‘Slučaj’ Edina Vranja, Osmanovića i Mujanovića u beogradskom procesu ‘tajnih optužnica’ : ko im je kriv kad nisu kao Vranj nazvali Avdu Avdića čim su uhapšeni
Tajne optužnice postoje
Sve države svijeta pa i ove naše nakaradne ‘samostalne i nezavisne’ nastale poslije raspada Yugoslavije imaju ‘tajne optužnice’. Čista je laž proglašavana amnestija a posebno ono kad zvaničnici vele da toga nema, ali šta bi drugo mogao i očekivati da kažu. To svi i sve države Svijeta imaju i rade slično. To se zove ‘čeka’. Pa ako naletiš, naletio si. Ako ti neko namjesti, naletićeš brže i efikasnije.
Tajne optužnice imaju i bh pravosudni organi, kad kažu da toga nema, iskreno i srčano lažu, onako muški i politički da ti srce zaplače od sreće.
Da li je Armija ‘Narodne odbrane’ Zapadna Bosna teroristička organizacija?
Osim tajnih optužnica i tajnih naloga za hapšenje kriminalaca svih fela, bh Tužilaštva imaju i ‘dodatne arhive’ i tajne naloge za hapšenja ‘autonomaša’, nekadašnjih vojnika NO Fikreta Abdića li službenika u njegovoj kratkoj državi Republici Zapada Bosna. Neke od takvih dokumenta javno aktiviraju putem interpola kad traže i ekstradiciju koja je komlikovan i skup posao, neke drže u ladici i u kopjuterima carinskih skužbi pa kad odluče da je vrijeme za ‘odrstrel’ aktiviraju ih i kad si na granici upali se crveno svjetlo, eto te u bajbokani.
Odličan primjer za ‘suradnju’ države BiH i Amerike i načina kako se to radi je hapšenje ‘autonomaša’ Sulejmana Mujagića u državi New York gradu Utica NY 2013. te nehapšenje 2009. Muhameda Šaćirbaya bh ambasadora koji je drmnuo blizu 2 miliona dolara bh love i bio zatvoren, već godima je slobodan i prava medijska zvijezda. I u Gradu Utica NY po džematima i kod utičkih načelnika, kao i u BiH.
Podsjećamo, država BiH je uplatila preko pola miliona dolara za transport Mujagića i nakon toliko godina života u Americi i u biznisu te dobivanja državljanstva Amerike, uhapšen je spektakularno u ranim jutarnjim satima upadom specijalaca i razvaljivanjem vrata iako su danima mogli ga naći i uhapsiti u njegovoj radnji u ovom gradu New York-a uz tv kamere i medije koji su potvrdili kako se Amerika ‘obračunava sa ratnim zločincima’. Par mjeseci se hašenje i najavljivalo u lokalnim utičkim medijima.
Extradiran je u BiH gdje je završio u zatvoru navodno zbog ratnog zločina zbog čega je i osuđen, možda je kaznu već i izdržao ali ne može natrag familji u Ameriku.. Šaćirbay pak, iako su sudije New Yorka tražile nekoliko puta od vlasti u Sarajevu da dostave dokaze a oni nisu htjeli namjerno dostaviti ništa, pušten je prvo u kućni pritvor uz ‘nanogicu’ da bi potom kasnije skroz njegov postupak bio obustavljen. Uz obrazloženje sudije ‘da kad oni koji su podnijeli prijavu nisu zainteresirani, nije ni Amerika, ničim nije oštećena’.
I danas ovog kriminalca možete čuti po bh tv ekranima kako uprazno melje i kako se odrekao potpisa u Daytonu, soli preslanu bh zajebanciju te bajramuje po džematima i ćaska sa načelnicima grada kao sa jaranima u svojoj kući, pojela ‘maca’ 2 miliona dollara. Šaćirbay ih pohapao ali je i dalje ‘idol’, gostuje po džematima Amerike kao prava prvacata heroina iz kuće starleta ‘Pink’ produkcije.
Napominjem, ne znam šta je u ratu činio Mujagić ali nakon deset godina života u Americi spektakularno ga hapsiti kao da je u USA ušao preko meksičkog zida dokazuje da je ‘tajnu optužnicu’ neko afirmisao ‘da je došla na red’, dok je Šaćirbay čudo od bh patriote ostao fin i pošten, jer mu je kod Babe svratio Alija čim je pušten iz zatvora u ‘Sarajevskom procesu’, dok mu je čak i mama Aziza dobila ulicu u Sarajevu, valjda jer je razvijala dobro jufke i pravila trahanu koju je Alija obožavao. Tragom takvih ‘sakrivenih’ optužnica i pored amnestije Alije Izetbegovića, moguća su još slična hapšenja, sve zavisi ko će kome ‘stati na žulj’. Sa njima često prijeti svojim neistomišljenicima i Muhamed Mahmutović, svekoliki ‘spisatelj’ i džamijski pacov, odprilike ovako ‘bićeš ti uhapšen čim kročiš na tle Bosne’. Uostalom, tragom takvih ‘nepostojećih’ dokumenata kod dobivanja državljanstva mnogi doseljenici iz Zapadne Bosne su odbijeni sa zahtjevom za državljanstvo i vode još uvijek skupe advokatske postupke, čak više, emigrantske vlasti u odbijanju zahtjeva navode kako je ‘Narodna Odbrana’ bila ‘teroristička organizacija’. Što je pravno čudo kad su na hiljade drugih ‘terorista’ iz Zapadne Bosne već dobili državljanstva bez ikakvih problema, što opet upućuje na tezu o postojanju ‘tajnih’ dokumenata koji se aktiviraju ‘po potrebi’. Dok emigrantski službenici u navođenju pojma ‘teroristička organizacija’ uopšte ne daju definiciju takve kvalifikacije niti su bili voljni na upit to pojašnjavati. Osim što jedan od ‘prosecutora’ iliti emigrantski tužilac bio kratak i jasan pred jednim advokatom u jednom slučaju : ‘neću se smiriti dok pola grada Utica NY ne vratim u Bosnu’. Da li je mislio samo na ‘teroriste’ Fikreta Abdića ili i na druge Alijine, ne zna se, međutim najmanje desetak zahtjeva građana ovog grada dobili su ‘odbijenice’ i na Sudu su jer im je uskraćeno pravo na dobivanje državljanstva pod objašnjenjem da su bili ‘članovi ‘Narodne odbrane’, ‘terorističke organizacije. Kao da američki oficiri kad su obrađivali aplikacije u Zagrebu ili gdje drugdje nisu znali gdje su ovi ‘teroristi’ ratovali, sa kim i protiv i za koga, ne navodeći u definiciji terorizma u ‘odbijenici’ nijedan teroristički akt. Na članak o takvoj notornoj gluposti emigrantskih zaključaka kojeg je Cross Atlantic objavio uz faxcimille dokumenta, nije reagovala ni Amerika ni BiH, jedino dokoni komentatori i neznalice.
Sporazumi o suradnji država ex Yugoslavije u krvičnim postupcima su ‘ad hoc’ toalet papiri
Kao sa Amerikom skoro i sve države bivše Yugoslavije potpisale su Sporazume o suradnji, hapšenju i procesuiranju kriminala te extradiciji u dostavljanju dokumentacije, nadležnosti ili izručenja ali i ti i takvi dokumenti su za budale, da se ‘ne dosjete’, budući da se primenjuju ‘ad hoc’, od slučaja do slučaja. Dodatno, ove Sporazume na prostorima nekadašnje Yugoslavije usložnjavaju i kompliciraju ugovori o dvojnom državljanstvu što bivše države Yugoslavije čine pravom malom oazom za kriminalce. Ako te kazne u BiH zdimi u ‘svoju matičnu državu’ koja te neće izručiti jer ‘po Ustavu ne izručuje svoje državljane’. I obratno, dok svaki od takvih i sa takvom namjerom ima ‘svoje’ doušnike i ‘svoje’ predstavnike u tužilaštvu, SIPAi, OSAi ili Sudu pa zna kad je vrijeme za zgladiti u slobodu.
Dakle, sve je to tako fino napisano ali se ne primjenjuje.
U BiH tek kad Interpol uhapsi, vlasti traže svoje državljane ‘da im sudi’
Tako smo imali šegu i kod Interpola koji je također u to uključen, kada su van BiH hapšeni Naser Orić, Jovan Divjak ili Ejup Ganić, tek su onda organi države BiH ‘tražili extradiciju’ da bi im sudili u BiH, iako do hapšenja o tome nisu ni sanjali a kamo li šta odrađivali, da bi ih nakon extradicije i ispijanja kafice i malo ‘ćakule’ puštali kao slobodne građane. Klasičan primjer izrugivanja pravde imali smo u vezi hapšenja i suđenja Fikreta Abdića koji je iako je hrvatski državljanin osuđen u Hrvatskoj, nisu ga htjeli izručiti u BiH, ali koliko ima još bh kriminalaca Hrvata koji su zgladili u Hrvatsku jer su i državljani BiH i Hrvatske ali Hravtska neće da ih procesuira, o izručenju se nije nikad ni razmišljalo. U Srbiju su tako zgladili mnogi osuđeni i neosuđeni ratni zločinci ali nema izručenja i nema suđenja, sve zvisi ko i kako čita Sporazume o postupanju u krivičnim djelima drugih državljana. I od toga ko je uhapšen, to ponajviše.
Srbija hapsi koga hoće a pušta koga treba
Jednu takvu lakrdiju smo odgledali javno kod hapšenja nekoliko bh državljana na graničnom prijelazu u Srbiju, skoro je svima to već poznato. Kad se pokazalo da kao i u slučajevima hapšenja Orića u Švicarskoj koji je izručen državi BiH ne bi ništa od suđenja u BiH, ili u slučaju hapšenja Jovana Divjaka i Ejupa Ganića u Evropi, Srbi su se rijetko odlučivali na extradiciju. Jer se zna da će ako ih vrate u BiH, kao po pravilu biti oslobođeni.Dakle, Sporazumi o suradnji u krivičnim djelima i extradiciji su napravljeni da se ‘budale čude’ kako pravne države rade svoj posao i sve zavisi od toga ko je uhapšen. I u kojem trenutku.
No, vratimo se Beogradu i Sarajevu. Osman Osmanović, državljanin BiH je uhapšen novembra 2019. na Rači zbog optužnice za ratne zločine u bh ratu jer je prema ‘tajnoj optužnici’ Srbije osumnjičen da je kao upravnik logora u Gornjem Rahiću u BiH počinio ratni zločin protiv zarobljenika i civila srpske nacionalnosti, po istom principu je uhapšen i Husein Mujanovic augusta 2018. zbog navodnog ratnog zločina u naselju Hadžići-Sokolović Kolonija. Prvi je već treću godinu u pritvoru i čeka konačnu presudu dok je Mujanović dobio 10 godina zatvora, postupak po žalbama je u toku. Da su silni Sporazumi i Protokoli te državni ugovori između državica Ex Yuge samo papiri za ad hoc slučajeve, pokazalo je hapšenje Edina Vranja 12. 09. 2021 koji je prije isteka 30 dana pritvora pušten na slobodu jer ga je ‘zatražila’ BiH država da mu ona sudi. Na primjeru ovog nekada visoko pozicioniranog državnog služebnika Federalnog MUPa pokazalo se u pravom svijetlu kako se država različito brine o uhapšenima i kako vrijede ti ‘papiri’ za jedne, dok za druge nisu ništa nego obično toalet smeće.
Vranj-ratni kamerman ili čuvar tajni obavještajnih službi
Naime čim je Vranj uhapšen u BiH se kao u slučaju hapšenja Orića, Ganića ili Divjaka, digla ‘kuka i motika’. Demonstracije, ulice pune parola ‘svi smo mi Vranj’, ‘nedamo naše heroje’ i sve sličnio i davno viđeno kod hapšenja ‘krupnih riba’ SDA, važnih zvijerki tipa Ganića ili Nasera Orića. Kad su uhapšeni Mujanović i Osmanović ne bi ništa od toga, samo jeftine fraze bh političara ‘sve će mo poduzeti da ih dovedemo kući’, ništa boračke organizacije i drugi klinci palci i protesti, ništa note srbijanskom ambasadoru u BiH kao što je Komšić zlatni ljiljan učinio čim je saznao da je Vranj uhićen..Džaferović i Komšić otkazali su odmah dogovorenu posjetu Beogradu, tradicionalno lijena i bahata ministrica Bisera Turković je hitno zatražila sastanak sa predsjednikom Vučićem i naredila bh ambasadi u Beogradu da šalje ptotestnu notu, notu je pisao i Komšić srbijanskom ambasadoru u Sarajevu i tražio sastanak kod njega, sastali su se Bisera i Vučić, zapištala ‘majka’ Munira, oglasio se čak i Bramertz Haaški Tužitelj osudom, i to iz dana u dan vazda se neko oglašavao.
Pod tim pritiscima srbijanski predsjednik Vučić je nakon sastanka sa Biserom koja je odvukla guzicu u Beograd obznanio da će Vranj biti pušten, da će biti i ostali zatvorenici extradirani u BiH da im se tamo sudi, slagao kao što zna i umije da ‘nema nikakvih tajnih optužnica’ i da ih nije ni bilo iako su sva tri uhapšena prije hapšenja bili bezbroj puta u Srbiji sve dok neko ‘nije dao mig’, i, eto Edina Vranja na slobodi. Odmah, nije ostao ni mjesec dana u prdekani.
Vučić i Biserka se pozvaše na Sporazum o suradnji u hapšenju i procesuiranju između Srbije i BiH i još dogovoriše otvaranje Konzulata BiH u Novom Pazaru i sve u tom stilu, ali osim Vranja ostala dvojica Osmanović i Mujanović ostaše u zapećku i medija i brige bh vlasti. Ostaše u zatvoru i na milosti samo porodice i advokata koje neko treba i mora debelo platiti. Čak, poslije, Mujanović ‘fasova’ 10 godina robije, neće bolje proći ni Osmanović, daj Bože da ne bude tako. Zašto su bh i njena diplomatija bili ovako agilni i brzi te odlučni kod ‘slučaja’ Vranja koji je kažu u ratu bio ‘samo obični kamerman’ a tako uspavani i nezainteresovani za ostalu dvojicu uhapšenih koji su godinama u beogradskim kazamatima a optuženi za najteže krivično djelo iako se radi o običnim’ borcima, kao što je i oslobođeni Vranj ‘bio obični kamerman’?
To je pravi slučaj za triler pisce fantazije i kriminalističkih zapleta, za pravne stručnjake nije sigurno.
No, odgovor je ipak jednostavan.
Nazovi Avdu Avdića radi istrage, poslije se slikaj sa Biserom i Bakirom
Vranj je itekako važan bh državi ne zbog ‘kamere’ i snimaka već zbog poslova koje je obavljao u F MUPu (uzput : otkud ratni kamerman na tako važnim funkcijama u federalnim istražnim agencijama i FMUPu), ostala dvojica za koje će se pro forme u medijima ‘boriti’ bh dipomate i država, Tužilaštvo i komplet pravosuđe su jednostavnim rječnikom niko iništa, neka ih tamo dok god treba. Žrtvovani su, mašta da su radili u bh ratu. Možda je greška Osmanovića i Mujanovića što nisu kao i Vranj čim su uhapšeni javili tu radosnu vijest Avdi Avdiću novinaru i njegovoj firmi ‘istraga.ba’ jer to je inicijalna kapisla za medijsku i svaku drugu slijedeću radnju, kad se pouzdano zna za koga i kako Avdić istražuje i sasijeca. Mada ne mora biti tako, iako se uopšte ne sumnja u snagu i moć ovog režimlije novinara koji je direktno uvezan sa OSAom, SIPAom i sa ostalim pravosudnim institucijama, uključujući i Graničnu Službu, odakle zvanična dokumenta cure u Avdinu datoteku kao kiša u šerpu sa tavana, odakle je i vijest o hapšenju Vranja i krenula u medije i zakotrljala se. Vranj se uslikao i poslao Avdi ‘uhidbeni papir’.
Vranj je tako uradio, poslao je prvu sliku naloga o hapšenja Avdi i stvar se preokrenula i raspršila u javnost. Kažem možda, jer kad se digla tolika larma zbog uhapšenog ‘kamermana’ Vranja u bh vojsci, šta bi tek bilo da je Avdo krenuo u hajku zbog hapšenja direktora logora ili ratnog zločinca, tim prije kad se zna da mi obožavamo ‘naše’ ratne zločince i gazije. I da ih nedamo, štitimo.
Nešto tu ‘tukne’. Poslije hapšenja Vranja iz BiH su krenule tvrdnje da se ipak ne radi samo o kameri već da je protiv Vranja vođen postupak za ratni zločin u BiH ali da je on tu izbačen iz optužnice i da je slučaj presuđen i ne može se voditi drugi, što znači da nije sve u snimanju komandanta, ima toga još.
Nije on, Vranj, ‘obični ratni zločinac’ kao što su Osmanović i Mujanović, snaga njegove kamere je u funkcijama koje je obavljao u samom vrhu bezbjednosnih službi i FMUPa, pa ga je čim prije trebalo vratiti kući. Da ne ‘procvrkuta’ jer uhapšen čovjek obično cvrkuće u istrazi. Ostali i mogu ali Vranju se to nije smjelo dopustiti. Zato se krenulo u ofanzivu njegovog oslobađanja, ostala boranija od boraca i eventualno zločinaca može da čeka sudbinu Suda i dokaza. Puštanjem Vranja po molbi ministrice BiH ministrica Bisera je ‘briljirala’ to je njen ‘fejs’ prvi objavio ali i Vučić je opet profitirao. Osim što je potvrdio da se u Srbji ne pita Sud li Tužilaštvo već on i samo On, nešto je još kao tradicionalno uspješan politički trgovac morao i jeste istržio. SA SDA preko Biserke. Jednog dana će mo i to saznati kad već to ne bude nikakva vijest, za sada od onog ‘svi će biti pušteni i nema tajnih optužnica u Srbiji’, na slobodi je samo Edin Vranj, ostala sirotinja ostaje jer je Vučić slagao dok si rekao ‘Aco majstore’ a slagala je i Bisera. Zaboravili smo Osmanovića i Mujanovića, drugim građanima dali smo pametan savjet. Ako ne morate u Srbiju, ne idite tamo.
Ima li kakve veze crna eminencija SDA Šahinpašić Šaja sa slučajem Vranj?
Nezvanično se šuškalo pa utihnulo da je ovolika hajka za oslobađanjem Vranja nastala i zbog jednog slučaja na kojem je studiozno i dugo radio. Istraživao je Šahinpašića Šaju, jarana Alije i Bakira Izetbegovića, tog lolu i barabu koji je jednom policajcu zaprijetio da će mu poslati Crnca ‘da mu siluje šćer’, možda je ova poruka simpatičnog muslimanan Šaje i biznismena SDA došla i Vranju ko to zna. Ili je Vranj u tim istragama saznao mnogo čega o Bakiru, rekosmo već kad ptičice cvrkuću. Ono što se zna je da Šaja nije nikom odgovarao za takav čin, jedina kazna mu je ta što nije više poslanik u bh Parlamentu. Dok se Vranj nakon slobode i Beograda sastao prvo sa Bakirom, pa sa Biserom i tako redom, da se zahvali. Ostalo je još da Vranj obiđe dijasporu gdje je često viđen u društvu ‘Hižaslava’ Cerića i džematskih magova dijaspore, valjda će i to snimiti svojom kamerom kao onom ratnom, ostaje da se vidi.
Može mirno da se bavi i svojom privatnom Agencijiom za istrage koju je osnovao nakon izlaska iz FMUPa, njegova šutnja biće još sigurnji dokaz ovolike brige za njega u vrijeme hapšenja i pritvora u Beogradu.
Otali sirotani i borci za BiH neka se slikaju u zatvoru kad već nisu snimali tokom rata kao Vranj.
Ili što nisu na vrijeme nazvali Avdu Avdića, čim su bili uhapšeni. Sad im je kasno da ga zivkaju.
photo : lijevo-Husein Mujanović, desno-Osman Osmanović, u sredini-Edin Vranj, arhiv
