U Sarajevu se užurbano razvija novi oblik turističke zabave, socijalni bunt ‘opasnih namjera’ zvani ‘dostojanstvena šetnja’
Ovaj naš bh narod, ta raja, građani i malo malograđani pa i seljaci, svi vole javno prikazivanje, paradiranje i pokazivanje. I nije to otpočelo sa pojavom socijalnih mreža ‘fejsbuka’ ili ‘instagrama’, ima tome ihahaha, dovoljno je pogledati u stare albume pa vidjeti gdje su sve paradirali i gdje su se slikali naši roditelji i roditelji njihovih roditelja.
Međutim, zadnjih godina ta pojava, ako se može to tako nazvati, uzela je maha, postala načisto trend. Moda, obaveza, Tite mi kao neka vrsta turističke atrakcije.
I uglavnom se paradira i šeta u glavnom gradu BiH Sarajevu, počesto i u regionalnim ‘centrima’ Tuzli, Bihaću, Banja Luci ili Mostaru.
Pravilo je jednostavno : ako imaš kakav problem ili potrebu da te vide i čuju, prošetaj. Dovoljno je desetak ljudi ili žena sa vješto napisanim parolama, megafon sa dobrim pojačalom i poneka kamera, pa udri. Šetaj i viči do mile volje. Destinacije se u BiH unaprijed znaju. Javne i vidljive površine i ustanove i trgovi.
Centar grada, poznati trg, most, restoran, vlada BiH, poneka strana ambasada, OHR, Predsjedništvo, Sud i Tužilaštvo. Može i Baščaršija, tu je najveća šansa da budeš primjećen. Mediji to obavezno poprate pa često, prečesto, običan skup od desetak nezadovoljnika proglase ‘protestnom šetnjom’. Od ove vrste zabave niko nema štete, a svi se okoriste. Gradu dođe najbolje, šetači će negdje jesti, negdje kupiti pivu ili cigare, a negdje i ćevape. Ako su šetnje bolje organizovane, onda profitiraju i autoprijevoznici, autobusne liije su tada pune. Neki umjesto šetnje (kao da su Bože oprosti lijeni Crnogorci) praktikuju pokazivanje ležeći. Razapnu šator ispred traženih destinacija i danima, čak i mjesecima tu borave. Slikaju ih, donose im hranu, oni prijete da će ostati dovijeka ili da će se ubiti glađu a onda ih nestane, kao da nisu nikad tu bili, sa njima nestanu i neriješeni problemi zbog kojih su ‘dostojanstveno’ protestirali.
I da vam kažem nacijo, šeta se za sve i svašta. Sve postaje javno. Ramazanski iftari kao političke večere Bakira Izetbegovića, političke šetnje Mirsada Hadžikadića i njegove ‘Platforme za progres’ su novotarija politike i vjere ali zgodan oblik pokazivanja. Umjesto protesta. Istina, žderačine i žderonje ne protestuju ali tu su na ulici, ima ih, to su htjeli da nam pokažu. Ovi iz ‘Platforme’ šetaju i paradiraju, daje se akcent na šetnju i protest, iako nema smisla, više se šeta nego protestvuje. Pa onda šetaju ‘Majke Srebrenice’, šetaju boračka i šehidska udruženja, šeta raja i kad hapse Dudakovića, kad osude Mahmuljina, ako ‘barneš u vjeru islam eto ti ‘Hižaslava’ Cerića pa zaprijeti ‘šetnjom’ u Aprilu, protestno se šeta i zbog Palestine, oni kažu Kudsa (naziv za Jeruzalem), šeta se zbog Ukrajine, šetaju nekad i penzioneri ako ih pospani a poslušni predsjednik Saveza penzionera Redžo Mehić pozove, vrlo češće nezadovoljni radnici otete fabrike, sindikalci i učitelji, zdravstveni radnici… Svi šetaju. Šeta i LBGTIQ populacija, hoću reći lezbejke, gej tipovi, biseksualne, trans, interspolne i queer osobe ali oni šetnju zovu paradom, i to ponosnom, šeta se i kad se hoće (a hoće se) podržati Bošnjaci u Crnoj Gori, recimo, ili muslimani Ujguri u Kini, uvijek se šeta i paradira. Nekad se, kao što rekosmo ta šetnja obilježi paradom ponosa što oduševljava Sarajlije, vehabije posebno pa se takve šetnje pretvore u utrke : ko se nije skrio taj nam šetač mio. Ove šetače tjeraju na posebnu vrstu priprema, na specijalno obezbjeđenje jer se zna u BiH kako se provodi mir i tolerancija prema drugima i drugačijima.
Dakle, iako dostojanstvena, šetnja ponekad postane opasno zanimanje, vrlo često se šetnja naziva i protestnom. Kao da se sa tim uličnim performansem nešto prijeti. Ovo ‘dostojanstveno šetanje’ me posebno dojmilo jer mi poznato. Naime u bh ratu, mi izbjeglice koji smo bježali spašavajući glavu i živote djece nismo bježali, prema ‘našim liderima’ mi smo ‘se dostojanstveno povlačili’. Kakvo dostojanstvo u povlačenju, za umrijeti.
A možda je to stvarno dostojanstveno. Gledam danas uz Praznik rada u Sarajevu rudari ‘dostojanstveno’ i ‘protestno’ šetaju. Prije njih, dostojanstveno su šetali sindikalci, metalci, ne znam više ko se sve nije ušetao i prošetao glavnim gradom, međutim ova šetnja rudara je da crkneš od smijeha. ‘Pada’ u praznik radničke klase a rudari umjesto da su negdje na pikniku pokraj potoka i ražnja, vele da su gladni i da nemaju za hljeba, kao što je red uz svaki Prvi Maj, pa došli u glavni grad da ‘opomenu’ vlast. Prošetali se, razmahali zastavama, vikali ispred vlade Fadila Novalića te otišli.
Zašto mi je takva ili slična muka smiješna?
Pa jednostavno jer je to sve vickasto a naše. Do bola. Prvo to da su gladni, a na hiljade iftara i večerica je bilo, mogli su sjesti za sofru bilo gdje da su htjeli. Ili otići vikati ispred Merhameta. Drugo, ako su obespravljeni kao što vele, zašto to pokazuju na ovakav način? Pa valjda još od vremena Alije Sirotanovića i njegove lopate koja je završila na novčanici se znalo kako se ta šetnja odradi ‘dostojanstveno’. Tako i na taj način da umjesto njih rudara, oni koj su krivi za njihovu sudbinu ‘šetaju’ ali malo brže, skoro trčeći. Ovako, ovi koji danas ‘protestno šetaju’ jučer su ugostili premijera Fadila Novalića (SDA) 200 metara pod zemljom na obilnom iftaru skupa sa ministrom Džindžićem (SBB), dvojicu najodgovornijih faca za njihovu sudbinu. Danas kroz megafon im poručuju da će ‘biti svašta’ ispred njihovih skupih ureda zaštićenih specijalcima jer su gladni. Ko će im povjerovati? Biće svašta!?
Biće govno, da kažem na čistom bh jeziku, sve je to pokrila čestitka Fahrudina Radončića objavljena u listu njegove bivše supruge frizerke Azre, u ‘Avazu’ kojeg je ‘prodao’ Azri za 200 miliona KMa da bi se mogao ovako siromašan baviti politikom, hvalospjev rudarima koje je njegov kadar Džindžić skupa sa bratom Fadilom načisto urnisao svojim potezima. Biranim riječima od kojih ti se povraća. ‘Svakako da nam u tom procesu glavni prioritet trebaju biti zaštita i unapređenje prava i kvaliteta života radnika, nezaposlenih i penzionera. Ovaj Prvi maj još jedna je prilika da ukažemo na značaj zaštite radničkih prava, kao i dostojanstva populacije koja predstavlja ključni faktor za razvoj BiH u budućnosti. U tom smislu ističem naše trajno opredjeljenje i naklonjenost interesima radnika i stalnu težnju ka poboljšanju uvjeta rada, višim plaćama i radničkim slobodama…’
Parade ponosa, nego šta, samo ‘protestni’ šetači neće da priznaju. Zato su mi te parade iskrenije od šetnji.
Najnovija je zakazana za 25. juni ove godine. Toplo preporučujemo, prošetajte se dostojanstveno, ‘ima izać’ na Baščaršiji a ‘ima uć’ u zgradi vlade. U šetnji je snaga.
photo : ilustracija uz Prvi Maj, arhiv cross
