sretna je zemlja koja ima ovakvu omladinu i ovakvu vlast kao BiH : ko to kaže, ko to laže da političari vlastodršci ništa ne rade?
Stalno pričamo i pišemo kako bh političari ništa ne rade, kako visoku platu primaju za nerad i onako bez veze, međutim činjenice ‘na terenu’ pokazuju suprotno.
Oni krvnički odrađuju svoj posao, tu nema nikakve dileme. Zemlja puca po šavovima, zemlja je u ratu poodavno i zato rade bez predaha. Nema sata ili minuta da ne saznamo koliko truda i energije potroše za nas, za državu, za patriotizam. Koliko napišu pisama, postova, oni se naime ne sastaju i ne telefoniraju, nemaju vremena, oni samo pišu i reaguju. Govore nam svakodnevno pripremajući nas za ‘ono najgore’ koje ‘niko ne želi’, donose se zakoni o platama i novim nametima, za ostale stvari nema se kvoruma ili se odgađa unedogled jer jednostavno ima prečih stvari, vjerski lideri oštre noževe i mačeve i prave se planovi za odbranu jer svi su napadnuti, svako svakog ugrožava rat je to, ej, čak je i međunarodna zajednica između hvale i napretka u zemlji zabrinuta, želi nas u EU a ide presporo. Ima i onih koji nikad ne spavaju jer ‘neprijatelj ne miruje’ a tu je oko nas, to su naše ahmedije ali nacijo niko nema pravo da spočitava našim političarima i našoj vlasti da su beskorisni i da mlate praznu slamu. Slama je suha kao barut i nije uopšte prazna.
Evo, samo na primjeru naše omladine, vidi se i osjeti njihov učinak. Nema sretnije i bezbrižnije mladosti od naše koja je imala prave učitelje. I ima ih još.
Dva primjera koja su u medijima tretirana nejednako, zaslužuju sve pohvale vlasti, društva i vjere i zorno dokazuju da se ne treba brinuti za budućnost ove države, hvala našim vođama i predstavnicima.
Primjer prvi je u medijima dobio prezasluženu pažnju, upravo onako kako i dolikuje sretnoj i berićetnoj zajednici i stiže nam iz glavnog bh grada Sarajeva. Gdje inače sve ‘puca’ od zadovoljstva, udarništva, zajedništva i ponosa, za to su se pobrinule dvije studentice i, mora se kazati Srpkinje, jer drugačije priča iz kolektivne ludnice ne bi imala smisla. Valentina Vujičić i Slađana Todić su iskoristile komemoraciju žrtvama genocida u Srebrenici 11. jula ove godine pa su na socijalnim mrežama poslale glasnu i jasnu poruku svojih učitelja. Slavile su Ratka Mladića (“Osuđen na besmrtnost. Bio si i ostat ćeš naš heroj”, “Ma nek smo vas pobili”) a onda je krenula očekivana paljba. Rat iz BiH u kojem su studentice osuđene na javni progon i koji je natjerao tužioce da ‘oformi predmet’ pa i dio kolega na ulicu, prenio se u susjednu državu Srbiju odakle je ovim budućim naučnicama ponuđeno da se presele u Srbiju, dobiće stipendiju, dom i sve što ima kao heroinama pripada. Posebno, neće strahovati kad pohvale svoje idole ili kad nas podsjete da ubijanje ima smisla i reda.
Primjer drugi dolazi nam iz Ključa, od ‘nas’ dakle, sa sličnim ili istim domoljubnim motivima, ali prema drugom smjeru. Naš heroj i gazija izvjesi Samir Nukić (‘odranije poznat’ organima gonjenja kao i svaki drugi stanovnik države) je nakon posjete visokog bh predstavnika Schmidt-a spomen obilježju u Vitezu gdje je od strane zločinaca ArBiH obavljeno ubijanje Hrvata, napisao slatku napomenu kombinovanu psovkom i patriotskim nabojem. ‘ “J**** ga djeca škutorske nacionalnosti’ – napisao je Samir ‘Švabi Šmitu’ ali tako da svi mogu da pročitaju, pa kad su ga neki pozvali da to izbriše, dodao je još ljepše i jasnije. ‘Neću, pu** k***, j**** te ustaška djeca da smo bogdom više pobili.”
Iz ovih srodnih dječjih duša smo mogli dokučiti da je prošli bh rat bio sitnica, treba se ratovati još žešče i slađe, treba ubiti više i jače.
I za Samira je ‘oformljen predmet’ ali mediji su ipak sarajevske studentice oprašili i označili daleko više, iako se gazija iz Ključa uslikao i sa zoljom spremnom da opali na ‘mig’. Čak, za razliku od Slađe i Valentine, ovdje su organi gonjenja zbunjeni pa se ‘oformljen predmet’ još šeta od Sarajeva do US Kantona, ne zna se ko je odgovoran za odgovornost ovog odgovornog domoljuba omladinca.
Oba posta su međutim edukativna i snažna i pokazuju nam da je omladina naša budućnost i da se imala od koga naučiti. Naime, svi znamo i vidimo kako je naša mladost ovaj stil bitke u ratu u BiH naučila od dobrih, od najboljih i tu nema prigovora. Svakodnevne ratne pokliče od vođa, od Reisa i od poslanika u Parlamentu i medija koji razaraju kao atomske bombe, omladina je naprosto prepisala i plasirala. Dala nam do znanja da griješimo kad tvrdimo kako oni ništa ne rade.
Ili, kad mislimo da na Balkanu nema živog mesa za upotrebu.
Slične izlive ljubavi možete pronaći skoro na svakom internet profilu u povodu smrti i ubijanja, ne samo od studenata ili političara, već i od silnih udruženja i asocijacija, vidjeli smo izraze podrške i nakon terorističkog ubistva djece u Srbiji sa istim željama i čestitkama, tako da od ‘formiranja predmeta’ ne treba puno očekivati. I tužioci su zbog rata u Bosni zauzeti, moramo ih razumjeti, zna se šta ima prioritet.
Ako ste imalo pomislili da su ovdje i u sličnim neprilikama zatajili vjerski organi za duševnu brigu, psiholozi ili sociolozi, škole i roditelji, ne budite sitničavi. Kad je rat, nema se vremena za budalaštine.
Država je preča od svega. Zato umjesto ‘istraga’ za našeg Samira, očekujemo dobrodušnost i milost koju su dobile i Slađana i Valentina. Bar jedan kratki poziv iz Turske za školovanje i stipendiju.
Zbog ovakvih se vrijedilo roditi, vrijedi i živjeti. I ginuti, nego, jer malo je primjera u Svijetu kao što su primjeri iz BiH, da učenici prevaziđu svoje učitelje.
photo screen : Samir Nukić i nježna i slatka objava na socijalnim mrežama, arhiv
