Da bi skrenuo pažnju sa ‘svečanog otvora ‘upravne zgrade’ u Potočarima (koju je sebi nedavno izgradio i otvorio Reis ef. Kavazović spiskajući 15 miliona KMa na Kovačima), sa čime bh javnost i nije baš oduševljena već naprotiv zgrožena, Emir Suljagić je plasirao drugu priču : o konopcima za vješanje iz 1995. godine…
Da bi prikrio ogromne kritike u vezi bespotrebnog trošenja love ukupljene donacijama u ‘upravnu zgradu’ u Potočarima a na račun žrtava, direktor najpoznatijeg bh groblja Emir Suljagić nakon nekoliko dana plasirao je drugu vijest, prva je već zaboravljena zbog nje. Kaže ovaj ‘džihad’ twitteraš ‘žestok’ kao i ahbab mu Reuf Bajrović kako su ‘u blizini baze UNa pronađeni konopci za koje se pretpostavlja da su sa njima neki od izbjeglica iz Srebrenice 1995. iz očaja pokušale da izvrše samoubistvo, da sebi ‘prekrate muke’ ali su spriječeni na vrijeme. Tvrdi da su ‘konopce pronašli uz pomoć nizozemskog vojnika’ ali ne iznosi previše detalja, objavljuje samo potresne i bolne fotografije.
Fotografije zaista prikazuju konopce, par njih, koji vise okačeni na metalnu konstrukciju neke hale, i jesu potresne, no bez obzira što o tome nije zgodno komentarisati, ne dokazuju ništa od onog što kao pretpostavku iznosi Suljagić. Iz više razloga. Prvo, iz najvažnijeg, Suljagiću se odavno ništa ne može s lakoćom povjerovati, čak i kad govori u ime žrtava ili kad se javlja sa iftara, profanisao se sam. I svojom političkom konvertitošću i promjenama političkih ‘dresova’ i svojom biografijom. Drugo, odkada je postao direktor Memorijalnog Centra ne prestaje širiti mržnju, svađu, fašizam i smutnju u medijima, što većina bh medija uzima ‘zdravo za gotovo’ pa ga citira i prenosi danima, bez ikakvih provjera i dokaza, to je u BiH moderno i isplativo. Treće, arhivu iz Haaga iskorištava tako što iz dokumenata iznosi i objavljuje fotografije i zapisnike i to koristi u svoje instagram svrhe čime nanosi štetu ne samo žrtvama u Srebrenici već i odnosima među građana u BiH, posebno u ovoj siromašnoj i opljačkanoj opštini Srebrenici. Arhiva je nakon prestanka rada Suda u Haagu data državi BiH na čuvanje a Emir ima u nju pristupa. Četvrto, u ovu njegovu priču sa konopcima je teško povjerovati jer nedostaju glavni detalji. Kako je moguće da niko konopce nije do sada primjetio a u kroz bazu UNa u Potočarima su prošli milioni posjetilaca. Osim toga, tu su sve do sada a možda još i sada smještene i prostorije majki udruženja Srebrenice, tu su izloženi mnogi eksponati i tu se često održavaju sastanci u vezi rada Potočara. Također, ne navode se bliži podaci o ‘nizozemskom vojniku’, dok konopci iako sudeći po slikama vise dosta nisko nisu svih ovih decenija i godina primjećeni sve do sada … Nema ni podataka o izbjeglicama ‘koje su se pokušale vjerovatno ubiti’ niti ko ih je spasio .. Priča je nažalost, dosta ‘šuplja’, kad je Suljagić u pitanju još više gubi na autentičnosti… Jedan zajedljivi komenator (puno je negativnih komentara na ovu vijest) kaže da će Suljagić ako ovako ‘nastvai’ naći i mlijeko iz 1995. još upotrebljivo … Aludirajući na konopce koji su još očuvani i ‘upotrebljivi’ nakon toliko vremena.
Sklonost Suljagića u iskorištavanju žrtava je odavno dokazana, jedan od najbizarnijih dokaza je i taj što je svoga rođenog oca koji je poginuo 1992. u Bratuncu kao borac ArBiH dao sahraniti u Potočarima kao žrtvu iz Srebrenice iz 1995. Jer mu to ‘zakon dozvoljava’.
Otvor upravne zgrade Memorijalnog Centra u Potočarima prije par dana o čemu smo nedavno pisali (‘Saradnja za istinu bez istine’) je tragom ove vijesti o konopcima zaboravljen, na što je Emir i ciljao plasirajući vijest o konopcima za vješanje, jer su ljudi ogorčeni na takav postupak direktora. On je naime ulupao nekoliko miliona KMa u upravnu zgradu kao Reis na Kovačima (Reis je ulupao ‘samo’ 15 miliona KMa) , da bi zadovoljio svoje zahtjeve i unutrašnje porive političara, iako to uopšte nije bilo potrebno. Osim da u takve prostorije useli sebe i administraciju centra koju je svojim dolaskom utrostručio i koja je porasla kako kažu nezvanične vijesti na skoro 50 uposlenih i sa novim funkcijama. Zato je renovirao dio zgrade od pet spratova i tu spiskao lovu koju su davali za ovo mjesto svi redom i listom. Kažu vijesti da je u ovu upravnu zgradu (kakva bolan uprava kad je riječ o neprofitnoj organizaciji i udruzi, ne radi se o kompaniji, firmi) spiskao 1.195.000 KMa, međutim cifra nije tačna i tri puta je veća. Naime to je iznos kojeg je dao premijer Kantona Sarajevo (850.000 KMa) i evropski ambasador Johann Sattler (preko 300.000 KMa), međutim donacije za ovu Emirovu megalomaniju dali su i vlada Norveške te turska ‘TIKA’ koja po BiH gradi džamije i tekije. A dali su i mnoge bh opštine, vlade Kantona širom BiH. Koje kažu da će davati još jer je to’ naša obaveza’. Čak se i potpisali na svoju obavezu jer je tako Emir tražio.
Neka daju ali neka se zna : ovakvi potezi Suljagića ne bi trebali ići na račun žrtava a idu, i čista su megalomanija. Dok će se donatori iz BiH utrkivati jer ne daju svoje već narodne pare. Eno, već se najavljuje asfaltiranje staze i puteva ‘Marša mira’ kroz šume kuda svakog 11. jula hiljade ljudi prođe kolonama podsjećajući se na ratne dane Srebrenice, kao da je to najvažnije i najpotrebnije. Dok Srebrenica nem ambulantu, nema hotel, nema bolnicu i nema nijednu zanatsku trgovinu, nema ništa, a znamo koje su se milijarde donacija tu slile. Ista praksa je i u Potočarima. Premijer Edin Forto će se uslikati a sa njim i Emir, to je najvažniji razlog ovakvih ‘neimarskih poduhvata’. Za divno čudo, iako voli kameru, Forte ne bi puno uz ovu Upravnu zgradu, valjda je i on kao i Emir skontao da bi slikanje uz ovakvu petospratnicu više naštetitilo nego oprihodovalo njegovu darežljivost tuđim parama.
Možda slijedeći put, kad Suljagić odluči da u zgradu ugradi lift, ko zna.
photo : Edin Forto premijer Kantona Sarajevo u Potočarima 06. juna 2022. potpisuje se u Knjigu, nakon svečanog otvora petospratne upravne zgrade u Memorijalnom Cantru Potočari gore, dolje: konopci navodno nađeni u Potočarima u bazi UNa u Potočarima na koje su se bili planirali objesiti neki od izbeglica 1995., prema navodima Emira Suljagića, arhiv
