JA RAZLIKE DRASTIćNE : ‘Njihovima’ se obavlja sahrana, ‘našim dženaza’, ‘njihovi’ nikad ne umiru, oni ‘crknu’ ili ‘krepaju’ i postanu leševi, ‘naši’ ne umiru već se privremeno ‘presele’ a onda se probude i ožive, zato su groblja prepuna leševa a ‘šehidska mezarja’ prazna, nema tamo nikoga, živi ne stanuju na groblju!?
Muslimani koji se vole zvati Bošnjacima neće nikad pridobiti potpunu i cjelovitu sstvarnu satisfakciju i dostojanstvo za ‘svoje mrtve’ čak i za žrtve genocida. Ne zato jer to mrtvi nisu zaslužili, već samo iz razloga što ne poštuju ničije druge žrtve. Samo ‘njihove’ i one koje su ‘za našu stvar’ su ‘svete’ ostale su ‘ko ih jebe, neka gore u paklu’, ‘popišajmo im se na grob’. ‘Našima nek je laHka bosanska zemlja’, ‘njihovima’ – nek ih što više pritisne, a ista zemlja i jednako teška. Ta ‘naša stvar’ je zajebana vjerska i politička konstrukcija ali osmišljena da čak i mrtve podijele i zavade ili da se preko mrtvih napakosti živima a umili svojoj vjerskoj i političkoj vlasti. Ona je ugrađena ne samo u vjeri već i u zakone, slijedom čega je federalnim propisom izvršena podjela i među mrtvim muslimanima, na način da postoje ‘poginuli borci za domovinu’ kao zasebna ‘vrsta’ a postoji pored njih i ‘privilegovana šehidska elita’ poginulih u zadnjem bh ratu na ‘Allahovom putu za vjeru i domovinu’. Po toj budalastoj vjerskoj teoriji zagrobnog života koja je ozakonjena, jedni ‘umiru’ i odlaze u gori svijet a drugi se ‘presele na bolji svijet’ i ožive, probude se i nisu mrtvi. Jednima se ‘klanja dženaza’ a drugima ‘obavi sahrana’. Za muslimane iz obje ‘kategorije’ često važi ‘preseljenje’ ali nema im povratka u život kao ‘šehidima’, međutim kad umre neko ‘njihov’ onda tek ova pogubna teorija postane vidljiva. ‘Njihov’ je ili ‘krepo’ ili ‘crko’ ili ‘pandrknuo’, a ‘naš’ je ‘preselio na bolji život’ privremeno, i zamislite, vrlo brzo ‘oživi’ i ‘probudi se’ i kao ”džennetska’ rajska ptica leti nebom. Da, leti a mi to ne vidimo jer smo budale i ćoravi, i jer se ‘nam samo čini da su oni umrli.
Ne mislim ovdje na muslimanske izraze saušešća ili sućuti ratnom zločincu Ratku Mladiću, Biljani Plavšić ili bilo kojem drugom Srbinu ili Hrvatu osuđenom ratnom zločincu iako bi po pripisima islama to trebalo i moglo biti kazano drugačije, to se ‘nama’ dešava često. Nedavno je umro dr. Asim Kurjak poznati svjetski ginekolog i stručnjak medicine i akademik, pa opet, po muslimanima, on je kao i Mladić ‘crko’ i ‘krepo’ i ‘raspadao se dabogda’. Čak i ‘bule influencerice’ jaranice ‘Seb’ Izetbegović tako ‘čašćavaju’. Samo zato jer je ‘mrzio našu profesoricu Sebiju Izetbegović’ i otkrio dio njene lažne edukacije u Zagrebu i Sarajevu. Naštetio ‘našoj stvari’. Nije on jedini, svi koji nam ‘ne sjednu’ i koji nam ‘nisu prijatelji’ ali po aršinima kakve smo ‘mi’ ucrtali, svi oni ‘krepavaju’. Vidjeli smo da kod muslimana nema tu velike razlike kao što nema razlike između politike i islama u BiH i uz smrt Medelaine Olbricht ili američkog bivšeg popredsjednika Dick Cheneya, gdje je uz ove tragične događaje opet proradila ona naša famozna ‘stvar’ koja se uglavnom veže za prava muslimana, islam i za zvaničnu politiku bošnjačke komponente u vlasti, a što je na kraju opet isto. Primjera ima na stotine, navodimo samo neke radi ilustracije. Koliko muslimani poštuju ‘prijatelje’ i poštovaoce države svjedoči zadnji primjer pogibije italijanske ekipe vojnika u tragičnom padu helikoptera OHRa u BiH. Osim pismenih izraza saučešća, niko od vrlih državnika iz BiH se nije udostojio otići na sahranu, imali su preča posla. Da to nije slučajno, svjedoči još bolje ovaj primjer. Na sahranu nekadašnjeg visokog izaslanika UNa (Tadeusz Mazowiecki) oktobra 2013, niko iz BiH nije podigao svoju debelu guzicu pa otišao izraziti počast čovjeku koji je svojim izvještajima o bh logorima i zatvorima pokrenuo mnoge pozitivne stvari za BiH. Dok svaki dan turistički putuju po čitavom Svijetu i provode se o trošku države a sve ‘radi naše stvari’. Njegovi navodi da je ‘slavna i čista ArBiH’ bila također puna ratnih i logora i zatvora bili su dovoljni razlozi da ‘crkne’ i ‘krepa’.
Razumijem da su ‘šehidi’ osmišljeni iz više razloga a jedan je najglavniji a to je da se vjerska komponenta ‘sekularne države’ naglasi i da se napravi razlika i među mrtvima, kad već postoji među živima koju treba njegovati, razumijem i islamistu i radikalnu barabu Nihada Aličkovića sarajevskog lovca na nemuslimane koji je osmislio i Reisovu teoriju pretočio u svoju rečenicu o ‘leševima’ i ‘šehidima’ da ‘ispadne’ pametan i mudar, shvatam i džamijskog ‘pisca’ Muhameda Mahmutovića i njegove susrete sa majkama poginulih kojima objašnjava kako su ptice koje lete po nebu ‘njihovi sinovi’ i tako piše stotine knjiga a jadne majke daju lovu. Jasno mi je i to da je umrli muftija Zukorlić kad je prekopavan nakon pola godine ‘izgledao nasmijan i čitav ‘kao da je tek zaspao’ u dnevnomboravku jer to potvrđuje njegov luckasti nasljednik i to je za mene dovoljno, ali ne razumijem ovo.
Ako ‘šehidi brzo ustanu i ožive’, ko je onda ispod skupih nišana i spomenika po silnim ‘šehidskim grobljima’ gdje se troše pare na vijence slikanja i gostovanja svaki dan, ima li tu ikoga? Zašto smo ‘klanjali dženazu’ umrlom ako je živ, samo se mrtvima ‘klanja dženaza’? I kome se uče dove ako su oni živi? Spomenicima bez mrtvih?
Da i ne spominjem silne ekshumacije kada se u svrhu utvrđivanja zločina otvaraju grobovi nakon nekoliko godina pa se tamo ipak nađu ostaci ‘leševa’ čak i među ‘šehidima’ te kako to da razumijem? Da neki ‘leševi nikad ne polete?
photo : preminuo poznati svjetski stručnjak ginekologije i medicine akademik Asim Kurjak ( 13.09.1942-23.10.2026), arhiv
