i ovo je morbidno : Bosanci u sopstvenoj državi nisu manjina ili ‘ostali’, nema ih u Ustavu nikako – još jedan slučaj dokazivanja nacionalnosti sudskim putem
‘Ljudi pa je li moguće’ – da je živ zavapio bi poznati i legendarni komentator, kao nekada 1983. na Poljudu u kvalifikacijama za EURO na utakmici Yugoslavije protiv Bugarske (3 : 2).
Zbilja, ima li igdje na Kugli Zemaljskoj da ti svaki dan serviraju teze i floskule o bosanstvu i Bosancu kao naciji kao o nečemu čemu trebamo svi težiti (što je navodno preferirao i ratni mudrac i radikalni vjernik Alija Izetbegović a u podrumu hotela u Sarajevu promijenio nam naciju u ratu i pomeo Bosance) da se natačemo i takmičimo ko je manje a ko više Bosanac ili ‘probosanac’, pa čak i Bosanac i Hercegovac (ima i onih koji su matematički više od 100% takvi) a da istovremeno u najvišem aktu države u Ustavu i u zakonskim propisima nema Bosanaca. Čak ni u rubrici ‘ostali’, jednostavno ne postoje. Nema ih ni u vlasti, nijednog, tu su svi konstitutivni. Izbrisani su nezakonitim formiranjem nacije u toku rata a onda sahranjeni i zacementirani u Daytonu i propisima nastalima na osnovu njega, umjesto Bosanaca puna nam država konstitutivnih bolesnih, da ne kažem morbidnih nacija i njihovih ‘predstavnika’.
Ova riječ mi pala na pamet dok pratim kako su medijski debelo naružili Željku Cvijanović člana bh Predsjedništva ‘iz reda Srba’ jer je čestitku iz Sandžaka, iz druge države u povodu 1. Marta Dana nezavisnosti BiH nazvala ‘morbidnom’ jer se ne mogu se oteti utisku da je to čestitarenje zaista takvo, bolesno i sumorno, što nas svakim danom čini još bolesnijima, ali nije usamljen slučaj nikako.
Morbidna je i čestitka predsjednika SDA iz strane države upućena Cvijanović Željki, ako ćemo iskreno, budući da su namjere sa čestitkom morbidne i stigle ciljano iz kancelarije vječnog Sulejmana Sulje Ugljanina iz nekoliko razloga. Prvo, čestitka je poznato naše bošnjačko naprđivanje obzirom da zna ovaj ižvakani političar i bivši bokser stav konstitutivnih Srba u BiH uz ovaj praznik i poslata je samo da se što više talasa i da se dokaže da je dio Srbije Sandžak, zapravo dio bh teritorija koja je u glavi Ugljanina, SDA, IZ BiH i još mnogi drugih stranaka nastalih iz ovog kleptokratskog pokreta odavno ucrtana u geografsku kartu BiH, a drugo, dio je permanentnih težnji i planova bošnjačke dinastije iz vlasti u stvaranju tenzija i mržnje.
Morbidno je, jer nam je zapravo u BiH kao i u entitetima bolesna kompletna vlast, mnogo toga što državu odavno čini neizlječivim bolesnikom, dok se vlastodršci takmiče ko će je više održati na aparatima. Eto, i ta čestitanja su odraz bolesti jer se plasiraju uvijek već tri decenije sa istim ciljem i sa istim porukama. Slavimo rat, rat je bio (daleko) bolji, kao u romanu Miodraga Bulatovića, prošlost i mržnju do besvijesti dižemo na pijedestal naših ideala, uz stalno naglašavanje kako ‘idemo naprijed’ i kako ‘napredujemo’. I mlatimo zastavama i sa slikama sa spomenika a države sve manje.
Da ne nabrajamo sve čestitke i čestitare, spomenimo samo neke koje su umjesto čestitki više odraz svakodnevne bh životne zgode, pune naboja i svađalačke i navijačke retorike, posebno laži koju prihvatamo kao staru iznošenu košulju. I ne samo po internetu gdje se nepismena i isfrustrirana sirotinja iživljava i olakšava u toj kanalizaciji.
Eno, ne samo poznati Željko Komšić koji se izverzirao svojim morbidnim funkcijama i svakodnevnim medijskim istupima što ga baca u visine, pomenimo još neke, sa šolje internet govnovoda ne silaze mnogi državnici i državni uhljebi bh vlasti.
Kakve veze i vrijednosti, recite mi, ima čestitka drogiranog i pijanog savjetnika Komšića Čede Jovanovića iz Srbije osim da upotpuni bh ugođaj. “Bosno, neka ti svako sutra bude kakva si i sama i bit ćeš najbolja!”. ‘Ljudi moji, pa je li to moguće’ da savjetnik Komšića ne zna kakva nam je nažalost Bosna kojoj želi da i u buduće ostane ista, a mi slavimo i navijamo? I jebemo mater dušmanima uz notornu laž da je BiH (opet nažalost) i nezavisna i suverena ‘na svakom pedlju’, što se posebno potencira.
Zar to nije morbidno kao i bahati odgovor Željke Cvijanović? Još je bolesnija čestitka rumenog narcisa SDP Denisa Bećirovića člana bh Predsjedništva koji umjesto da čestita kako dolikuje državniku, obavezno patetično i bolesno doda kao i Reis Kavazović još ponešto, da nam zgadi što više čak i ovaj državni praznik.
‘Da nismo postali nezavisni, danas bi Bosna bila kao Šumadijski okrug’ – odvalio je ponosno ovako ili slično tome, neda mi se provjeravati. Kao da ne zna da zaista zahvaljujući njemu koji već decenijama piše slične gadosti od države BiH nije ostalo ništa više, možda smo čak i manji od Šumadije, regije u Srbiji. Naravno da zna, profa je to, ali mora ostati u ‘bh trendu’.
Ili da ne spominjemo notorne budalaštine Bakira Izetbegovića čija je svaka ‘za malja’. On bez da trepne, uz čestitku kaže kako ‘ipak napredujemo’. Gdje, bolan bre? Nazad možda, a onda je to nazadovanje a ne napredovanje?
No da se vratmo morbidnostima, puna je toga država BiH. Prepuna. Jedna od njih je svakako ta ukleta nacionalnost Bosanca koje nema a koju morbidno koristimo i zloupotrebljavamo. U svakoj prilici, počev od Pejakovića i onog ‘on meni nema Bosne’, pa do današnjih dana. Čak je i drug Josip glumac zaboravio da smo to naučili : ima Bosne ali nema Bosanaca. Nigdje osim u bezobraznoj fikciji i našoj šarenoj laži koja nas održava u životu.
Još davne 2014, slučaj jednog ‘Bosanca’ iz Sarajeva (Kemal Šalaka, o njemu smo već pisali) nije ništa promijenio niti nam je otvorio oči, mi ne želimo čak ni (pro)gledati volimo po mraku tumarati i laprdati i uživati u sopstvenoj zatucanosti i bezobraznom nadmudrivanju.
Podsjećamo, čovjek je zatražio rodni list za rođeno dijete sa molbom da mu se u rodni list upiše u rubrici nacionalnost ‘Bosanac’ i nastala je panika i dreka. Nema toga brale, ne može, jok. Šest mjeseci uz advokate je sudovao i konačno mu je Sud dozvolio da dobije takav rodni list, a on je nakon godinu dana spalio u dijasporu, kaže ne treba mi država Bosna u kojoj ne mogu biti Bosanac. Jer, logično, onda država nije Bosna. Niko se nije ni počešao čak ni po jajima u vezi te morbidnosti, evo ove godine još jedan slučaj je po sudovima. Bosanac iz Distrikta Brčko je u istim govnima. Iako je imao ‘stari’ rodni list po kojem je Bosanac, novi dokument ne može dobiti takav jer Bosanaca nema čak ni u rubrici ‘ostali’. Tako je Ševal Memić (67) iz Brčkog, odlučio ući u pravnu borbu da dokaže da je Bosanac bar na rodnom listu jer živi u državi Bosni, planira do Strasbour-a (može i na Mjesec ili Mars ali bez rezultata, mi imamo na desetine odluka iz Strasbour-a koje morbidno ne provodimo jer nam se hoće i može), ali nema fajde. Kažu mu onaj stari rodni list si ‘dobio greškom’.
Eto, a puna Bosna Bosanaca i bosanstva, da te jeza uhvati od muke. I to ne onih ‘sa greškom’, već ‘pravih’. Kao što je recimo Vojin Mijatović, on je tu otišao najdalje: on je Bosanac 101%.
Po Ustavu BiH ne postoji ta nacija, ali, ponovimo svaki dan slušamo bolesne izjave ko je više a ko manje Bosanac, zar to nije morbidno? Zar nije morbidno da ne poštujemo odluke stranih sudova, ne poštujemo ni domaće, još manje odluke Ustavng Suda BiH ali prema njemu svakodnevno ‘frcaju’ apelacije i žalbe. Morbidno je i kad niko ne odgovara za neprovođenje tih odluka, pa šta.
Ili još bolje : Ja, i?
Bolesno je i to neizlječivo kad od tebe kao građanina traže da se uključiš u borbu protiv korupcije a onda kad ponudiš snimak kriminala, krivično odgovaraš jer si ‘nezakonito snimao’ i ostaneš bez posla. Neizlječivo je kad ti u državi koja je po Ustavu i zakonima sekularna i građanska čime nam probiše mozak, preferiraju vjerske zakone i stavljaju ispred države, kad te đaci jedne političke partije mogu proglasiti izdajnikom i nabiti te nogom u guzicu jer imaš drugačije mišljenje, trajno je neizlječivo kad ti Reis, pop ili paroh odlučuju kako će ti se djeca školovati i kakve zakone će država donositi a to nazivaju ‘nezavisnošću od države’ ili još teže -‘demokratijom’, bolesno je da ratni zločinci ili kriminalci ‘odranije poznati’ mogu platiti svoju kaznu i odkupiti zatvor, kad ti je ratna zaliječena rana alibi za svaki kriminal, morbidno je kad su ti dvije trećine vlastodržaca osuđivani kriminalci i barabe a odlučuju o tebi i tvojoj sudbini, previše je toga bolesnog, ne vrijedi nabrajati …
Ali, najmorbidnije od svega toga je što su građani BiH obolili više od političara i nema im lijeka dok oni misle da su totalno zdravi.
I mediji posebno, oni su toliko zaraženi da su prije svih spremni na rat kojeg željno prizivaju. Čak tom ubijanju i žrtvama ode opjevavaju, nazivajući to ‘čudom bosanskog otpora’ i svetošću, slaveći našu slogu i snagu u klanju i nestanku. I to uz Bosance kojih nema i bosanski otpor ‘na svakom pedlju’. Kao da su u ovih 30 godina naših laži i slatkih snova ikada vidjeli u bh vlasti živog i normalnog Bosanca?!
Osim na printanim majicama, šoljama za kafu, ratnim uniformama i drugim suvenirima.
photo : ilustracija, socijalne mreže, arhiv
