‘Ruža’ iz Šapca kod Sarajeva, ‘trn’ iz Arilja : Ružica Efendić i Andrija Era Ojdanić pjevali pored mrtve rodbine a pričaju o moralu i teškom životu pjevača, Enes Begović je za svu estradu ‘pjevačina’ i moralni uzor i učitelj
Priznajem, muzički sam neinformisan a volim zapjevati. Doduše, to činim nerado, kako sam stariji sve rijeđe, ali samo uz dobre pjesme dobrih nekadašnjih pjevača i kadje veselo. Odkako su se pojavile ‘zvezde’ i ‘Granda’ i ‘Pinka’ i ostalih televizija, muzičko nebo je zatamnilo. Ohladila mi ljubav prema pjesmi i muzici. Žene – ‘zvezde’ k’o starlete, sve iste i po usnama, sisama i guzicama, i po golišavim spotovima i po tekstovima pjesmica, mužjaci – ‘zvezdonošci’ ulickani i napirlitani a pjesme, njihovi ‘hitovi’ – za umrijeti. I bukvalno i stvarno.
Evo, priznajem, za pjevačicu Ružicu Efendić (nadam se da nije u rodu Semiru Efendiću političaru i načelniku koji se pohvalio nedavno uz sliku Halida Bešlića u povodu njegove smrti kao da je sa njim ‘raja’) iz Šapca, sa prebivalištem u Sarajevu, tek sam jučer čuo. Objavio ‘Avaz’, voli on tako slikati te ‘trebe narodne muzike’, pa nekakve ‘karleuše’ ili ‘bubamare’ i ‘odranije poznate kriminalce’, moraš nešto printati ako šef Radončić nema šta ‘pametog’ reći, i u tren se sjetih Andrije ‘Ere’ Ojdanića. Ocvalog pjevača i kafedžije iz jednog sela u opštini Arilje u Srbiji, koji sada u stare dane zabavlja medije sa veličinom svoje muškošti i snagom i jedinom pjesmom ‘Rado, lepa Rado’. Naslov me je ‘navukao’ jer simpatično glasi : ‘Pjevala sam dok mi majka leži mrtva’. Ko ne bi pročitao takvo slatko i drago štivo, je li tako?
Ruža me odmah podsjetila na ‘Eru’, kao da su brat i sestra, na kolegu iz iste branše. Rekoh vam, svi su estradnjaci slični u bobu, malo ih je drugačijih. Ovako je i ‘Era’ kao i Ruža ‘morao’ pjevati dok je tri dana te 2009. njegova voljena žena ležala u zamrzivaču (Radi boljeg razumijevanja duše i srca Ojdanića, on je imao zakazanu svadbu u svom restoranu koji je uz kuću, u kojoj je umrla njegova supruga) čekajući da je ‘Era’ sahrani, ali tek kad ‘podmiri ugovor’. Kad odradi lovu koju je vć uzeo. Sve ostalo o ‘albumima’, o ‘novoj pjesmi ‘trnoružice’ Ruže koja uskoro izlazi’, o parama kojih ima k’o pljeve i o bakšišu veličine jednog auta, sve sam to preskočio, sve mi je to poznato sve to traje dok ne dođe vrijeme za penziju kada čujemo drugačiju priču. Ipak, nisam povjerovao da je ‘gaža’, odnosno halapljivost i gramzivost kod pjevača jača od morala i ispred porodice i najnormalnije ljudske tuge i emocija kad su bar najbliži u pitanju a jeste. I još pride : mi ih obožavamo, sve voše ličimo nanjih. I volimo ih gledati i slušati, više gledati nego slušati jer se nema ša za čuti. Zapamtio sam još par detalja kako je Ruža smršala i kako je još ‘raketa’, mada slike ocvalosti i prohujalog vremena govore drugačije.
Ovaj dvojac sa etsrade i nije usamljen, u trci za lovom sve i pored tragedije u familiji, učestvovali su mnogi poznatiji od njih. Kao recimo Šaban Šaulić ili nedavno umrli Halid Bešlić, žao mi je ali to moram reći iako obožavam Halidove pjesme, koji su sami pričali kako su ‘morali’ nastaviti sa pjevanjem nakon što su im javili za smrt u familiji. Iako su za smrt oca ili majke čuli na aerodromu, ‘nisu se mogli vratiti i odustati’. Hoće reći, mi se držimo zakona, dogovora i ugovornog rasporeda jer smo ‘profesionalci’, ali samo mi znamo kako nam je bilo pjevati u takvimo okolnostima. Ja im se ‘divim’ kad su mogli tako zabavljati i sebe i publiku, umjesto da jednostavno ‘raskinu’ ugovor i vrate lovu koju su uzeli unaprijed.
Za sve takve ‘moraliste’ i ‘profesionalce’ sa estrade, jedini ljudski moralni učitelj, glas i stas te pravi čovjek je Enes Begović. Podsjećamo. Juna 2023. godine ovom vrsnom i stasitom Bosancu je iznenada umro sin, mladić, i on je u svom bolu i tugovanju ostao dosljedan i snažan. Godinu dana bez pjesme i intervjua, niko ga nije ni vidio ni čuo. Ali ga nije ni zaboravio, ni njega ni njegove pjesme. Siguran sam da je i on imao i ugovora i ‘gaža’ unaprijed zakazanih, ali sve je stalo osim njegovog bola. Od njega trebaju, ako nije kasno, išta naučiti. Što se tiče ‘bakšiša’, to je opet posebna priča. Svi ‘vaze’ o ‘energiji publike’ koja ih nosi a zapravo ih održava lova. Pa kad je nekakav ‘Đani’ zvani Radiša Trajković alkholičar zabavljač mogao piti iz cipele vlasnika kafane da bi uzeo koju novčanicu eura, zašto bi se čudili što je ‘Era’ zapijevao uz isti gušt dok mu žena tri dana čeka sahranu u zamrzivaču. Ili, što nam Ruža kuka kako je pjesmom ožalila umrlu majku.
photo : Ruža Efendić pjevačica, arhiv
