Fascinantna lakoća bezobrazluka : ‘The Bosnia Show’ kao reality show iz filma ‘The Truman show’, 1998, s napomenom što se, za razliku od ovog američkog humorističko–satiričnog komada drame iz Hollywood–a – u BiH ne nazire ni rasplet ni happy end
Sve imamo i sve je isto kao u izmišljenom gradiću američkog filmskog uratka iz 1998. u kojem je maestralno ulogu odigrao Jim Carrey. U kojem čitav grad živi zatvoren bez mogućnosti bijega u kompletnoj fikciji : od braka, posla do smrti.
Imamo šarenu lažu državnih dimenzija, kod nas je kompletna država američki izmišljeni grad, tu su ljudi svi pod kamerama i sa njima vlast uz ‘međunarodnu zajednicu’ upravlja sa jednog mjesta a oni ‘normalno’ obavljaju svakodnevne zadatke, imamo prirodne nesreće kojima se također upravlja, studente i penzionere koji misle da studiraju ili da uživaju penzije, bolnice u koje odlazimo kad nas tamo upute a ne kad nas boli, sportske manifestacije koje se planiraju i završavaju po scenariu, sudske postupke, policiju tužilaštvo i silne agencije za koje ne znamo ništa osim da ih se bojimo, imamo granice koje se otvore kad vlast odluči i izbore svake dvije godine kojima niti upravljamo niti koga biramo a u njima učestvujemo, imamo kiše, munje, gromove, poplave i snjegove koji nam se serviraju po potrebi, javni prijevoz i saobraćaj koji se reguliše kamerama i preko mikrofona, vjerske objekte koji se otvaraju i zatvaraju na dugme, medije koji nas obavještavaju o onome što želimo vidjeti i čuti, imamo sve što nemamo ali je tako fino posloženo i izrežirano da ti pamet stane od dragosti i sreće.
Zapravo, takav show gledamo već tri decenije, emituje se uživo svaki dan nova epozoda, ali za razliku od tog zapadnjačkog domišljatog show filma koji se nakon dva sata sretno završava, bh film traje već tri decenije i kraj se ne nazire, zaplet je tako napravljen kao da smo na početku.
I jesmo, bezbeli smo na početku bez kraja i izlaza.
I nevjerovatno, fascinatno smo sretni kao glavni protagonisti pomenutog američkog filma iako smo obični naturščici, statisti..
I još nevjerovatnije, iako kao obični statisti učestvujemo u ovoj ‘Božanstvenoj Komediji’ podjednako sa glavnim scenaristima, glumcima i režiserima, neizmjerno smo sretni.
Demokratski smo odgojeni i patriotski zadojeni. Naša budućnost je naša prošlost u očaranoj državi filmskom gradu, naš film nema svršetka, čak ni onog sretnog, filmskog. Jer mi smo se toliko uživili u sporedne uloge da nam ni happy end nije zadovoljstvo.
Dok gledam ovu perverziju od ‘implementacije izbornih rezultata’, ovo sklepavanje vlasti nakon demokratski pokradenih izbora od oktobra prošle godine, moja opsesija sa pomenutim filmom je sve jača i stastvenija. Tu ni reklame kao dokaz stvarnosti ne pomažu, film sve više dobiva na značenju.
Tolike lakoće bezobrazluka, otimanja za fotelje, povećanja plata, cmizdrenja, troškarenja državnih para, tolike parade moći, neukusa i bahatosti i tolikih ideja u očuvanju pozicija i privilegija, još nijedno filmsko scenarističko pero Svijeta nije zabilježilo. Niti je to režiserska palica ikad zabilježila. Toliko gadosti i zbunjole Svijet nije izmislio, sve nam se zgadilo, sve osim našeg filma.
I isto toliko, i nijansu više, oduševljenja narodnih masa, ravnodušnosti radnika, neradnika, penzionera, boraca ili bilo kojih drugih stvarnih kuraca prema tvorcima ovog bh megalomanskg filmovanja u posebnoj sobi, negdje u oblacima i gore i iznad, nije ostalo zapisano.
Film ‘The Truman Show’ u odnosu na bh ostvarenje ‘The Bosnia Show’ klasični je ‘pičkin dim’ posrnulog Hollywood-a.
To vrijedi živjeti i gledati.
Zato, ‘oscar goes to’…. Bosnia, to Sarajevo.
photo ilustracija : scena iz američkog filma ‘The Truman Show’, arhiv
