Irfan Čengić novi načelnik opštine ‘Stari Grad’, zeleno-crvena eminencija SDP partije sve više liči na svog idola

 

Obično važne medijske javne face muzike, sporta, filma ili politke, pitaju u silnim tumaranjima po televizijama ko im je uzor, idol ili izdaleka : na koga su se ugledali.
Obično su odgovori ‘mudri’ i televizijski, nije zgodno javno priznati čija si kopija, gubiš na sveukupnosti sopstvenog lika i djela, uglavnom se kreću od onoga ‘trudim se da budem svoj’, ‘radim na svoj način’ ili ako je ‘celebrity političar’ najčešće odgovor glasi ‘ličim na svoj narod’. To najviše ‘pali’ zatelebani narod, tvoju sliku i priliku.

Rijetki su oni koji će iskreno i s puno srca reći na koga se ugledaju, čak i kad ćorava kokoš vidi na koga liče. Tako će novosklepani ministar nečega u BiH ‘iz reda trojke’ Vojin Mijatović u predizborno vrijeme prošle godine još dok se nije odlučio koju će ministarsku stolicu dobiti i dok je mahao zastavom BiH po Banja Luci vodajući Bakira Izetbegovića i šefa Nikšića bez da trepne izjaviti kako je njegov idol Edin Ramić, radikalni jastreb SDA bratije, ondašnji ministar za prodaju povratnicima bolesnih junica, poznat još i po asfaltiranju puteva do vikendica Bošnjaka u Mrskoj Republici i milionski donator džamija uz Drinu.
Takvih je malo, malo više je onih koji radom pokazuju od koga prepisuju, kako se oblače i ponašaju. Ili, kako pozdravljaju razdraganu masu kad su u prilici da što bolje i više liče na svoj narod.

Jedan od njih, pored Denisa Bećirovića ili gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić je svakako Irfan Čengić, ‘mladi lav’, nasljednik partizana’ kako sebe zamišljaju ove lijeve blijede kopije antifašista u BiH, poznata ‘zelena krtica’ u redovima crvenih. Javno neće reći da je ‘genetski preodređeni SDAovac’ ali će tako djelovati da u njemu možeš prepoznati samo ‘zelenog termita’, lava ni od korova.
Ne, ne radi se o tome da kao Bakir sličnost sa ‘svojim narodom’ traži u prvim saffovima džamije petkom ili u svakoj prilici, džamijskom pragu’, da napušta važne sastanke sa političkim partnerima u vrijeme džume, da se skoro u cjelosti slaže sa SDA stavovima države i državne politike ili u uživanju u sijelima sa Erdoganom, da pati za slikom Alije kao Bećirović ili u dovljenju po Kovačima, iako u njemu ima svega toga, u pitanju je nešto sasvim ‘deseto’.

Recimo, kad se glasa a ti kao pravi SDP parlamentarac podržiš prijedlog SDA umjesto svoje partije koja te izbarala i ustoličila, ili kad podvlačiš ‘crvene linije’ čak i tamo gdje su zelene ili kad ni za suhu šljivu ne fermaš stavove svoje Partije već fetve Rijaseta jer ti to tolerišu i odobravaju. Ili, šta znam, kad si ‘budan’ i kad u trenu i obavezno ‘reaguješ’ na svaku opasnost po vjeru i državu.
No, posebno, ova sličnost je vidljiva osim sa slika na Kovačima u susretu sa onima na koje želiš najviše da ličiš.
Na ovim jučer provedenim izborima za načelnika opštine ‘Stari Grad’, gdje su za Čengića navijali i kojeg su podržavali svi redom i listom čak i SDA koja je pro-forme isturila svog kandidata, pobijedio je naravno ‘malid lav’ i prve čestitke su pale od Benjke ‘SDA snajke’ pa onda od ‘protukandidata’ Selimbegovića i njegovog komandanta izbornog štaba Harisa Zahiragića, još jednog ‘lava’ u zoo parku politike.
Međutim, pri prvom susretu sa rajom Čenga je pokazao i stil i pravac samo jednim gestom : onim po čemu se prepoznajemo. Pozdravom.
Selamom i sa rukom na državi-srcu kao znakom nemjerljivog poštovanja. Kao kod Bakira, kao kod Harisa ili sultana Erdogana. Neki kažu da tako političari škrtice čuvaju svoj novčanik, drugi vele da bez teksta time citiraju Aliju Izetbegovića (‘meni je uvijek Bosna u srcu’), treći da kopiramo ‘braću’s a Istoka i Reisa …
Mene je takav pozdrav podsjetio na mnogo čega od pobrojanog, ali najviše na Bakira.
Eto ‘političke snalažljivosti’. Ne moraš biti Bakir sa ‘najviše korištenim imenom kod rađanja Bošnjaka’ sa čime se nosilac ovog imena pohvalio, da bi te identifikovali kao ‘svoga’.
Dovoljno je da si iz SDPa. I da ti je ime Irfan.

photo ilustracija ‘naše’ prepoznatljivosti : sultan Erdogan, Bakir Izetbegović i kopija Irfan Čengić, arhiv