Mitska bh bića i njihove skromne kućice – vile : protiv njih su jedino djelotvorne seoske alatke – vile zvane ‘rogulje’!
U našoj bajkovitoj mitologiji u kojoj uživamo prošlost odričući se budućnosti najviše ima mitova i bajki, legendi i tradicija, mi smo jednostavno rečeno vesela, sretna i bezbrižna raja u zemlji ‘čudesa’, gdje se ne zna gdje počinje bajka a završava stvarnost.
Teško je pobrojati sve ‘naše tradicije’ i naše legende a i skoro je nemoguće, budući da nam se iz dana u dan uvećavaju, pobrojaćemo samo neke. Samostalna, suverena, cjelovita i jedinstven podijeljena država BiH, bh multietnička armija kao nepobjediva sila i moć koja je bez oružja i bez ičije pomoći oslobodila državu od agresora, vizionar i mudrac Alija Izetbegović koji je spasio Bosnu i održao svoje obećanje uz zakletvu Allahu da ‘nikad robovi biti nećemo’, građanska stoposto vjerska država BiH koja je u EU, čista genetski plava nacija Bošnjak stara tisuću ljeta i više, krijeposna muslimanska kraljevina u kojoj cvjetaju džamije, katedrale i crkve, zemlja sa dvije tri zastave, bez himne i bez predsjednika (osim Alije Izetbegovića, on je po rođenju predsjednik iako država nema institut predsjednika već kolektivnog i kotrljajućeg šefa države), jedinstven Mostar koji prkosi svojom podijeljenošću, dva entiteta od kojih je jedan manji a zovemo ga većim, zajednički podijeljen oružane snage BiH, Ajvaz Dedo ‘naša tradicija’ o kojoj nemamo pojma i ne znamo ni kad je rođen ni gdje je sahranjen ali znamo da je ‘naš’ Turčin komunalac koji je učenjem dove otvorio prvi vodovod u Pruscu i to je dovoljno, zaduženja i kredite proglašavamo poklonom, sadaka nam je temelj ekonomije, žrtve koje nisu uzalud pale za domovinu jer su pale za vlast i naše vladare, vjerske vođe kao političari, vlast koja je vječna i koja uz ogromnu lovu ništa ne radi osim što krade i pljačka ali je naša i po želji … Niz je beskrajan, i kao u Potočarima broj žrtava – nije konačan i ne zna se kad će biti …
Međutim, od svih bajki i mitova, najslađa nam je ova o vladarima i njihovom životu, to nam je lektira. Svakodnevno pratimo njihov (ne)rad na tv i po internetu i uživamo. A vlast k’o svaka vlast, potpaljuje naše želje i maštu i kroz medije nam servira njihove bitke za spas države. Iako oni ne drže nimalo do raje, mi raja im aplaudiramo i živimo za njih a oni još više za nas. Podižu plate i poreze, ne nabavljaju lijekove jer im ne trebaju, liječe se u inostranstvu, škole su pretvorili u vjerske ustanove, uništavaju i otimaju tvornice, rudnike, rijeke i šume, voze se u skupim autima i sa obezbjeđenjem, odlaze i izlaze iz penzije kad hoće uz silne nadoknade, i kao u svakoj bajci žive skupa sa nama sretni i zadovoljni, svake dvije godine raja im produži život glasajući na izborima.
Međutim, ne znam da li ste primjetili da pored mnoštva mitskih bića i doživljaja, od đavola i aždaha do šejtana, pored slatkih priča o onom sretnom životu koji nas očekuje, u BiH postoje i mitološka bića koja nisu baš previše poznata. To su naši vilenjaci, njihove vile i imovina, naši predsjednici nečega i nekoga, naše vođe i lideri, naši uzori i predstavnici u vlasti.
Ta mala naizgled sitna bića, bogovi plodnosti, dugovječna i besmrtna sa neograničenom moći i magije žive skromno a bogovski u BiH su odavno iz fantastičnih knjižica za djecu sišli kod nas na Zemlju i tu ostaju dovijeka. Po podacima nekakvih službi oni žive skrušeno i rade kao mravi da bi nama bilo bolje, i nama i jeste sa njima sve bolje i bolje. Oni su dobili ime po kućicama u kojima žive a zovu se vile, u skromnim nastambama daleko od očiju i ušiju u koje je teško proviriti i kao svaka mitska bića razmnožavaju se.
Znamo odavno da je jedan takav vilenjak Milorad Dodik koji živi usamljeno i teško u malo većem entitetu od manjeg, često je u svojoj vili u Beogradu na Dedinju, jedan drugi Dragan Čović je u svom skroz malom entitetu Herceg Bosna sagradio kućerak – vilu uz rijeku kojoj je promijenio tok zbog bazena, i o njima i njihovim vilama znamo skoro sve.
Ali, ima i ‘naših’ vilenjaka samo što u bh basni i bajci ne zauzimaju pravo mjesto, sa razlogom i povodom : u bh bajci se kao i u stvarnosti znaju zločesti i dobri vilenjaci. Tako je i Bakir Izetebegović vilenjak, ali onaj dobri merhametli a ne zločesti. Eno mu vile na Poljinama u društvu sa sličnim ali arapskim vilenjacima na prestižnom brdu za kojeg su ginuli sinovi Sarajeva, tu živi u društvu svoje vile Sebije a na posao dolazi u Sarajevo sa ‘starim stojadinom’ ili pješke. Vilenjak je i Fahrudin Radončić brat iz Sandžaka ali njegove vile je teško izbrojati jer ih ima posvuda, sve do rodne Crne Gore. Isto je tako ‘vilen’ i bivši Reis ‘Hižaslav’ Cerić Mustafa, njegova vila je jer je oteta od radničke firme i data mu na raspolaganje – najmanje vidljiva, kao i komunisti kome je pripadala. Ili Željko Komšić čija vila je ponad Sarajeva, kao i vila onog nespretnog vilenjaka Abdulaha Skake … Svaki predstavnik vlasti ili šef kakve partije u BiH ili visoki činovnik u Reisatu brzo postane vilenjak. Onomad kad se vodio postupak protiv sekretara SDA vilenjačke familije Zukića, saznali smo da i on živi u skromnjoj vili i još skromnijem ranču, vilenjak je i ratni komandant ArBiH sandžaklija Sefer Halilović vlasnik opskurne političke partijice, eno mu vile u blizini Mostara, blizu je vilenjaka Čovića.
Koliko je vilenjaka u BiH nije teško izračunati, dovoljno je izbrojati samo političke partije i poslanike tobe yarrabi, ove zastupnike u Parlamentima, ministre i načelnike od kojih su mnogi odavno milijarderi pa to pomnožiti brojem mandata i eto statistike. Ali kod nas je percepcija također bajkovita. Oni ‘njihovi’ se vide a naši su kao ‘meleki’ Reisa Kavazovića, nevidljivi su.
Dakle, našoj sreći nema kraja, čuvaju nas naše vile i naši vilenjaci. Uz Dayton koji je kao i u svakoj magiji nevidljv i nepostojeći, nema nigdje originala, uz Ustav koji je na bazi Daytona pa onda logično nevidljiv, naši dobri čuvari su i strani ambasadori koji u BiH žive u javnim i vidljivim vilama sagrađenim da pripaze na naše vilenjake.
U zadnje vrijeme uz ovu bajkovitu realnost razvija se još jedan vid prakticiranja naše sreće i življenja kada u rijetkim trenucima kad ne slavimo silne slavne pobjede ili kad nismo na grobu najvećeg bošnjačkog vilenjaka na Kovačima, a to je gledanje u nebo ili u tuđe more. Kad, recimo, ratni američki avioni nadlijeću bh jedinstveno i suvereno nebo, onda se popne na najviše brdo pa se ponese skemlija, nešto pića i ića i uživa se u buci motora, ili se trkne u Hrvatsku da se razgledaju ratni razarači. Koji još ne mogu prići bh morskj obali jer to zabranjuje tužba vilenjaka Komšića protiv Hrvatske zbog Pelješkog mosta, koji je izgrađen na silu i kojeg će gazija Komšić kad tad srušiti.
Sve imamo, ali jedino nemamo. Vile. Ne mislim na kuće i ljetnjikovce, mislim na onu dobru seosku alatku koja je istog čarobnog naziva ali druge namjene, govorim o višenamjenskoj poljoprivrednoj alatki koja je nasađena na držalo od tvrdog drveta hrasta ili bukve a ukupne dužine od 150 do 180 cm, koja je iako višenamjenska postala jednonamjenska : za radove na selu.
Da ima vila alatki, i da ima želje za budućnošću, brzo bi se riješili naših vilenjaka.
Ovako, dobro došli u bajku.
P.S. svaka sličnost sa licima i događajima te sa vilama i reoguljama slučajno je – namjerna!
photo : skromni prilog vila i vilenjaka, gore – vila Dragana Čovića, dolje – vila Bakira Izetbegovića. U sredini lijevo – vilenjak Zukić bivši sekretar SDA, desno – vila Sefera Halilovića, arhiv
