Od očekivane inicijative načelnika Beograda o izmještanju Josipa Broza Tita i pretvaranja Kuće Cvijeća u muzej četništva do razmišljanja premijera Kantona Sarajevo Nihada Uka da Broza ‘preseli’ u Sarajevo među ratne zločince i fašiste – mala je razlika.
Niko nije iznenađen izjavom i inicijatitvom Aleksandra Šepića nekadašnjeg među najboljim sportistima Srbije a kasnije jednog od najlošijih i najomraženijih i korumpiranih političara iz klase Vučića, da se Kuća Cvijeća pretvori u Muzej četništva pod imenom ‘srpske istorije’ a Josip Broz da se vrati u Kumrovec, a svi ‘zgroženi’. Jednostavno jer je učenik vojvode Šešelja (koji je takvu inicijativu davno iznio u javnost) i jer je pionir Aleksandra Vučića sa šubarom na glavi umjesto marame i on ne može niti zna drugačije. Tim prije jer je Srbija, odmah nakon Hrvatske koja je prva po inicijativi Tuđmana abolirala ustaše i pretvoruila ih u domoljube i patriote, na isti način umila i presvukal četništvo i četnike te ih zvanično proglasila antifašistima a partizane nacistima. Vođa srpske četničke garde i vojske Draža Mihajlović je oktobra prošle godine dobio i muzej i spomen-sobu u centru Beograda, zvanična Srbija na čelu sa Vučićem i također učenikom Šešelja poodavno baštini fašistički četnički poktret kao antifašistički, zašto bi onda uopšte bilo iznenađenje da se umjesto Broza na ‘najljepšem proplanku u Beogradu’ gdje ‘počiva onaj koji je nanio zlo srpskom narodu i zatire mu sjeme’, na tom proplanku zasade četničko cvijeće i šubare sa kokardama?
Međutim, kad čovjek pomisli da nema gore od goreg, nađe se u vremenu i prostoru kad shvati da ima. Premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk (‘Naša stranka’) se ukazao ‘pismom Šepiću (po uzoru na već poznatu naprđivačku državničku internet dopisivačinu svojstvenu balkanskim političarima) pa ničim posebno dirnut osim željom za samoprocijom i češkanjem tamo gdje ga najviše svrbi, ‘uzvratio’ Šepiću čisto i blesavo bistro, da ga ‘ceo svet razume’.
“Ukoliko, gospodine Šapić, zaista imate namjeru sprovoditi svoju zamisao da Beograd po mjeri svoje ideologije gurnete još dublje u nacionalističke fantazije, ostaci Josipa Broza Tita neće ostati bez doma. Postoji jedan antifašistički grad koji se diči nasljedstvom partizana i jednog od najvećih antifašističkih pokreta u Evropi tokom Drugog svjetskog rata, ali i po antifašističkom otporu bolesnim ideologijama u skorijoj prošlosti, a koji će ponosno preuzeti ostavštinu Tita i skrbiti o njoj kako dolikuje, a to je Sarajevo”.
Tako je hrabro ‘opalio po ušima’ Šepića mlađaHni Uk premijer, ima da vaterpolisti Šepiću bride obrazi. Međutim, ko imalo razumije bošnjačku politiku Alije Izetbegovića i Sarajevo razumjeće i ovu inicijativu, i shvatiće da bi bilo najbolje da je Nihad Uk umjesto baljezgarija izabrao muk i da se nije oglasio.
Ako će mo bratski i baš sada uz Ramazan kad trebamo biti fini, za Broza nema mjesta ni u Kumrovcu niu Beogradu, a Tite mi, nije mu više sigurno ni u Sarajevu, makar se Uk češao tamo gdje ga naviše svrbi pa landrao kao starleta koja neće da se zove kurvom.
Sarajevo, naime, nije poodavno ‘antifašistiki grad’ niti ‘Evropski Jeruzalem’, on je to bio nekada, postao je sušta suprotnost tome, samo što Uk kao i svaki sarajevski ili ini bošnjački politički fićfirić nemušto sakriva. Odavno u Sarajevu nema mjesta za i komocije za nemuslimane, pretijesno je i za Bošnjake, nikako za Titine partizane a kamo li za Josipa Broza. Svi su redom zbrisani sa imena ulica i škola, čak i oni su koji po naredbi Tita dali državnost BiH umjesto Otomanskih ili ugarskih porobljivača. Umjesto njih su zasijali hodže, begovi, reisi i džamije, saradnici ustaške fašistiške vlasti, ratni zločinci i kojekakvi šehidi i ostali kriminalci, klinci i palci. Nemoguće je da Uk, osim jer to hoće namjerno, ne vidi Busuladžiće, Đoze, Pačarize i ostalu fašizoidnu boraniju podebljanu ‘gazijama’ prošlog bh rata i nekakvim ‘ćelama’, ‘cacama’ koji su skidali glave Srbima i Hrvatima, čak i Bošnjacima koji nisu ‘uz njih i vjeru islam’.
U Sarajevu nema ni Valtera partizanske legende Grada, vesela Benjamina Karić se poslije sramnog proseravanja sa spomenikom na Kazanima iskenjala i na Valterovu spomen sobu na Bistričkoj stanici, koju je nakon što je obnovljena izdala u zakup sve sa muzejskim eksponatima o ovom heroju partizanu braći Turcima. Pa tamo ‘antifašistički’ i uz svoj bolesni osmijeh nudu raji kebab i turski sladoled, u pauzi kad ne dijeli baklave po Baščaršiji. I prva centrala elektrike u Sarajevu sa bistom Vladimira Perića Valtera na sličan način je iako je državni spomenik prodata arapsko – bošnjačkoj kompaniji, ma čak i 6. april najvažniji datum Grada se još održava i slavi samo preko ‘one muške stvari’ i sa figom u džepu. Odavno je u glavama i bivše i sadašnje vlasti druga čista laž i mit Sarajeva. Grad su, kažu i pišu javno, oslobodili heroji Muslimasnke Brigade 05. aprila a onda su sutradan u njega ušli četnici partizani pa ubijali redom i pravili zločine. Plus, Vječnu vatru, Uk i njemu slični su odavno pretvorili u mjesto za bajramovanja, za ilahije i kaside i za učenje molitve svaki dan u svakom povodu, dok su Vraca partizansko spomen-groblje pretvorili u šikaru i raj za drogeraše.
Eto, u takav Grad i u takvo društvo bi premijer Uk strpao Maršala, da ga ‘spasi’. Među fašiste i zločince koje je on proganjao sa svojim drugarima antifašistima stvarajući državu Bosnu.
Zar to nije slatko. I zar ne liči Uk na Šapića, samo sa malo drugačije strane? Da se vlasi ne dosjete’?
Tek kad Sarajevo prestane prekrajati istoriju i kad vrati Titine drugove na ulice i u školske udžbenike a odatle izbace mudžahedine, ustaše, begove i hadžije, neka onda Uk piše i ‘uzvraća’.
Do tada Uk – muk, ne blamiraj se!
photo : Nihad Uk i Kuća Cvijeća, arhiv
