NAS DVA BRATA OBA RATUJEMO : Dugo priželjkivani i još duže najavljivani intervju Senada Hadžifejzovića sa Miloradom Dodikom je sve drugo samo ne intervju – krah profesionalnog novinarstva, sijelo trača, ratnog huškanja i jeftinog patriotskog političarenja.
Može Senad Hadžifejzović najavljivati i reklamirati svoje ‘šokantne ekskluzive’ do besvijesti na svojoj tv ‘Face’, može to potkrijepljivati stotinama hiljada klikova i gledanošću bez granica, zadnji intervju sa Miloradom Dodikom koji je, uz svakodnevne prijetnje, izazivanja i provokacije željno očekivan i pripreman, pokazao je samo jedno. Hadžifejzović je odavno van profesionalnosti i toliko je zaglibio u svom zapjenjenom nacionalizmu, huškanju na rat i političarenju te u bolesnom narcizmu da mu bolji gost nije mogao doći.
Zapravo, oni su istupili kao braća i po temama o kojima su ćaskali i po emocijama koje su iskazali, osim želje za ratovanjem koja je dominantna kod sandžaklije Hadžifejzovića, sve drugo im je isto.
Ako se donekle i može razumjeti Dodika čije stavove i poglede na državu i vlast svi znamo, znamo i šta planira i kako nastupa, Hadžifejzović je u želji da se pokaže većim Bošnjakom od svih Bošnjaka u svom političarenju, svaštarenju i tračevima nadmašio mnoge internet botove i tajne ‘patriote’, od profesije nezavisnog novinara nije pokazao ništa. Da je to tačno, pokazuje i njegov poseban ‘osvrt’ na intervju na web stranici televizije, kojim je dokazao svoj krah i sraz nezavisnog novinarstva, konačan osvrt ne daje voditelj već gledaoci koji su sve vidjeli i razumjeli.
Ižvakane teme, stara vječita pitanja o ratu i tome šta će uraditi Dodik poslije Rezolucije UNa i već viđene ‘doskočice’, mumljanje i napaljeno gunđanje te na kraju zagrljaj, kao svađa dvije starlete na kakvoj tv ‘Farmi’. Osvrt Hadžifejzovića na sopstveni intervju te naglašavanje ko je ‘veća lafčina koja je donijela bh zastavu u Banja Luci ali nije ovdje u improvizovanom studiju ‘eReSa’, ko je koga na kraju ‘samo malo udario, ‘tapšao’ a ko je Dodika ‘udario’ (Senad je naravno lafčina i žestoko je lupio Dodika po leđima, ko bi bio drugi) je dno dna profesije novinara, u emisiji koju je Sandžaklija jedva dočekao da bi bio ‘ekskluziva’ a Dodik da bi se, rečeno njegovim jezikom zajebavao.
I sa Senadom i bh nacijom. Dišući zrak zajedno sa muslimanom na škrge.
Žalosno. Pregledanje dlanova na kraju te hvaljenje ko je koga više iznervirao (‘moje su ruke suhe a tvoje mokre’), licitiranje sa žrtvama i ‘hoću-neću otcijepljenjem ili razdruživanjem’ ili Dodikovo ‘neće biti rata’ a Senadovo ‘biće rata’, Rezolucija, Rusi, Bošnjaci i Srbi, jesi rekao-nisam rekao, rekao sam pa pogriješio, ima genocida nema genocida, sve je to ništa naspram činjenice da je Hadžifejzović prije intervjua piškio od sreće što ga je Dodik primio u goste u ‘administrativnom uredu’ u Istočnom Sarajevu (‘došao mu na noge’) a poslije ‘tapšanja’ po leđima pogledom izgubljenog starca buljio u kameru. Da bi odmah sjeo za kompjuter pa objasnio ‘osvrtom’ svoje čudo od intervjuisanja.
Zato, umjesto hrabre odjave ‘idi Milorade, ne osvrći se, spasi sebe i državu’, Hadžifejzoviću treba ovakva ‘odjava’. Idi, Senade, spasi sebe i novinarstvo. Kad već nisi ‘uuummiiirio’ Dodika, umiri sebe i nas.
Ali ne vrijedi, bolest je uzela maha.
photo : Milorad Dodik i Senad Hadžifejzović poslije intervjua, arhiv
