Utica NY, čistoća je nezdrava : sve je više pasa u apartmanima i kućama, ulice, trotoari i žardinjere su načisto pretrpane izmetom, vlast slabo kažnjava neodgovorne i bezobrazne vlasnike
* Utica NY se ne može pohvaliti čitoćom grada a opštinske vlasti se trude da to uvijek naglase, pored sigurnosti građana. Ono najosnovnije, kante za smeće možeš vidjeti jedino na par mjesta u glavnoj ulici Genesee Stret koja je, ako se izuzmu stalni radovi na ulici i na objektima zadovoljavajuće čistoće. Pranje ulica i to odgovrajućih a ne svih šmrkovima i vodom je vijest godine, rijetko se dešava. U ostalim ulicama kante za otpatke ni za lijeka, slično je i sa parkovima grada i zelenilom kojeg ima u izobilju ali se održava i čisti selektivno : par javnih dječjih igrališta i parkova su uredni, ostali ruglo grada, prepuni šprica, flaša i plastičnih kesa koje lete kao ptice na sve strane.
* Osim opštinskih vlasti koje su za ovakvo stanje najodgovornije jer imaju propise, pare, ubiru značajna sredstva kroz naplatu komunalija i posebno državnog poreza koji se plaća trostruko (opštinska taxa, Okružna-County taxa i posebno školski porezi), krivi su i stanovnici ovog grada. Koji se ne libe izbaciti iz auta ostatke ‘street food’ hrane, limenke ili očistiti pepeljare iz auta na semaforu ili gdje se zaustave, a mnogi se tako ponašaju i u svom dvorištu. Niti kose travu niti čiste smeće pa tako čim prošetaš gradom odmah uočiš taj nedostatak kulture življenja. Generalno, bogatije erije i veće i bogatije kuće izgledaju čistije i urednije, kao u čitavoj Americi inače i po izgledu dvorišta i kuće možeš odmah zaključiti gdje se nalaziš. Kao kad se voziš metroom u New York City-u i kad ‘presjedaš’, vidiš čim si u starom i prljavom kupeu da si van Manhatta-a ili Wall-Street-a.
* Jedni od poznatih zagađivača i oneređivanja trotorara i dijela naših dvorišta su svakako ne psi već neodgovorni vlasnici, njihove gazde, koji dozvoljavaju ne samo zapišavanje naših žardinjera i cvijetnjaka uz trotoare već svakog dijela našeg dvorišta, ‘usraše’ i zablatiše gdje stignu.
Naravno, psi su kao i mačke ili neke druge životinje naši ljubimci i njihovo držanje i brigu opštinske i druge vlasti imaju razloga hvaliti, puna je Utica udomljenih pasa i mačaka, lutalica ćeš slabo naći, vlasti se pobrinu da ih uhvate i da istraže odgovornost vlasnika koji su ih ostavili ili izbacili iz kuće, posebno se kažnjavaju oni koji maltretiraju i muče ove životinje, što ja za svaku pohvalu. Ova priča nije o tim simpatičnim i pametnim životinjama koje ukrašavaju naše domove, ovo je ‘story’ o njihovim nesavjesnm i bezobraznim vlasnicima koji zagorčavaju život i vlasnicima kuća a i samoj vlasti. Koji izvode pse u šetnju i na svjež zrak često ali ne kupe za njima izmet kojeg psi kao i svaka živa bića moraju izbaciti. Malo ćeš vidjeti kojeg vlasnika da osim telefona u ruci uz psa u šetnji im išta drugo od pribora za kupljenje i čišćenje, jednostavno ga pusti da se ‘olakša’ gdje pas odluči i zastane. Dok se vlasnik zabavlja po telefonu. Džaba kamere, slike li znakovi te molbe i upozorenja, vlasnici se ne obaziru na to, a ponekad vode čak po troje odjednom.
* Postoji u našem gradu policijska služba za kontrolu životinja i vlasnika, postoji i poseban Centar kontrole, postoje i propisi po kojima se vlasnici mogu kazniti, ali i pored toga svi naši trotoari su zasrani a cvijetnjaci zapišani. Zaraza je moguća i očekivana, da i ne spominjem uništenje trave. Razlog je lako identifikovati : ili službe ne rade svoj posao kako treba, ili su kazne više upozoravajuće nego li novčane ili se kazne oduzimanja životinja slabi izriču. Veliki je broj onih vlasnika koji rentaju amartmane i u njima drže pse i to uglavnom u siromašnijim i lošijim četvrtima, i njima su kazne kao pokloni. Samo pocijepaju odluku, takvima je nažalost zatvor ili novčana kazna koju neće platiti čista zabava. Jer, nigdje ne rade, primaju socijalu i mijenjaju apartmane svakih par mjeseci, vlasti bi, ako bi im oduzeli staranje nad životinjom samo sebi našle belaja – morale bi dodatno platiti centrima za zbrinjavanje životinja. Posebno je ovdje simptomatična ta prenaglašena ljubav prema životinjama centara za zbrinjavanje zvanih ‘shelters’. Oni stalno naglašavaju ljubav prema kućnim ljubimcima, traže pare reklamama i majicama printanim u tu svrhu, međutim kad treba primiti životinju kod sebe, traže prvo uplatu određenog iznosa. Takve su i veterinarske službe. Lično sam se u to uvjerio kad sam im donio mačku koja je trebala veterinarsku intervenciju jer ju neki vlasnik premlatio i ostavio do moje kuće. Prvo su tražili da uplatim 500 dolara, što sam i učinio a tek onda primili mačku-pacijenta. Koju su mi dali poslije liječenja kao vlasniku.
* Vlasnicima kuća ostaje jedino da kupe izmet svako jutro ili da čekaju da psi dostignu i prestignu umom svoje gospodare, da sami počiste iza sebe. Drugo ništa ne preostaje, jer čak i kad prijaviš nesavjesnog vlasnika, slabe su rekacije vlasti a ti izgubio komšiju. Nema inspektora po dvije sedmice a i kad dođu, osim kratkih informacija ništa kao dokaze ne traže. Što znači da neće ništa ni poduzeti, svratili onako da pokažu da ‘rade’. Jer, izmet nije u glavnoj ulici ili ispred kancelarija, ili kod kuće načelnika ili šefa Policije. Neka smrdi daleko od njih. U ovom kolopletu vlasti i vlasnika imanja i kuća, još je jedna stvar interesantna. Nikako se ne preporučuje raspravljanje ili svađa sa bezobraznim i neodgovornim vlasnicima ili nedaj bože istresanje pokupljenog izmeta ispred njihovog ulaza, izričito je zabranjeno postavljanje otrova i orovnih supstanci, jer se zna da može doći zbog toga do opasnih posljedica. Šta onda preostaje osim već pomenutog čekanja pameti životnija? Ništa. Ili se seli u bogatu eriju ili šuti i metlu u ruke, sprej i vodu pa čisti i nadaj se da će jednog dana inspektor da se pojavi nakon tvojih silnih poziva. A vlasnik se smilovati.
* Onako kako oneređuju ulice i trotoare tako se vlasnici sa ljubimcima ponašaju i u javnim parkovima zbog čega je naprosto ne moguće prošetati sa djetetom a da se ‘ne ugazi’. Ima čak i toliko bahatih vlasnika i željnih kavge da, kad ih blago ukoriš, nađeš ujutru slijedećeg dana poklon psa ispod znaka kojim moliš da se poslije nužde počisti ili čak da ti mahnu u kameru. Da se više opustiš dok gledaš svoju nemoć.
* Fino je imati ljubimca u kući naročito ako imaš djecu, ali to traži obaveza i troška. Međutim ovim seratorima vlasnicima je to najmanja briga. Ujutru samo izađu ispred prve susjedne kuće, popuše par cigara u pidžami dok se pas ‘ne olakša’ i nakon desetak minuta se vrate sa njim u kuću. I to, pazi sad ovo, ne ispred svog apartmana već ispred moga ili tvoga. Ovamo, vole životinje samo tako. Za koji klinac palac ih uopšte drže, pitanje je sad? Da je zbog ljubavi onda bi se pobrinuli da to i pokažu jer pas ne može kakiti u kući, a onda bi zbog ljubavi prema svom prijatelju psu počistili za njim, da se ne sakupljaju muhe, larve i da trava ne uvene, i svi bi bili sretni. Ovako, jedino vlasnici pasa uživaju.
* U ovo držanje pasa u kući pored domicilnih stanovnika uključili su se i naši zemljaci iz BiH. Koji, mora se priznati imaju uređene kuće i čista dvorišta, međutim sa psom na ulici mnogi se ponašaju kao i domicilni šetači. ‘Amerikanzirali’ se pogrešno. Pudlica je obavezna za ženku ili dijete a gazda za sebi drži vučjaka ili Pit Bull-a, može i Husky. Dosta njih se u šetnji ponaša kao i domaći – baš ih briga gdje će se psu ‘navaliti’ i gdje će se ‘istresti’. Jedan zemljak je nehotično otkrio dio svoje ljubavi prema psu, bilježimo. Kaže, kad sam ‘odćeifio’ sa psom, jednostavno sma skinuo ogrlicu i pustio ga, nisam budala da dajem 50 dolara u ‘šelteru’ za njega. Sinu sam rekao dok je plakao, otrg’o se, jebo te on.
Dok čistim i obavljam redovni zadatak ujutru koji nije uopšte moj već tuđi, sjetim se većih gradova, recimo Metropole pa mi čak dođe milo. Po onoj ‘nek komšiji crkne krava’. Kad je ovdje gdje ima najviše 260.000 stanovnika ovako uzbudljivo, kako je tek u gradu sa nekoliko miliona srećnikai ljubitelja domaćih životinja. Seratora. Dođe ‘insanu’ lakše.
photo ilustracija : nema ništa sve dok psi ne počnu čistiti iza sebe, arhiv
