Prošla corona a ostale posljedice od gledanja tv serija i filmova
# Ako išta može da napne moje živce to su reklame. To je cancer modernog doba, velim vam, od njih nema lijeka. Ni u dnevnom boravku ni u autobusu ili tramvaju, ni na ulici ili u bioskopu. Ni kod doktora ni kod popa ili hodže. U vremenu pandemije su posebno metastazirale, razumijete i zašto.
Bilo da su to one glupave slike lokalnih tv kompanija gdje ti se smiješe vlasnik firme (obično picerije ili firme za prodaju polovnih auta) i nekoliko slabo plaćenih zaposlenika i koje su snimljene za male pare bilo da se radi o milionskim produkcijama iz domena sporta i svjetskih brendova, sve se svodi na isto : obavezno zaglupljivanje. Ali ne samo to, radi se i o oduzimanju slobode. Od njh ništa ne možeš pogledat niti uraditi, napadaju sa svih strana. Tako da, plaćao tv pretplatu ili ne (ako koristiš Youtube kanale, satelit ili internet uopšte) sve se svodi se na isto, reklame odlučuju kad ćeš na pauzu a kad ćeš od muke baciti daljinski. Čak i ‘Netflix’, platforma za serije i filmove nije izdražala a opirala se godinama. I ona uvodi reklame, nema života bez njih.
Znači, opet smo na istom. U pola filma će nas prepadati imbecilni prodavači namještaja ili još luđi pizza majstori. Ili vesele i razdragane babe i nabildani starci sretni što su bolesni i što piju ljekove, iz radionice zvane ‘pharmacy’. Iz apoteke.
# A gledajući filmove i tv serije naročito u već prošlom dobu corone, imalo se šta i vidjeti. Od hollywoodske do španske, meksičke ili turske produkcije, ili krimi serija i filmova sa Sjevera Evrope. Ovaj zadnji proizvod se baš isplati gledati.
Gledajući danima bez prestanka i po ‘sezonama’ ovaj drugi, virtualni svijet ‘based on the true story’, uočio sam nekoliko interesantnih stvaki koje želim podijeliti. Prvo, hollywoodske krimi i akcione fore u kojima uvijek nabildani i istetovirani američki mangupi pobjeđuju preskačem obavezno. Ali bez obzira na to, ne mogu pobjeći od karaktera, glavnih likova koji su u svim produkcijama veoma slični. Namćorasti, neposlušni, sa porodičnim problemima, ogrezli u kocki ili piću ali to uspješno savladavaju, nekad i podmitljivi, obično rastavljeni ili rastavljene sa djecom, ne slušaju šefa koji o svemu odlučuje i sami istražuju čak i kad ih šef ‘skine’ sa slučaja a opet na kraju sa velikim uspjehom rješavaju i najzamršenije slučajeve.
Ja se držim one poznate ‘ubica je onaj koji ti je najmanje sumnjiv’ ili je onaj ‘u vrhu’ (vlasti, firme i sl.) i plaho se ne sikiram, pretpostavljam šta slijedi. Primjećujem i ovo. U američkim serijama i filmovima Afro-Amerikanci ili Crnci su uglavnom, većinom šefovi, sudije i predsjednici, glavni inspektori ili generali, glavni istražitelji i tako u tom stilu a kod mene u mom gradu (Utica, NY) je i danas ‘istorijska vijest’ kad za direktora škole (principal) izaberu Afro-Amerikanca. Ili kad se neko u Senatu ili Kongresu izabere iz iste kategorije. I sve do pojave Barack Obama-e rijetke su i istorijske bile vijesti gdje je neko kao u ovim filmovima zasjeo u ovako veliku fotelju kakva se nudi na platnu ili ekranu. Čemu i kome treba ova budalaština ne znam, ali znam da je gledam svaki dan.
# Gledajući ta prijeko potrebna sranja uočio sam isto tako i ovu sekvencu. Scene silovanja uglavnom se dešavaju u nekakvim garažama ili napuštenim fabrikama, pa me to zbunilo. Znam, neće nijedan silovatelj to raditi na javnom i sa puno ljudi mjestu ali pobogu zar te žene ili djevojke iz serija i filmova moraju uvijek kao po pravilu da se bukvalno dovuku na takva mjesta. Po pravilu nešto traže i istražuju pa završe u mračnoj hali kakve fabrike ili u debelo mračnoj ulici koja je tu u blizini osvijetljene na par metara. Ne branim silovatelje, da se razumijemo, samo govorim o spletu okolnosti u koje me uvlače scenaristi.
Kad su u pitanju napuštene fabrike ili kućerine za silovanja tu se uglavnom odvijaju i glavni obračuni mafije. Kad pomisliš kako će tu raditi specijalna oruđa i oružja, razočaraš se. Običan tuča, blaža nego ona u kakvoj kafani. Plus, iste enterijere scenaristi koriste i za scene mučenja, mislim te fabrike i skladišta, i to nekako razumijem. Ali ne kontam kako glavni negativac i gdje pronađe takvu ‘opremu’ za mučenje i toliko je blizu a policija ga ne može naći sve do kraja serije ili filma. Završne scene obračuna se također često dešavaju i na nekim kulama i visokim stepenicama gdje se kao po pravilu penju glavni glumci. Gore, na krov ili vrh zgrade bježe i negativci kad ih ‘poćeraju’ pozitivci. Neki završe i u podrumu, ali rijetko.
# U serijama i filmovima niko ne radi a svi uživaju, milina. Interesantno je da turske serije sve više osvajaju i tražene su više od ovih hollywoodskih fabrika. Bilo da se radi o projektima iz istorije ili o ljubvanim zapletima za kućanice. Zato jer je većina scena van studija, glumice i glumci su zaista prelijepi, priča je više ljudskija i stvarnija jedino brate ima puno drame, tragedije i plača. Za isplakati se. U turskoj produkciji nema scena sexa ni golišavih scena, poljubac i ćao. Ali ima ljubavi kroz plač, držanje za ruku, pisma…. Generalno osim u turskim serijama, scene sexa su mi baš cool. Ona skoro gola, on obavezno nabildan i ‘mačo’ ali obučen. I brate kao u ‘mehkim’ fimovima-to mogu da prostite bilo gdje, stojeći, čučeći, trčeći… Samo rukom razgrnu suđe, stvari, čaše i tako to, ma čak i bilijarske kugle. Niti ih šta žulja niti ima šta smeta.
No, ono što je meni ostalo interesantnije je to da filmske sahrane u turskim ostvarenjima nisu uopšte ono što sam očekivao od braće Turaka. Žene idu na groblja, nema onih ‘naših’ scena sa hodžama, nema oznaka na spomenicima kao kod nas, pravi šok. Kad već znamo kako tu religiju u BiH Turci furaju, ovo dođe kao osvježenje.
# Na kraju još jedna primjedba a ide uz scene pogibije ili ranjavanja. Znamo svi da kad se voli svašta se može glupog i neočekivanog desiti međutim meni ove scene ne idu u glavu i stvaraju mi kiselinu. Jednostavno jer to nije realno i normalno. Evo, ove. Pogođen (on) metkom ili ranjena ženka svejedno, ubiše se od priče. Hej, kome je do toga kad si ranjen da se prisjećaš sladoleda, poklona, haljinica ili cipela, zovi hitnu i spašavaj to. Jok. Ovi se ubiše od emocija i sjećanja a krv šiklja iz rana. Naravno da će zbog toga podleći.
Rane, to sa ranama i povredama mi je poslastica za gledati. Bez obzira kakve su, glavni glumci sami saniraju. Operišu, vade metke, zašivaju. Ponekad neka koka pomaže glavnom dasi. Ako završe u bolnici glavni glumci obavezno napuste bolnicu kad hoće, isčupaju infuziju i odu. Ja po dva sata moram na Hitnoj čekati da me ‘otpuste’, to me baš nervira. Veliki kriminalci obavezno imaju svoje bolnice i ‘bosove’ operiraju kod kuće, a onda jednostavno koknu doktora.
Posebno mi ide na živce ono nadmudrivanje u scenama ranjavanja : neću da idem ostajem, moraš ići bježi…
On je ili ona je ranjen(a) a mafijaš ili drugi neprijatelj je sasvim blizu no neće nijedno da popusti. On joj viče da ide i da se spasi, ona ‘ni mukajet’, i obratno. Pa najebu oboje a ja se na nerviram.
Znam producenti i scenaristi me neće čuti ni poslušati ali morao sam to reći.
Možda još nekom olakšam dušu, nervozu neću lako. Što bi rekao poznati Marinko iz kultne humorističke serije ‘Audicija’ : ‘kako neću biti neurozan’. Kad me ne slušaš.
photo ilustracija : kolaž plakata nekoliko turskih serija, arhiv
