ‘šehid’. Na sličan način je poslije komemoracije ‘prošetan’, ‘pronosan’ po Sarajevu, sve do Kovača gdje je sahranjen i Alija Izetbegović (‘kiša je padala, sam Allah je poslao kišu jer zna da plačemo za Alijom’), prvi predsjedavajući bh Predsjedništva i šef SDA mafije. Koji je ukrao izbore Fikretu Abdiću i zasjeo u njegovu fotelju, uz njegovo odobrenje i lažna obećanja na koja se polakomio Abdić. Kao i sahranom Cace tako i pri sahrani Izetbegovića bilo je bacanja uvis mrtvaca uz tekbire i dove a tv je sve prenosila. Dobili smo još jednu ‘našu’ novotariju kao sastavni dio ‘našeg identiteta’. Kao što smo prije toga dobili ‘šehide’ poginule Allahove vojnike u bh ratu. Koji se razlikuju od ‘običnih boraca’.
* Vidjeli smo da je ovo ‘nosanje’ (‘izraz iz bh medija) mrtvaca i ‘vozanje po gradu’ uz ratne vjerske pokliče ‘tekbire’ postalo sastavni dio i protokola kod sahrane i žrtava genocida u Srebrenici. Svakog 11. jula se identifikovani ostaci dovoze iz mrtvačnice u Visokom, provozaju se po glavnom gradu dok se ‘ullema’ i bh političari slikaju i postavljaju cvijeće a onda kamion kreće za Potočare. Umjesto da pravo iz mrtvačnice ide tamo gdje treba, ovaj protokol je postao sastavni dio bh dženaza ili sahrana za najodabranije. Uz ovo ide i dodatna ‘novotarija’ koju je osmislio vehabija i ulična bitanga Sarajeva Nihad Aličković iz udruge ‘antiDayton’, kojom se žrtve genocida u Potočarima sahranju uz zastavu sa ljiljanima, dok se, recimo, žrtve u Prijedoru poslije sličnog vozikanja po gradovima US Kantona sahranjuju pod zvaničnom zastavom BiH.
* Tako najvaljuju isti protokol i za sutra, kod sahrane Emina Švrakića poznatog pod ratnim nadimkom ‘Amidža’, navodno komandanta i osnivača ratne formacije ‘Zelene beretke’, koji je umro 03. ovog mjeseca. Navodno, jer sve do sada u vezi te formacije još nije razjašnjeno, sudeći po raspravama Bošnjaka po medijima, međutim dok se to ne rasčisti, mit o nepobjedivosti ostaje. Kažu, da nije bilo Švrakića i ‘Zelenih beretki’ Sarajevo bi palo. Po sličnim pričama palo bi i da nije bilo Vikića, i da nije bilo Alije, Sandžaklija, ovoga ili onoga, zna se da ‘kod nas’ ima samo pobjednika’ i uspona, nema padova. Elem, umrlog Švrakića će sahraniti u haremu džamije ali će ga prvo ‘pronosati’ i prošeta i Sarajevom po čitavom gradu. Objavljen je i protokol, prenosimo.
‘Okupljanje u amfiteatru Kovači u 14:30, komomeracija će početi u 15 sati, a trajat će najviše do 16:10 sati. Nakon toga će se ići pješke do Bakija po mejt i nosit će se kroz čaršiju do Begove džamije, gdje će se klanjati dženaza. Poslije dženaze mejt će se nositi ulicom Zelenih beretki, preko mosta Latinska ćuprija, kroz park At Mejdan do mjesta ukopa u haremu Bakar babine džamije. Prijenos komemoracije bit će na Hayat televiziji, čiji je on bio i jedan od osnivača’.
* Čemu to nosanje i šetanje, bacanje uvis i tekbiranje po gradu i ulicama, to zna samo ‘naša nova tradicija’. Čak iako znamo da je to islamski vjerski ugođaj kojem je sve podređeno u sekularnoj i građanskoj državi BiH, čak iako je poznato da ‘naša vjera i tradicija’ moraju biti uvijek najviše vidljive, ovakva parada sa umrlima je bespotrebna i nazadna. Ne samo za Sarajevo već za čitavu BiH. Ako se time želi poručiti da je Sarajevo islamski muslimanski grad i da je islam dominantna vjera u BiH, nema potrebe, to se već vidi i zna i bez ovog morbidnog ‘protokola’ koji je prepoznatljiv u Afganistanu, Iranu, Pakistanu, ili u bilo kojoj drugoj bratskoj nam arapskoj državi.
Za kraj, jedna mala opaska, iako o mrtvima treba sve najljepše. Tačno je da je Emin Švrakić ‘bio jedan od osnivača’ Hayat TV, ali puna istina je da je on sa familijom i danas vlasnik te televizije. Koja je pod najblaže rečeno kontroverznim upitnikom od samog nastanka. Kako zbog familijarne strukture vlasnika, para kojima je osnovana i plaćena, kako po pitanju finansija tako i po direktorovanju familije a posebno po ciljevima oformljenja ove tv kuće. Zbog čega i njen prvi vlasnik odlazi u harem džamije a ne na neko ‘obično’ grobno mjesto.
* Rekli smo kako se izjavljuje saučešće na našem turskom jeziku danas, nekada su Sandžaklije to radile ovako : neka ti je zdrava glava’, danas i oni pričaju na turskom. Mene što se smatra, najbolji način izražavanja saučešća je onaj kojeg koriste bande Beograda i Zemuna.
Jednostavno ovako. ‘Užas brate, užas’.
photo : Emin Švrakić, vlasnik tv ‘Hayat’ i komandant ‘Zelenih beretki’, arhiv
