Na prošlogodišnjem festivalu filma ‘SarajevoFest’ nagrađen je dokumentarni film ‘Poljubi budućnost’, međutim nijedan grad u BiH osim Srebrenice nije više zakovan u prošlosti kao što je Sarajevo.
– Na prošlogodišnjem festivalu filma u Sarajevu ‘Zlatno srce Sarajeva’ pripalo je filmu ‘Poljubi budućnost’ (‘Kiss The Future’) reditelja Nenada Čičina Šaina koji je koautor i scenaria zajedno sa humanitarcem Bill Carterom.
Film je dokumentarna priča o opkoljenom Sarajevu produciran po slavnim ličnostima kao što su glumci Matt Damon ili Ben Affleck a u njemu su se pojvaljivala sve zvučna imena počev od frontmana grupe ‘U2’ (Bono) pa nadalje… The Edge, Adam Clayton, Bill Clinton, Christiane Amanpour, Mirsad Purivatra, Vesna Andree Zaimović, Senad Zaimović, Enes Zlatar, Alma Catal Hurem, Boris Šiber i Srđan Gino Jevđević. Na premijeru su ‘bonovci’ stigli u društvu Christiane Amanpour poznate američke novinarke i ostale raje iz filma obučeni u crne majice sa natpisom ‘jebeš prošlost’. Film je osvojio i Berlin a distribuira se i širom Amerike.
– Iako je film više marketing za grupu ‘U2’ irskog pjevača (Paul David Hewson) poznatog po umjetničkom imenu Bono Vox, i, iako se više u filmu bavilo alternativom umjetnosti Sarajeva pod snajperima i pod opsadom te sa muzičkim opusom ove grupe nego li sa stvarnim događanjima, njemu je ipak pripala nagrada ‘Zlatno srce Sarajeva’. Zbog njegovog nastupa u vrijeme rata 1997. a i kasnije dva puta učešća na Sarajevo Festu, Bono ima simpatije i podršku u glavnom bh Gradu, čak je i vlasnik i bh pasoša kojeg mu je vlast dodijelila 2007. uoči njegovog prvog nastupa, stoga je i ova sarajevska nagrada bil i očekivana.
Međutim, uvijek ima ovo ili ono ‘ali’, mnogo toka ne štima uz ovaj film, posebno uz naslov filma. Kao što mnogo toga nema blage logike ni u Sarajevu ni u BiH generalno. Logično!
Ne, neću da ističem i da kvarim sarajevskoj vlasteli i raji ugođaj činjenicom da je taj i takav Bono ‘onaj što ne podržava Palestinu već Izrael’ i da mu treba jebati mater i gitaru, kao što se čini u sličnim situacijama, a što je on izričito i ukomponovao u stih svoje pjesme mijenjajući ga nakon 7. oktobra prošle godine kada je upadom terorista Hamasa u Izrael otpočeo rat koji još bjesomučno traje, budući da je teško ‘uhvatiti’ niti logike bošnjake vlastele i mahalanja mahale Sarajevo. A i zbog toga jer je Bono slobodan i može iznijeti svoje mišljenje, mada iskreno, nije mu trebalo ono ubacivanje u njegovoj pjesmi ‘Ponos'(‘Pride’) sa ‘suncem rano ujutro 7. Oktobra i sa Davidovom zvijezdom kojoj ne mogu uzeti ponos’, hoću nešto drugo.
Nema nikakve logike da film (‘Poljubi budućnost’) kojim je pobijedio u Sarajevu nosi takav naslov jer sa budućnošću Glavni bh bh Grad nema ama nikakve veze. Osim Srebrenice, nema grada u državi kao što je Glavni grad a da je više zatrovan i opterećen prošlošću i da to ističu i vlast i građani koji tu žive, kažnjavajući i proganjajući na sve načine svakog ko misli drugačije. Logika je nestala nagradom promocije budućnosti kao jedine alternative a prošlost guši i zaudara već tri decenije. I, plus, ubija svakodnevna ‘kultura sjećanja i nezaborava’ na prošlost koja je postala ogledalo nekakve budućnosti.
Silni muzeji rata za odrasle i za djecu čak, ratne turističke destinacije, maskirne uniforme, nacionalistički svakodnevni ispadi, vehabije, memorijalni centri, memorijalne fondacije i uduženja, ratni tuneli, Kovači, tenkovi spomenici, filmovi o bh ratu dokumentarci, sramni spomenik Kazani, ulice sa imenima ratnih zločinaca, performanse iz tema bh rata, spomenici hair fiskije, jarboli, dove i vijenci, vjerska islamska agresivnost, partizanska groblja pretvorena u vjerske molitvenike, parlamentarni cirkusi tri nacionalističke komponente vlasti, nema ulice u kojoj se ne dovi za prošlošću, nema službenika vlasti a da ne odživi čitav mandat u prošlosti. U Sarajevu ništa što asocira na zajedništvo i suživot (kojeg čak i akademik Sidran naziva akademski – sukurcem) nema prođu ni pogled u budućnost, sve je okrenuto unatrag i u prošlost. I na nekoliko Muzeja Alije Izetbegovića ili njegove mudrosti na kamenim piramidama po ulicama Sarajeva, podosta i po megalomanskim kičastim spomenicima sa ratnim obilježjima po svim okolnim brdima koji ne samo da iskrivljuju prošlost već i uništavaju svaku nadu u budućnost.
I, pobogu, otkud onda takav naslov filma kad su autori znali ili morali znati da tu ne stanuje budućnost već prošlost. Iz koje bježi svako ko razmišlja o budućnosti? U odgonetanju ove nelogike nisu pomogle ni crne majice grupe ‘U2’ sa natpisom ‘Jebeš prošlost’ koje su Sarajlije islikale i uzduž i poprijeko.
Zabluda namjerna : ‘Fuck the past’ je obrnut naš logo.
Ako nije štamparska greška, što svakako nije, onda je to logika Sarajeva, kontroverzna kao i sam Bono.
photo : detalj sa sarajevskog film Festivala 2023, Bono i Christiane Amanpour sa pratiocima, arhiv
