Milorad Dodik nije Milan Kučan ali je želja ista, nije ni Dragan Čović Ivica Račan pa ipak nema ga u bh Predsjedništvu: istorija se ponavlja a ničem nas nije naučila
 

Da li smo zaboravili događanja u Beogradu neposredno pred raspad Yugoslavije, onaj famozni 14. Kongres Saveza Komunista održan u ‘Sava Centru’ januara 1990, kada je zapravo otpočeo raspad bivše nam države? Ako jesmo, trebali bi se podsjetiti na njega jer suviše ‘miriše’ na događanja u Bosni.
Podsjećamo, na ovom zasjedanju najvišeg i jedinog partijskog vrha u prisustvu izaslanika svih tadašnjih država i Pokrajina te vojnog izaslanstva trebalo se raspravljati o političkom pluralizmu, a onda je zapelo na samom dnevnom redu da li je zasjedanje redovno ili vanredno, pa je sve puklo u par minuta.
Slovenci (Milan Kučan) su prvi napustili zasjedanje a nakon nastavka na kojem je insistirao Milošević, povukli su se i Hrvati (Račan), poslije njih i Makedonci ostalo već sve znamo. Crnogorci su zatražili ‘konsultacije’ i pauzu i više se nisu ni vratili, bio je to kraj i raspad SKJ, indirektni početak raspada Yugoslavije i rata na našim zajedničkim prostorima.

Kongresu su prethodili izbori u Sloveniji i Hrvatskoj, Srbiji se pripisivao unitarizam, SKJ je trebao otvoriti vrata ‘demokratskom pluralizmu’ ali sve je krenulo u razlaz.
Ako posmatramo BiH, odluke entiteta Republika Srpska i odluke njihove Skupštine te napuštanje sudjelovanja u radu bh Predsjedništva od strane Milorada Dodika i bojkot srpskih predstavnika u radu ostalih državnih institucija, izraženi unitarizam kroz formu ‘građanskog’ od strane Bošnjaka te prigovor Hrvata na izbor predstavnika u Predsjedništvo, logično se nameće sličnost sa dešavanjima u Beogradu 1990. Međutim politički ‘lideri’ se ponašaju kao da je sve u najbolje redu i nesmanjenom žestinom nastavljaju medijsko nadmudrivanje, svađu i najavljivanje mogućih sukoba.

Iako bh Predsjedništvo nije vrh nekadašnje KPJ, sličnost se ne može izbjeći.
Ako je onda na ovom Kongresu Partije Yugoslavije ‘stanje na terenu’ pokazivalo da su promjene već otpočele, a jesu, u Sloveniji i Hrvatskoj su već vođeni izbori prije zasjedanja Kongresa, zašto međunarodna zajednica šuti na slično dešavanje u BiH dok političari zveckaju ne samo prijetnjama već i oružjem, formacijam i uniformama, zbog čega se čini da je kao i onda ‘sve već unaprijed izrežirano i dogovoreno’?
Događanja u Crnoj Gori ovih dana kada je narod na ulicama i ruši policijske barikade pokazuju da je vjera (religija) onda, kao i danas kod nas ‘u prvim borbenim redovima’, zakamuflirana u žrtve, ugroženost i demokratičnost, te jednakost i suživot na svoj način i ovi događaji u susjedstvu pokazju da je sasvim mali put od medijskog do realnog i pravog bunta i rata. Poslije, ako se šta nedajBože dogodi, sve će biti kasno, osim utvrđivanja žrtava i onog famoznog ‘ko je počeo prvi’, ništa drugo neće preostati.

Na sličan način, ne samo u Beogradu januara 1990, odvijala se situcija i u tadašnjem bh Parlamentu, svi znamo šta nas je snašlo.
Znam, nije Milorad Dodik Milan Kučan ali čežnja je ista. On hoće ‘samosvojitev’ i nezavisnost, Željko Komšić nije, to već svi znaju, predstavnik Hrvata u bh Predsjedništvu iako je na krilima te konstitutivnosti zasjeo u tu fotelju po treći put, sada bi da je nestane. Stoga, odsustvo legitimnog predstavnika Hrvata u ovom najvišem tijelu bh države može se komotno posmatrati kao odlazak Hrvata sa Kongresa u Beogradu. Šta ostaje za poduzeti, pitanje je na koje nijedan političar ozbiljne provjencije (jer takvih nema u BiH) ne postavlja, a moralo bi se, zadnji je voz za takvo putovanje?

Bakir Izetebegović ophrvan ali sigurno pravno ušuškan aferama kriminala, nepotizma i korupcije godinama samo preferira rat, žrtve i pravdu gradeći državu po mjeri određenog broja jarana iz stranke i familije, svakodnevno jezdi po ratnim čukama, spomenicima i džematima pronoseći ‘slavu’ najdržavotvornije partijeu BiH, svoje privatne firme. Hvali se rušenjem crkve Fate Orlović u društvu sa Ramizom Salkićem, koje li ironije, pa tome dodaje kao svoje zasluge i odluke Visokog bh predstavnika, pali stare vatre, otkriva spomen ploče i prijeti mirom i očuvanjme države koja je napadnuta neprijateljima. Poslije žrtva zadnjeg bh rata, sada otkriva i žrtve II Svjetskog rata, na red će doći onda i žrtve Bošnjaci iz Prvog, i umjesto da Podrinje kao što je obećavao na silnim kolektivnim iftarima bude ‘evropsko gradilište’, on baca karanfile u vodu i uči dove, umjesto fabrika, škola ili bolnica otvara nezarasle ratne rane prijeteći novim sukobima ako ‘nas ko napadnu’.
Dodik bez sakrivanja prijeti otcjepljenjem, negira genocid, straši oružanom odbranom ‘u slučaju napada’, Bosnu ne vidi kao normalnu, zapravo niko za njega nije normalan osim njega samoga, bojkot bh zakona i institucija ističe kao osnovnu zadaću… Iz dana u dan slušamo tirade o ugroženosti, brojimo žrtve, kosti i grobove, pozivamo narod da zbije redove. Iako ‘rata neće biti’. Koji klinac onda treba da smo ‘budni’? Bakir počinje, Dodik dobacuje, oni se, kako je to pjesnički rekao potomak Alijin ‘nikad neće umoriti’. Hrvati iz prikrajka ocjenjuju svoju ugroženost i sanjaju snove Milana Kučana i Dodika, Bakir kad zadrijema vidi državu svoga oca na temeljima ‘Islamske deklaracije’, prepunu ‘građana’.
Komšić Željko, najveća prznica među političarima uljuljkan diplomom ‘zlatni ljiljan’ NATO vježbama i medijskom slavom po portalima skupa sa Šefikom Džaferovićem polako razvija opasnu tezu da u bh Predsjedništvu Milorad Dodik nije ni potreban, sve mogu njih dvojica sami, stvara se privid da izmišljena matematička jednačina ‘2:0 za nas’ odlično funkcioniše. Sve mogu donijeti on i Šefko. Ako zapne u ćorskokak svojih gluposti u tumačenja Ustava i Daytona, onda poziva NATO i Visokog predstavnika, kolutajući očima od čuđenja.

Niko da se sjeti da u politici ne može bez razgovora i dogovora, treba se  i mora se sjesti i razgovarati niti uopšte čita Ustav ili Dayton kako treba. Posebno jer je ustroj Bosne kao države sklepan tim nakaradnim Sporazumom bez kojeg ne može ni funkcionisati ni zaživjeti osim kao država dogovora tri naroda, ustvari mafije i beskrupoloznih ‘lidera’ među kojima bi neki željeli da budu ‘jači’ ili ‘jednakiji’ od ostalih, a svaki ono što je u ratu ‘ćapio’.
Ako se bh politika ne vrati u normalne okvire i ljudske i državničke odluke, vrlo brzo će nam se ‘desiti’ Crna Gora a odmah zatim i BiH. Osim ako se ne posmjenjuju sadašnji voditelji pogrešne i grobne politike svi redom, no kakve su neprilike, od toga nema ništa. Međunarodna zajednica tetoši bh ‘lidere’ i sve svaljuje na narod i izbore i izbornu volju, izborna volja je opet izborno sredstvo moći mafije, opozicija ukrasni ambijent braće po funkcijama.
Vjerski lideri u BiH također namjerno nisu svjesni ozbiljnosti situacije, nisu ni onda 1990 bili, jer su tako htjeli. I onda se kao i sada mlatilo tespihom, kandilom i krunicama, blagosiljalo se i dovilo, svako za svoje. Onda za žive, danas tri decenije poslije za mrtve, zapravo za svoje i interese i ‘svoje’ političke partije.
14. Kongres bh Predsjedništva je otpočeo izborom Željka Komšića u bh Predsjedništvo a nastavio sa odlukom Visokog bh predstavnika i nametanjem Zakona o negiranju genocida, već je istorija.
Koja se opet se ponavlja. A nije ni majka ni učiteljica znanja, ništa nismo naučili.
photo : Famozna ‘trojka’ najvišeg organa BiH Predsjedništva Željko Komšić, Milorad Dodik, Šefik Džaferović, arhiv