poziranja i govorancije političara u Sarajevu, ‘bajkeri’, biciklisti, marš mira, maratoni ..
Svake godine u povodu 11. jula i ukopa žrtava genocida u Potočarima, oživljavaju se stare rane ali i stare neizbježne gluposti uz ovaj najtužniji dan u godini u BiH.
Izvještaji u tv dnevnicima, tekstovi po silnim portalima zasipaju nas svakodnevno ovom tematikom već mjesecima. Sa pravim razlogom ‘da se ne zaboravi’, ali iznova svake godine sa morbidnim kičerajem, medijskim nadmudrivanjima i klasičnom ‘estradizacijom’ i žrtava i Srebrenice.
Osim medija, razne grupe ‘patriota’ iz nebrojenih udruga printaju majice, broševe i knjige, sijevaju slike političara i bijelih ahmedija, od prvog sastanka odbora za ukop žrtava pa do par dana pred kolektivnu komemoraciju u domovini i u dijaspori se ‘maršira’, ‘defiluje’, prisjeća se… Neki bi i da odlučuju ko može i smije a ko nesmije ‘prismrditi’ u Potočare 11. jula, političari kao lešinari ne skidaju se sa tv ekrana i sa foto aparata dajući patetične i već odslušane izjave (ili se pripremaju da se dovezu u skupim limuzinama na par kilometara do Potočara pa o datle da umarširaju miroljubivo na dženazu, novosklepani ministar Vojin Mijatović se već najavio na facebook profilu), strani ambasadori u BiH se nadmeću na socijalnim mrežama sa svojom ‘zabrinutošću’ i ‘podrškom’, ugostitelji na putevima prema Srebrenici pripremaju štandove, stižu i njihove filijale pokretne kamp kućice u Potočare, iz Potočara se šalju pozivnice ambasadorima i predsjednicima …
I svi govore o ‘dostojanstvenom’ prisjećanju na žrtve i na rodbinu žrtava, a većina leže, žele ukrasti za sebe djelić pažnje i medija.
Čitavu prošlu i ostatak ove godine spiskali su se milioni KM u asfaltiranje staza za ‘marš mira’ koji često vode do vikendica političara (to se zove pomaganje povratnicima), dva dana ranije postrojavaju se divizije i čete kao da su se onda, nekada 1995 postrojavali a ne ginuli. Nacija u medijskom delirijumu a ni ‘D’ o dostojanstva.
I sam odbor za komemoraciju iako tvrdi da neće dozvoliti politizaciju ovog tužnog događaja potpao je načisto u uhodanu matricu, kolovođe iz Islamske Zajednice BiH na čelu sa Reisom asistiraju. S početka godine se tvrdilo na drugom redovnom sastanku odbora da će ove godine broj žrtava biti neznatan, slali su se pozivi i molbe rodbini ubijenih u genocidu da daju pristanak za ukop nepotpunih ostataka žrtava kojih prema izjavi Amora Mašovića ima oko 100 identifikovanih ali ‘nepotpunih’ jer su pronađeni u više grobnica. U maju mjesecu Odbor tvrdi da je broj za ukop 18 žrtava, 05. juna odbor daje za medije podatak ‘sve je spremno za ukop 26 žrtava genocida, 01. jula broj je broj 30 i konačan za ovu godinu. Kako se od maja do 01. jula identifikovalo još 12 žrtava, Odbor ne daje objašnjenje. Nisam zlonamjeran kao opasni i zločesti Dodik kad tvrdi da su tabuti prazni, pitam jer znam kako je složen postupak identifikacije.
Iako se ne slažem sa poznatim SDA islamistom Mašovićem dugogodišnjim šefom Komisije za identifikaciju žrtava a sada poslanikom u bh Paralementu, njegova izjava kako bi ovih 100 identifikovanih a nekompletnih žrtava genocida trebalo odmah ukopati u Potočare, budući da se preko 10 godina nalaze u mrtvačnici i nemaju dužnog poštovanja kao sve ostale žrtve, ovakvi potezi zavrijeđuju pažnju.
Ne znam ko je smislio i protokol ispraćaja žrtava za Potočare na ovakav način kako je to već postala ‘naša tradicija’, ali uz dužno poštovanje i prema žrtvama i rodbini, cijenim da je to bespotrebno i da se time samo pogoduje marketnigu političara i vjeskoj bulumenti na štetu žrtava. Kamion sa žrtvama iz Visokog se dovozi u Sarajevo, a onda se žrtve dovoze po dijelovima grada i spomenicima da bi tek nakon govorancije političara i slikanja i dovljenja ispred bh Predsjedništva krenuo za Potočare. Umjesto da žrtve idu direktno na svoj počinak gdje će počivati, sa njima se nažalost paradira po Sarajevu. I čak, političarima se dozvoljava da u tim prilikama ‘dostojanstveno’ šalju iste opasne i odviše pročitane poruke. Mučno je gledati namještene filmski uglađene face Denisa Bećirovića, Schmidta, Komšića i ostale političke trovačke elite, kako sa ljiljanima u rukama ‘odaju počast’ žrtvama, kao da njih vlastodržaca nismo siti za sva vremena. Pričajući stare fore i fazone od kojih proradi kiselina u sekundi.
Ovakvu ‘estradizaciju’ je dao u jednoj rečenici ef. Peštalić iz Srebrenice kada se osvrnuo na svađu Majki Srebrenice uz izjavu načelnika Srebrenice Grujičića kako su ‘majke motor mržnje u BiH’, citiram.
‘ Svake godine ekstremna velikosrpska politika pokušava nam skrenuti fokus sa dženaze, genocida i žrtava genocida koji je ona uzrokovala i počinila. Navikli smo. Nećemo nasjesti…’
Tačno, iako je efendija ‘jednosmjeran’ jer ne vidi ‘skretanje sa fokusa’ i u redovima političara u Sarajevu, pojasnio je srž problema. Ali ‘nasjeo je’. Svi ostali su ‘više u fokusu’ od žrtava. Tako će biti i u dan ukopa, pred nama je. Kada bih se pitao ne bih dao ni slova progovoriti tu u Potočarima nijednoj ahmediji, nijednom bh političaru ili stranom političaru gostu, njih bi trebalo kao glavne krivce, bez onog ‘najdražeg’ Alije zbog objektivnih razloga – postrojiti i natjerati da šute.
Posebna priča su nekakvi ‘maratoni’, pa ‘bajkeri’, pa silni pješaci ili biciklisti, koji ovaj dan 11. jula Srebrenicu pretvore u takmičarski duh sporta i razonode, makar im ciljevi i naum bili patriotski i moralni. Stižu sa svih strana i iz svih pravaca a mediji prenose. Koliko već 12. jula gledaćemo slike, zastave i uniforme i čitati i zaprimati ‘selamčine’ iz Srebrenice, kako to već najavljuju poznati probisvjeti i lešinari na kostima mrtvih.
Na svoj način je ‘paradu’ upriličila uvijek radišna ‘naša’ Benjamina načelnica, dakako ispred Vijećnice njenog i Reisovog novog doma i ugodnog kućnog kutka, sa nekakvom performansom stranih umjetnika. Koji kao akrobate izvode atletske figure ispred Vijećnice ‘u čast Srebrenice’, samo im još fali vatra iz usta i klovnovska oprema, a Benjka se fotka.
Kad sve ovo prođe, poslije 11. jula, ostaće prazna Srebrenica i u njoj samo nišani i psi lutalice. I Mladen Grujičić, i ‘majka nad majkama’ Munira ako ne zgladi isti dan za Sarajevo. Možda se malo zadrži i šef Emir Suljagić, tek da se uslika na novoj fasadi svojih ‘upravnih dvora’. Niko od hiljada ‘marševaca’ ili ‘bajkera’ ili ‘patriota’ političara neće se prijaviti i ostati u ovom ubijenom gradu.
photo : parada političara i ahmedija u Sarajevu u čast žrtava genocida, u sredini su Komšić i Bećirović, arhiv
