Osporavaju ih i opanjkavaju, ne vole ih i pokazuju im često ‘put preko Drine’ ili Save, ali oni i dalje veći Bošnjaci od Bošnjaka i postojano su tu da pokažu bh multietničnost i suživot : u medijima Bursać, Željka Jurišić i Vasković, u nevladinim udruženjima Ivo Komšić kao nekada Jovo Divjak, u politici Lazović, Mijatović, Mandić, Željko Komšić, Dunović, Stojanović, Magazinović …
Kao nekada u onom ‘mračnom komunističkom sistemu’, taj nevidljiv nacionalni ključ otključava i zaključava sve bh brave. I kod rasporeda važnih funkcija i kod svakodnevnog društvenog života, u politici posebno. Čak kao nekada i kod suđenja u ‘osjetljivim’ predmetima, famozni nacionalni ključ otvara sve brave, kao sprej W-40.
I mi uzviknemo k’o glumac Josip Pejaković : ima Bosne, ko kaže da je nema. (By the way : i on je znao divaniti drugačije, kada je prije par godina zbog bolesti završio na liječenju u Zagrebu prijeteći da zauvijek napušta Bosnu).
Čak ni omrznuti Dayton se nije libio te komunističke prepisivačine po čemu je BiH poznata još od AVNOJa i ZAVNOBIHa, budući da bez toga jednostavno nema Bosne. Te nezaslužene zasluge je licemjerno koristio i onaj munafik hodža ‘Hižaslav’ Cerić kad se onomad kaneći postati predsjednikom javio iz Muzeja Jospa Broza u Jajcu.
Alija Izetbegović, stari fundamentalistički ‘mudrac’ i nacionalistički lisac znao je prepoznati draž ove multikulturale koja je u očima stranih sila i međunarodne politike odavala utisak zajedništva i ljubavi, zbog čega je svoju stranku SDA prozvao ‘demokratskom’ praveći od nje vjersku monarhinu i s početka bh rata namjeno je miješao generale i činove dok ju je tiho ali sračunato čistio od nemuslimana. U tom prividu zajedništva stvorio je fiktivni bošnjački svijet kao pandan ‘srpskom svetu’ koji i tri decenije poslije, kada su i teritorije i stanovništvo ucrtani i razgraničeni po jednonacionalnoj strukturi, egzistira na isti način. Praksu SDA nastavili su svi njeni kasniji derivati izlegli iz njenih skuta, kao i u stotinama sličnih partijskih ‘demokratskih’ štetočina. Gdje se najviše obrukao i još se bruka multikulturalizam SDP ‘ljevičara’.
No, kako je rat učinio svoje (što smo tražili to smo i dobili) i kako je na ”našim očišćenim’ prostorima ostalo malo ‘onih drugih’ a ‘tamo’ ovih ‘naših’, nastala je opšta pomama za njima kojih umalo nema. Postali su čak i ‘ostali’, odakle se popunjavaju sve multietničke potrebe tronacionalne države. Koja otimačina za ‘kandidatima’ iz reda potrebnih, često prelazi u komične situacije u izjavama ‘lidera’ nacionalista. Svaki od njih će se pohvaliti ‘ja imam puno prijatelja Bošnjaka’ ili Srba ili Hrvata, zavisno od situacije i želje, iako osim oprobanih nacionalističkih fikusa u telefonskom imeniku nemaju ništa, i tako naša Bosna u očima Svijeta izgleda kao ‘Hollywood američka demokratija’ : bogatstvo različitosti (diversity). U bh stvarnosti to je hrkljuš od različitosti kojeg je najbolje, ružno ali tačno, odslikao Abdulah Sidran sada teško bolesni akademik. Rekao je ‘suživot u BiH se zove sukurac’. Po istim principima permanentno iz Sarajeva trube da je glavni grad ‘Evropski Jeruzalem’ i kako ‘zajednički’ po njemu odjekuju ezani, crkve i katedrale, kako su tu u našoj BiH sve ‘Bosanci i Hercegovci’, iako se zna, znaju i oni koji trube da Sarajevo nije ono što je bilo, i da ne samo u Sarajevu već u podijeljenoj BiH takve vrste ne postoje. Tu žive samo mržnjom i moći zatrovani ‘konstitutivni narodi’ u odvojenim entitetima, što se tiče Bosanaca, fino je posložio multikuluralizam ‘uvaženi’ Reis Kavazović : ‘Bosanci mogu biti samo konji’, Bošnjaci su i nacija i etnos i država. I tačka.
U ovoj fiktivnoj simbiozi ljubavi, potreba i želja, lagodno životari država BiH bez svoje nacije Bosanaca, u kojoj je svim potaman. Bošnjacima jer su ‘glavni’ i najbrojniji i koji svako malo vremena ‘onima’ preostalima poručuju ‘ako vam se ne sviđa kako mi hoćemo, eno vam puta preko Drine ili Save’. Jer im ništa ne vjeruju i jer su sa njima zajedno samo zato što moraju. ‘Ovi drugi’ to prihvataju iz istih razloga sa osjećajem kao kad vam doktori saopštavaju dijagnozu a živjeti se mora. U takvoj suzajednici, svi iznalaze sebe. Ovi brojniji i jači, konačno su ‘svoji na svome’. Ovi drugi, jer nemaju kuda skontali su kako da oprihoduju svoje postojanje. Postaju veći Bošnjaci od Bošnjaka. I vole državu više nego je to normalno, trudeći se da svaki minut to ponove, iako svakim ponavljanjem dokazuju da je to samo brak bez ljubavi, zapravo predbračnim ugovorom utvrđena zajednica.
Dolazimo tako do paradoksa da nam državu BiH koja je ‘sve naše’, više brane ‘oni drugi’ nego Bošnjaci. U medijima profesor i novinar Bursać sa pulta ‘Al Jezeera Balkans’ ili još bolje onaj Vasković, novinar ‘koji sve zna’ a niko ne zna gdje i od čega živi i čime se bavi, čiju adresu zna samo još jedan ‘onaj drugi’ (iz Sjenice, Srbija, po priznanju skoro Turčin također Bošnjak nad Bošnjacima Senad Hadžifejzović), u nevladinim organizacijama Ivo Komšić, prije njega general Jovo Divjak, u politici Vojin Mijatović, Stojanović, Miro Lazović, Saša Magazinović …. Ima ih još, tu su najbrojniji jer trebaju i jer se tu najviše isplati biti i postojati, u stvarnosti najmanje su vidljivi, ne da mi se nabrajati.
Nisam protiv onih koji vole Bosnu koja je nekad bila Bosna i Hercegovina, jesam protiv onih koji i dalje fingiraju da je ima i tako postupaju kao da je vole više od mene u kojoj sam rođen i odrastao, jer znam da se radi o čistom pragmatizmu i ustaljenoj praksi bh pokvarenog poratnog života. I ne mogu se pomiriti da je dokaz zajedništva činjenica što je Desnica bolji načelnik Srebrenice od Ćamila Durakovića (isti je to kalup), samo zato što je sa članskom kartom SDA to mogao biti, ili da je sadašnji načelnik Grujičić četnik a Radivoje nije. Već smo mogli vidjeti kako prije nego je umro general Divjak čim izjavi nešto što je ‘neprihvatljivo’ odmah postane ‘Čiča Jovo’, ili kako ‘zlatni ljiljan načelnik u Sarajevu Mandić učas postane zlatni četnički ljiljan, a novinar Bursać kad napiše nešto o silovanju srpske djevojčice od strane ‘boraca ArBiH’ postane prenosilac ‘filmske srpske fikcije’, ili kad Stjepan Kljujić zbog jedne izjave na tv bude eutanaziran do kosti kao i Ivo Komšić … Primjera ima bezbroj, stoga na naš suživot gledam sa gledišta akademika Sidrana, i žao mi zbog toga jer sam imao drugačija očekivanja i razmišljanja.
I ljut sam i rezigniran jer me ono mahanje sa zastavom BiH po Banja Luci od strane Vojina Mijatovića i sa njegovom izjavom kako mu je jastreb SDA Edin Ramić uzor u politici te kako je on Bosanac i Hercegovac a u fotelju se uglavio samo zato jer je potrebni Srbin, izluđuje do besvijesti.
Makar on, i mnogi ‘oni drugi’ prošli test patriotizma kod Hadžifejzovića, tačnim odgovorom na pitanje voliš li Bosnu i je li bio genocid u Srebrenici?
photo : mapa zajendičke, jedinstvene i suverene BiH, arhiv
