Umro je akademik Abdulah Sidran ali nije umrlo licemjerje i bezobrazna otimačina Islamske Zajednice za žive i mrtve : za života mu dali odbijenicu, poslije smrti sahraniće ga u haremu džamije, iako je tu zabranjeno sahranjivanje
– Poznati bh pjesnik, scenarista i akademik Abdulah Sidran umro je 23. marta u 80. godini, sahrana je najavljena za 27. mart ove godine.
Iako je za života izbjegavao govoriti o smrti i sahrani smatrajući da je to ‘gubljenje vremena’ jer će ‘biti onako kako drugi odluče, tvoje je samo da cijukneš’, ipak će se o njegovoj smrti i sahrani govoriti. Potrudila se za to Islamska Zajednica BiH gospodar države, živih i mrtvih insana, firma koja se u sve miješa na svoj poseban način.
– Sidran se za života više puta deklarisao kao ateista, ponekad se nazivao i agnostikom, ali vjernikom nikada, međutim kao što biva, i kao što je i sam predvidio ‘on se više ne pita ni za što‘. Njegova sahrana se najavljuje u haremu Ferhadija džamije, na mjestu gdje idu najbliži Bogu i ‘najveći muslimani i vjernici’. Iako su tu sahrane zabranjene, po propisima IZBiH, te propise se olako prekrše kad vrh Rijaseta odluči, već je to i učinjeno nekoliko puta do sada, zadnji put kad je tu sahranjen pisac Nedžad Ibrišimović 2011. godine.
Svoj ateizam Sidran je javno iznosio više puta na tv i u intervjuima, zadnji put je to potvrdio i na portalu Klix.ba 2019. godine.
‘Rodio sam se kao ateista, vaspitavan kao ateista, rastao kao ateista i još se borim jer ne znam šta sam..’ – izjavio je tada Sidran, priznavši da je jednom prilikom pitao ‘visokog funkcionera’ nakon što je umro njegov veliki prijatelj Ibrišimović, ima li za njega mjesta u haremu džamije pored prijatelja, pa dobio odgovor da je ‘sve zauzeto’, da je ‘prestalo kopanje’.
Sidran je tada zaključio da je to laž. ‘Odgovor da meni tamo nema mjesta jer je sve zauzeto nije bio istinit. Moguće je bilo da dobijem takav odgovor, ali najljepše je ovako kako je bilo – nit sam umro, niti kanim umrijeti”- rezignirano je te 2019. konstatovao akademik.
– Međutim, otimačina za slavnima i poznatima svojstvena Reisatu, nakon smrti akademika se opravdava ovako. ‘Ispunjavamo želju našeg Avde’. Tačno tako. Želju koja je sramotno odbijena. Sad kad je akademik mrtav, i kad se ‘više ne pita’, preokrenuli ploču. Sigurni smo da, obzirom na raniju ‘odbijenicu‘ da može o tome odlučiti, Sidran bi ovo licemjerje sa gnušanjem odbio. Ovako, ostaće zapisano da je najvećim ateistima mjesto u haremu džamije, ako Reisat odluči. A odlučio je, još će ga proglasiti vjernikom ili nekakvim ‘šehidom’ za kojeg van harema nema mjesta.
– Kako je njegova porodica prihvatila sahranu na ovom mjestu i po islamskim običajima, gdje je inače i zabranjeno ukopavanje osim ako Reis ne odluči drugačije, to ujedno znači da su i oni kao i IZBiH povrijedili ‘njegovu personalnost’. Koju je štitio ovako, govoreći o svojoj sahrani. “Želim da to bude urađeno ljudski, pošteno, da nikoga ne povrijedim, ali i da ne dopustim da me vrednuju i da mi se događaju protokolarne, rutinske stvari koje zapravo unižavaju personalnost’.
Mimo njegove volje ubačen je, dakle, u protokol za slikanje i isticanje. Na sličan nači je urađeno i sa akademikom Muhamedom Filipovićem ‘Tunjom’. Kao što svi znamo ‘Tunjo’ je poznat po svom šeširu kojeg je nosio čitav život, međutim kad je umro, zabili su mu na tabut fes i ‘prekrstili ga’.
Harem je mjesto za najbolje i one najbliže Bogu, međutim obzirom na ateizam Sidrana čisti bezobrazni promašaj. Kao što je vjerskom bošnjakovanju podlegla familija Sidrana, to je isto učinila i porodica umrlog muftije Muamera Zukorlića. Iako je želio da ga sahrane u selu kod rodnog Titina, iako je tamo i sahranjen, porodica ga je prekopala i sahranila u haremu džamije u Novom Pazaru. Da se lakše dođe do slika i novinskih priča, ko će ići u neka brda u Sandžaku.
– Opus radova akademika Sidrana je zaista impresivan. Nagrađivan je za svoja djela najznačajnijim nagradama i priznanjima : šestoaprilska nagrade grada Sarajeva, godišnja nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća “Svjetlost”, Zmajeve nagrade… Za knjigu poezije “Sarajevski tabut”, koju je objavio u ratu, dobio je “Nagradu slobode”, PEN-centra Francuske. Njegova poezija prevođena je i na njemački, francuski, italijanski jezik.
Jedan je od najznačajnijih scenarista u kinematografiji bivše Jugoslavije. Napisao je scenarije za filmove Emira Kusturice “Sjećaš li se Dolly Bell?”, “Otac na službenom putu” i “Kuduz” Ademira Kenovića.
photo : Abdulah Sidran, arhiv
