TO JE NAMA NAŠA BORBA DALA – Svi se rađamo kao djeca, onda postanemo odrasli i punoljetni i po Božjim i državnim zakonima, na kraju i umremo, u BiH su izuzetak ‘djeca šehida’ : kao što njihovi poginuli roditelji nisu umrli ‘samo mi to ne vidimo’, tako su i njihova djeca trideset godina poslije rata još uvijek djeca.
– BiH je zemlja apsurdnih zakona, ima ih koliko hoćeš, jedan od njih je federalni Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica. U članu 1. ovog propisa je napravljena velika i kardinalna greška ali nikom ‘ne pada na pamet’ da je ispravi. Najviše je pogubna po Bošnjake a zbog njih je i ubačena u propis. U tekstu prvog člana se kaže da se ‘ovim Zakonom uređuju: uvjeti, način i postupak za ostvarivanje prava ratnih vojnih invalida i članova njihovih porodica, članova porodica šehida, članova porodica poginulih, umrlih i nestalih branilaca (u daljnjem tekstu: porodice poginulih, umrlih, nestalih branilaca) i demobiliziranih branilaca, lica zaslužnih u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, kao i druga pitanja iz oblasti branilačko-invalidske zaštite.
Pojam šehid ili pojam poginuli branilac, u smislu ovog Zakona, koristi se po slobodnom izboru korisnika prava…’
– Fino napisano ali totalno bespotrebno, kontarproduktivno i neprecizno. Ono najblesavije : u startu je izvršena podjela među braniocima države i borcima. Ne samo između ‘onih njihovih’ već i ‘ovih naših’. Ko je da kažem ‘obični’ borac a ko vrli ‘šehid’, pojašnjava još većom zapetljancijom zadnji stav tog člana, po kojem se ‘pojam šehid ili poginuli borac koristi po slobodnom izboru korisnika’. Čiji će biti izbor da nečija djeca budu ‘šehidi’ a nečija ‘samo’ djeca boraca, ni do danas se ne zna, ali se zna da svaki dan slušamo o ‘djeci šehida’ i o njihovim pravima koja su uvijek ispred prava onih drugih. I kod nakanada i penzija i kod, posebno tu – zapošljavanja.
– Svi znamo definiciju ‘borca za državu ili otadžbinu’, tu bi valjda trebali bit svi oni koji su poginuli u odbrani države, međutim nije tako. ‘Šehidi’ su i borci za državu i ‘borci na Allahovom putu’, poginuli za vjeru islam, već su u prednosti od ostalih. I Gore kod Onog i dolje, Ovdje u državi. Jer država tako hoće. Jedni tako imaju da kažem regularne nišane spomenike a drugi posebno dizajnirane nadgrobne spomenike samo za šehide. Mjesto sahrane je također privilegovano u odnosu na ‘šehide’ a i boračke naknade. Pisali smo o tome i tražili odgovor ko je taj organ, institicija ili ustanova koja daje ‘potvrdu’ da je neko poginuo kao ‘šehid’ ili koje ‘dijete šehida’, nismo uspjeli saznati odgovor na ovo pitanje od nekoliko miliona KMa. Ostaje da se nagađa. Ili je to Islamska Zajednica BiH (najvjerovatnije) koja je uvela u zakon ovaj arapski vjerski termin čime je samo ponudila javnosti ono od čega se decenijama brani (a to je da je ArBiH bila armija očišćena od nemuslimana i vjerska, da je rat bio ne agresija već vjerski sukob), ili su to nekakve udruge ‘šehida’, nema trećeg.
– No, da se ne ponavljamo, dobili smo ‘šehide’ a samim tim i njihove nasljednike, ‘djecu šehida’, o kojima vjerska država posebno vodi brigu za razliku od ostale djece, čime je podijeljenost boraca više nego očigledna.
I, dobro, djeca k’o djeca, rekli bi, ali nije tako. Nakon trideset godina od završetka rata mi i dalje brinemo brigu i svađamo se oko ‘djece‘. U uslovima konkursa to se kao i u svakoj vjerskoj državi naglašava kao prednost, kod dodjele stipendija ili kredita, kod upisa u školu, kod zapošljavanja….
Tako smo došli u situaciju da se sva djeca rađaju kao bebe, odrastaju i postaju punoljetna, na kraju životnog doba i umru kad ostare, jedino nam ‘djeca šehida’ ne stare. Vidimo slike tridesetogodišnjaka i čak starije (sve zavisi od potvrde o šehidu) kako se mediji nataču i kukaju da su ‘ova djeca šehida’ zakinuta ili prevarena na konkursu a ispred nas odrasli ljudi.Vidimo i odrasle ljude kako se pozivaju na očeve ‘šehide’ galamom ‘mi smo djeca šehida’. Da li će ikada oni odrasti, slijedeće je naše pitanje koje će ostati bez odgovora, kritike i psovke koje slijede ne računamo ovdje?
– Neće, jer je tako zakonom propisano a ‘slobodan izbor kosrisnika ovog termina’ je širok i vječan. Kad se već može birati kako ćeš se zvati.
Kao kad gledate kakve tv sapunice ili istorijske sage koje prate familije sa više generacija u kojima odrastaju djeca pa ih režiseri zamijene a roditelji ostanu isti. Samo im malo drugačija frizura. I sa razlikom što tv sapunici kad-tad dođe kraj.
Da ima imalo zdrave politike i volje za normalom ovaj termin bi trebalo izbaciti iz propisa, međutim, kao i ‘djeca šehida’ i ovaj dio zakona je vječan. Po slatkoj mitologiji kako ‘šehidi‘ nisu mrtvi čak ni kad poginu, ‘samo mi to ne vidimo’, i bez pretenzija da ismijavamo bilo čiju smrt a posebno poginulih boraca, ostaje nam da se pomirimo sa činjenicom da će i ovi odrasli ljudi – potomci poginulih boraca ostati djeca čak i kad umru. Samo što mi to ‘nećemo vidjeti’.
photo ilustracija : podijeljeni borci ArBiH, arhiv
