U BiH je zaposlenost 200%, u BiH se borimo za glasačke knjžice umjesto zdravstvenih, kod nas je i Karl Marks okrenut naopačke
Zadnji popis u BiH proveden je 2013. (uzgred, još nije zvanično priznat i verifikovan), novoga neće da prostite biti ove 2021. godine, iako je bilo zacrtano da se ponovo popisujemo.
Ma možemo se mi popisivati i mjesečno, ni tada nećemo saznati koliko nas ima, ljudi k’o ljudi stalno nekud putuju. I opet nećemo vjerovati nikom nego sebi.
Džaba bacanje para, nego šta. Zato jer smo se popisali 2013. a kod, kako vele, implementacije vlasti pozivamo se na onaj popis iz 1991. godine.
Bosanska naša posla.
Jeste, taj spisak od 2013. je bio baš baksuzan, uradili smo ga jer smo morali. Kao u onom vicu : ‘hoćemo li drugovi, hoćemo, moramo li, moramo. E, onda hoćemo jer moramo’.
I rekli su nam da moramo sve, ama baš sve popisati, ne samo sjedeće muške i ženske glave u kući nego i stanove, jezik, pismenost, i kuće, i podrume i ribe u jezerima, mi smo ispravno popisom utvrđivali samo ‘ko smo, šta smo, i odakle smo’. Pa smo našli što smo i tražili.
Da smo 100% vjernici. Stoposto mulimani hoću reći Bošnjaci, isto toliko smo procentualno pravoslavci-Srbi i katolici-Hrvati. Koja nam je vjera, jezik i u kojem smo džematu.
Koliko nas stalno živi u BiH a koliko vani, posebno koliko nas se svakodnevno iseljava iz BiH, to niko ne zna i ne trudi se saznati, koga uostalom briga, ne važno.
Kako god da utvrdiš, statistika će to kao zajebana nauka preokrenuti, ne vrijedi trošiti ni lovu ni vrijeme na te sitnice.
Pa šta ako raja odlazi, šta onda, svi nekud idu i odlaze. Što veća dijaspora, to jača država. Tako se to kaže.
Popis treba skroz izbaciti iz naše Agende, jer to je samo zbir matematičkih podataka i ništa više. Potvrdu našeg identiteta i jezika su davno ovjerile naše vjerske zajednice, ne treba tu nikakva agenda i dodatna verifikacija.
Ali zato treba izbore sačuvati kao naš usud i prijeku potrebu.
I treba priznati, postoji na brdovitom Balkanu država u kojoj je Karl Marks, ona stara komunjara-okrenut naopačke, s noge na glavu : naime, u BiH je politika a ne religija ‘opijum za narod’. Džaba podaci popisa.
Malo je da se biramo i da budemo izabrani svake dvije godine, lokalni pa opšti izbori, treba se to činiti češće. Formalno-pravno, izbori nam ne trebaju nikako, politički-poželjni su što češće.
Biramo se i biraju nas, dešava se. Promjene. Cifre se mijenjaju. Face ostaju iste ali brojke i slova su različite. Zar to nije signal promjena, a?
Ne kaže se džaba sto puta mjeri jednom presjeci, evo najsvježijeg primjera, Mostar i Srebrenica. Dva mjeseca su nam trebala da se izbroji nekoliko hiljada birača i još se ništa ne zna. Koliko god puta brojiš, nabrojiš različito. Rokovi za ponavljanje izbora u Srebrenici se još ne znaju, utvrđivanje ponovnog glasanja se ‘razmatra’ i ne može se doći do ‘slobodnog’ dana za izbore, navodno zbog religijskih praznika. Te ne može u februaru ‘pada’ u dan ovog, ne ide u martu tad je onaj svetac, kao da se čeka Bajram ili Ramazan ili kasna jesen.
Ma kakvi, čekaju se glasači, otvaranje granica, odlazak corone, ko će u zavičaj u februaru ili aprilu, čeka se da se ‘prašina slegne’…
U Mostaru pak, čak i pored utvrđenih i šest puta izbrojanih krađa, Centralna Komisija je odlučila da se zamorila prebrojavanjem i podvukla crtu pa će mo sve se čini imati Mostar ‘stariji i ljepši’, ni nalik onom od prije ovih ‘historijskih’ izbornih cirkusijada, sa dvije iste vlasti pod istim krovom. Da nije bilo izbora i prebrojavanja šta bi imali? ‘Slučaj Mostar’, e! I, imali bi dvije stranke pod istim krovom, ovakvim izborima i promjenama to se neće desiti, jer nije isto imati dvije stranke ili dvije vlasti, pod jednim krovom. Pusti te bezvezne priče, izbori su jedino rješenje.
I prateći reakciju (akcije nema) građana u BiH od zaključivanja izbora krajem decembra prošle godine pa sve do sada, nema ljepšeg događaja od izbora u našoj zemlji. Tu smo ‘svoji na svome’. Samo neka se glasa i bira.
Jer, mi stanovnici, seljaci ili građani kako god da nas zovu, mi smo rođeni za izbore.
Mi svoje živote dajemo, šta dajemo, žrtvujemo našem izbornom tijelu.
Nevjerujte medijima ili toj statistici, kod nas je zaposlenost 200%, Bakir Izetbegović je pogriješio sa svojim procjenama od 100.000 za par godina! Pitaj svakog građanina, seljaka, stanovnika gdje si zaposlen, dobićeš odgovor jasan k’o dan : na izborima.
Koliko imaš radnog ili onog drugog staža? Koliko i naši političari. Šta, koga biraš? Ništa i nikoga, samo nek’ se bira!
A da li probirate kad birate? Nemamo mi vremena za te sitnice.
Pa jeste li zadovljni, sretni vašim izbornim primanjima? Da, mi smo zadovoljni i sretni njihovim primanjima. A što ih birate? Pa da bi ih mogli ponovo birati. I sve tako do Utopije.
Dokle mislite ovako idealno glasati? Sve dok ne zaradimo penziju glasanjem.
A imate li vremena za išta drugo, za čitanje na primjer, sport i slobodno vrijeme kad nema glasanja?
Nema vremena bez glasanja, nema se slobodnog vremena od glasanja. Mi još dok danas glasamo mislimo na buduće izbore i buduće glasanje i slijedeće glasačke kutije.
Od knjiga čitamo jedino glasačke listiće, sve više liče na literaturu.
I ne samo to, borimo se da dobijemo i glasačke knjižice, da se može vidjeti na jednom mjestu koliko smo toga glasali i izglasali.Tražit’ će mo od EU da se kod nas uvedu glasačke knjižice umjesto zdravstvenih, zapravo da glasačka bude istovremeno i zdravstvena knjižica. I lična karta, sve. Jednostavno a korisno.
Jer, glasanje je vježba zdravlja. Svaki glasač je ujedno i odličan sportaš, sportista godine. Popularan, za njega se svi otimaju.
Najzad, zbog svega toga, naša zemlja je glasovita, na dobrom glasu, čak nam naši političari zbog toga skidaju kapu, a mogli bi i glavu da hoće, a neće. I to treba poštovati.
Glasanje do besvijesti je naša tekovina koju branimo do zadnje kapi krvi, zato smo se i borili zar ne?
A da se kojim slučajem oglasimo ili razglasimo, svi bi skočili, prvo Evropa pa onda ostali. Bilo bi ‘sa njima nije nešto u redu, u BiH nešto ne štima’. Iako sve se štima.
Ali, jarane, nešto ipak ne štima, sve nas je manje, ne možemo nikud bez viza, bolnice, penzije pa…
Ma hajte molim vas nismo mi građani, seljaci i ostali gatare, pa da proričemo sudbinu vizijama, naši političari su vizionari svojim bezgraničnim obećanjima o bezgraničnim vizama, a ne mi. Uostalom, što bi se mi obični smrtnici mučili putovanjima kad to mogu za nas obaviti naši političari sa svojim vizama i diplomatskim pasošima. Oni putuju za nas, oni žive za nas, nije naše da o tome brinemo, naše je da samo biramo i da budemo izbirljivi.
Znači sve kod nas štima? Jašta. Svašta!
photo ilustracija : birački listići, brojanje i razvrstavanje, arhiv
