Sarajevo-Potočari-Srebrenica, ‘štafeta’ bezobrazluka : selfie slike, zastave i pamfleti, aplauzi, konferencije i govorancije i kao vrhunac estradizacije i bolesne ideologizacije sirene za uzbunjivanje tačno u 12 i uputstvo vozačima kako žaliti pored auta ….
Tri dana Srebrenice
Srebrenica će ove godine biti prisutna svuda. I u Potočarima i u svakom gradu u FBiH, biće je i pri UNu gdje se priprema početak realizacije Rezolucije o Srebrenici i po prvi put međunarodna komemoracija žrtvama genocida. Trajaće naše sjećanje i podsjećanje tri dana, poslije će Srebrenica biti kao što je bila i prije : grad mrtvih, ostavljen od svih, koristiće se samo bude trebalo da se svađamo, grabimo donacije i fotelje, hvalimo, uz svake izbore – obavezno.
I ove kao i ranijih godina smiraj duše i nepotpunih ostataka potražiće 14 žrtava genocida i naći će ga jer to konačno zaslužuju, međutim ponajviše mir i počinak im treba od političara i vlasti, od njih se teško rastati. Vlastodršci, političari, strani ambasadori, vjerske glavešine i vođe štokakvih udruga i organizacija, naprosto trivijaliziraju i čereče po ko zna koji put i žrtve i javnost, da će žrtve tek poslije ukopa 11. jula od njih na tren ‘odahnuti’, do neke slijedeće lešinarske prilike.
Ljubav u šatoru na ‘Maršu mira’
Nema toga, još nije viđeno da se javno i bez imalo stida a pod krinkom žalovanja za žrtvama Srebrenica maksimalno zloupotrebljavaju i iskorištavaju i kosti i duše mrtvih u najprizemnije svrhe javnim licitiranjem političkih gluposti i paradom kakvu Svijet ne pamti. Prije svih to su učinili rukovodioci, direktor Potočara Emir Suljagić i Hamdija Fejzić predsjednik odbora za komemoraciju, koji su se zbog fotelje načelnika javno profanisali da im čak ni Reis koji ih je fetvom smirio ne može pomoći. Ostaće upisano da je Suljagić glavnokomandujućeg komemoracije Fejzića nazvao ‘najvećom štetočinom u Bošnjaka’ te ga prijavio OSAi za ‘prijetnje smrću’ a ovaj njega ‘lažovom koji stanuje u Sarajevu’. Pa kad mogu oni, što ne bi i drugi, isti kao i oni. No, oni, njih dvojica će, kao da ničeg nije bilo, govoriti pred kamerama o žrtvama koje su to sve čule i vidjele, isto tako će vaziti i Konaković skupa sa Lagumdžijom u New Yorku, a još nisu rasčistili ko je više ‘zaslužan’ za Rezoluciju. I ko voli a ko je izdajnik žrtava. Spomenimo i javnu prozivku Fejzića da i pored silne love koja se sliva u Potočare, nema dovoljno para za ukop, koja vijest je demantovana od vlasti čimje izišla, i Fejzić se posuo pepelom nakon toga i ušutio. Evo, vidimo d aima love.
Već smo pisali o ‘Maršu mira’, militantnom vjerskom defileu koji iako plemenito zamišljen odavno izmiče kontroli bontona i dobrog ponašanja i pretvara se u zabavu i trodnevno planinarenje, kampovanje, roštiljijadu, gdje se, kako reče jedan od danas pristiglih učesnika čak i ‘brakovi sklapaju’. Žalosno je što je jedno lice izgubilo život ove godine u pješačenju, međutim podvoditi sve ovo pod ‘sjećanje na žrtve koje su se spašavale’ a čak i voditi ljubav na tim putevima smrti, više je od morbidnosti. No, mediji takvu glupost plasiraju kao domoljubnu priču. Tako nam je osvanuo naslov na jednom portalu ‘Učesnici biciklističkih maratona iz Goražda i Bihaća stigli su u Potočare, dočekani aplauzom‘ gdje uzbuđeni biciklista kaže da mu je to bio poseban doživljaj. I dodaje. ‘To nije samo klasična vožnja bcikla od Bihaća do Srebrenica. Razvila su se mnoga prijateljstva. Ima i nekoliko brakova koji su sklopljeni. Ljudi uzimaju godišnje odmore, kreću na ovo da se prisjete svojih šehida‘. Brakom u šatoru, kako drugačije. I aplauzima.
Slike u Potočarima kao džuma na Kabi
Jedni voze motore, Sarajevom grmi od auspuha i ljiljan-zastava, vijore se palestinske, turske i zastave IZ BiH, nigdje države BiH za koju su žrtve pale. Načelnica aplaudira i pozdravlja, drugi voze bicikla, treći se samo ‘priključe’, kad su šetači već na cilju. Tako je uradio danas Denis Bećirović koji je u Potočarima već obavio nekoliko slikanja i proučio stotinu dova a onda mu je falilo još pa se ‘priključio’ maršu skupa sa američkim ambasadorom u BiH Murphy-em, par stotina metara do cilja. Da bi napravio još koju sliku. Jer znaju obojica da slika sa tabutima ili sa Reisom u Bosni vrijedi stohiljda puta više, kao džuma na Kabi. Učesnici marša onako umorni, morali su tvrde bh novine, sat vremena čekati Denisa i ambasadora, da im se Bećirović ‘obrati’, iako su već skoro ušli u Potočare i umorni od pješačenja, morali su čekati ‘zvaničan protokol’. Nema ući bez kamera i ‘obraćanja’. A nema toga što već Bećirović nije rekao, međutim mora se. Kao i Bećirović i Murphy se voli slikati i paradirati Potočarima, tu je već bio na konferenciji skupa sa Schmidt-om, visokim predstavnikom koji je ‘nametnutim’ propisom sa 6 miliona KMa postao najveći ahbab Suljagića. Gdje je njihov govor kojim ‘podržavaju žrtve genocida’ popraćen aplauzom, kao na pozornici. Aplauz je ‘zaradila’ i ‘majka nad majkama’ Munira Subašić koja je bila ‘jedna od učesnica konferencije’. Samo prešla iz jedne u drugu kancelariju i održala ‘konferenciju’. Ovih konferencija, rezolucija i deklaracija o Srebrenici nikad dosta, kao i slikanja i medijske pažnje. Ne sumnjamo da Murphy i Bećirović ‘podržavaju žrtve genocida’, ali zaboga to su već rekli u Sarajevu i ovdje prije ‘konferencije’, čemu ponavljanje osim ako neće pažnju i medije. Žrtve su ih jučer čule ispred Predsjedništva u Sarajevu a evo ih opet sa istom pričom ali u drugom ‘ambijentu’. Treće ili četvrto ‘podržavanje’ žrtava, objasnili su upadanjem na čelo kolone ‘Marša mira’. Onako ‘pridruženi’. Murphy se potrudio da se pojavi baš onako kako ga je Izetbegović Bakir opisao. ‘U kaubojskom šeširu i čizmicama pa po kafanama sakuplja tračeve’. E, nije Bakire, sakuplja slike i ljubav Bošnjaka, to sa šeširom stoji.
Ramo nije incident, on je bh pojava
Zgražali smo se kad Ramo Isak sa familijom uz borbene pokliče dronovima pohoduje Potočarima, međutim Isak nije incident, on je naša pojava. Više čudi što Bećirović umjesto cvijeta Srebrenice nije okačio na rever svoju sliku, kao onomad na torti Fati Orlović. Slika nikad dosta a Boga mi i Tite mi ne fali ni novotarija uz Potočare. Patriotski i državni naboj zapravo kao uvertira političkom marketingu počinje prije Srebrenice. Uz režirani ugođaj kako nema dovoljno identifikovanih žrtava, sa tim se počne još u februaru. Ove godine ‘samo četiri žrtve su spremne za kolektivnu dženazu’, glase naslovi iz kojih žalosno zvuči negodovanje što žrtava nema mnogo više. Međutim, kako se juli približava, broj ‘identifikovanih žrtava’ se povećava. Kolika je žurba za tim brojem potvrđuje i činjenica da će se ove godine poslije 11. jula izvršiti 75 eksumacija. Otkopavanja ranije sahranjenih i dodavanje naknadno pronađenih i identifikovanih dijelova tijela žrtava. Poslije konačno utvrđenog broja žrtava za ukop, tek za žrtve nastaju ‘nemiri’ umjesto smiraja.
‘Vozanje žrtava’
Umjesto da se žrtve odvezu direkno iz mrtvačnice u Potočare, one se kamionom iz Visokog ili Tuzle dovoze u Sarajevo pa se sa njima morbidno paradira i slika. I drže govorancije ispred Predsjedništva, vlade, pokraj spomenika. Samo zbog političara i zbog naboja kod naroda na ulici a pod motom ‘da se ne zaboravi’. Ma neće se žrtve zaboraviti, da je nama kako vas, pokvarenu vlastelu kako izbrisati iz pamćenja. No, čak i kad se žrtve dovezu u Potočare, ova praksa se nastavlja. Iz kamiona u halu, iz hale upravne zgrade u ‘musalu’ gdje se klanja i dovi, da bi se tek treći dan žrtve ukopale, opet uz dove. A slike po tv i novinam pršte. Ko je bio više puta, ko samo jednom, ko zna naći Srebrenicu na karti ako ne zna, i tako sve dok nas ne stigne 11. juli nakon čega Srebrenica postane ono što jeste a žrtve konačno odu u smiraj.
Sirena za uzbunjivanje šehida i ostalih
Ako ste pomislili da je ovom novotarskom ludilu došao kraj, moram vas razočarati, sarajevske vlasti ‘trojke’ pod mašnicom načelnice Benjamine Karić uvijek imaju ideja kad je promocija u pitanju. Oni jednostavno nedaju da se žrtve konačno smire od njih samih. Bez žrtava i oni su žrtve. Zaborava i ljudske kaljuge. Danima prije 11. jula, Benjka se slika i žaluje za žrtvama, da bi nas najednom obavijestila o genijalnoj ideji koju je zvanično i najavila. Sutra, kaže načelnica sa nekoliko ličnih karata i stanova, tačno u 12, oglasiće se sirene za uzbunjivanje po Sarajevu u ‘znak odavanja počasti žrtvama genocida’. Kad se sirene začuju, svako ima da stane mirno, ako je u autu da izađe, ida nekoliko minuta odstoji šuteći. Nije rekla pomoli, podrazumijeva se.
Nekada smo svakog 5. maja tačno u 15;05 stajali mirno na semaforu, u trgovini ili na cesti, u znak smrti Josipa Broza. Svakom onom ko nije zastao ili stao mirno, jebali smo majku, mnogi su doživjeli batine i epitet izdajnika i neprijatelja države. Danas, 44 godine kasnije, ovaj ideologizirani komunistički ‘adet’ iz ‘onih odvartnih mračnih vremena’, Benjamina je prepisala i oživjela ‘zbog žrtava genocida’.
Pa nam naredila kako žalovati i doviti.
Ne smijem ni pomisliti šta se može desiti nekom pješaku ili vozaču koji iz bilo kakvih razloga ne bude čuo uzbunu i ne bude odradio naredbu načelnice, ali mogu pomisliti da su i Benjka i ostali njeni mafijoni u vlasti računali i na tu mogućnost. Da mogu kojim slučajem žrtve genocida samo na tren oživjeti i pogledati i čuti kako ih maltretiraju i zloupotrebljavaju (Reis tvrdi da mogu, ja mislim drugačije), siguran sam da bi zavapile uglas i glasnije od sirena načelnice za vazdušno uzbunjivanje : ukopavaj nas što prije.
Od ovakve vlasti i politike to je jedini spas za njih. Nama kako bude.
photo : Denis Bećirović i američki ambasador u BiH Murphy (sa šeširom), ‘pridružili se’ maršu mira, arhiv
