ZLOUPOTREBA ŽRTAVA – ‘patriotska’ balkanska politička i vjerska nekrofilija : opšta pomama za mrtvima i memorijalnim centrima, beskrupulozno prebrojavanje i licitiranje sa žrtvama i genocidom, kad ponestane mrtvih iz zadnjeg bh rata ili se broj učini malim, krećemo na prekopavanja grobalja iz I i II Svjetskog rata i austrougarskog carstva, čak se i svađamo ko ima pravo žaliti i komemorisati …
mrtvačka nekrofilna ideologija
Nikada do zadnjeg bh rata i ratova na ostalim prostorima nekadašnje zajedničke države nije postojala ovolika i ovako bolesna opsjednutost sa mrtvima. Koja polako ali sigurno prelazi u jednu vrstu vjerske i političke nekrofilije, u opasnu ideologiju i pravi pravcati biznis nad kostima.
Znali su se zvanični podaci Holokausta i Jasenovca, posjećivala su se i obilježavala zajednička državna spomen-obilježja po Republikama uz državne praznike, pijetet i sjećanja na poginule se izražavao u tačno poznatim datumima i mjestima.
Poslije zadnjeg bh rata i raspadom Yugoslavije, ova potrebna prisjećanja na žrtve, domoljube i heroje prerasla su u opštu histeriju, u vjersku i političku nekrofilnu i ideologiju sa jednosmjernim predznakom : samo ‘mi’ znamo istinu i ‘samo naše’ žrtve zaslužuju pažnju, ‘naše’ žrtve su ‘one prave i najbrojnije’, svaka ulica, sokak, brdo ili zaseok, postali su ‘mjesta stradanja’ i žalovanja, sve se pretvorilo u ‘državna svetišta’. Opšti ‘hrkljuš’ i klasična pomama za majorizacijom žrtava, za njihovom klasifikacijom – čije su žrtve genocida a čije su ‘normalna kolateralna ratna šteta’ pa ih ne treba žaliti – dovela je do retuša istorije i do prepravki broja poginulih i zloupotrebe sa tim brojevima, vjerske i političke elita na vlasti su ciljano radi tenzija i stvaranja mržnje smrt dovele do ideologije i državnih opštih interesa i postavile na pijedestal svetišta. Pod krinkom ‘sjećanja na one koji su nam dali državu’ sve je dopušteno osim pripitivanja da li nam to zaista treba?
Pažnja i vjere i države se usmjerila smao na mrtve jer se preko njih upravlja ruljom i državom, klepaju i legalno peru milioni novca i stvara se emotivni potrebni nacionalistički naboj, plemenita mantra o ‘kulturi sjećanja’ se pretvoria u karikaturalnu nekulturu zloupotrebe žrtava.
umjesto ‘hljeba i igara’ daj što više Memorijalnih centara
Memorijani centri su postali mjesta svakodnevnog dovljenja, slikanja, polaganja cvijeća, svađalačkih tirada, paljenja svijeća ili prisjećanja i niču kao pečurke poslije kiše. Bošnjačka ideologija ‘šehida’ umesto poginulih boraca ArBiH je osim što je podijelila mrtve taktiku razradila do savršenstva i sve je otpočelo sa početkom rada MC Potočari koji je otvoren uz ideje Reisata a parama Amerike i Zapada. Prvobitno je isplaniran na području FBiH ali nakon što je inicijalni kapital od 250.000 KMa firma Nasera Orića potrošila prije početka gradnje, ideja da se ‘na sramotu’ i ‘namjerno’ MC izgradi u Srebrenici a koja ideja je došla iz SDA i od Reisa ‘Hižaslava’ Cerića, krenulo se sa Potočarima. Kasnije, broj ovih Centara se povećavao iz godine u godinu, slični ali u manjem obimu su nikli u Sarajevu, Prijedoru i po drugim mjestima.
Srbi i Hrvati su prepoznali ovaj bošnjački ‘šehidski’ pristup prema poginulima pa su njihovim tragom i oni otpočeli sa svojom ‘memorijalizacijom’ u stvarnosti. Hrvati najavljuju Memorijalni centar za žrtve Baleiburga u Hercegovini u Mostaru (oni to već zovu Grobljem mira i za sve žrtve) a Srbi planiraju uz granicu sa Hrvatskom kao ‘zamjenu’ za Jasenovac i još u nekim dijelovima Republike Srpske graditi svoje memorijalne centre.
Neviđena hampa je nastala u traganju i prebrojavanju za mrtvima iako tri decenije poslije balkanskog rata još se tačno ne zna broj poginulih ni na ‘jednoj strani’. Taj broj čak ni u Potočarima ‘nije konačan’. Paralelno sa tim krenula je i euforija megalomanskih spomenika i spomeničarenja gdje se krčmi državna lova bez potrebe i kontrole, ‘nacionalna je sramota’ tome bilo kada i bilo kako prigovarati.
Ima mrtvih, samo zagrabi dublje u zemlju, traži pa ćeš naći
Kad je ‘ponestalo’ mrtvih zadnjeg balkanskog klanja, krenula su iskopavanja žrtava iz I i II Svjetskog rata, Bošnjaci koji su u ovoj ideologiji žrtvi i genocida otišli najdalje, najviše i u zemlju najdublje, pronalaze genocid i u Austrougarskom periodu, već su nabrojali nekakvih 12 genocida nad Bošnajcima od Srebrenice do crnogorskih plaža. Sa porastom memorijanih cenatara i spomenika raste i mržnja i svađa i države je sve manje, jer svako ima svoju verziju, svoj žrtve i svoje brojeve. Probleme živih, njih ono malo što je preostalo od zadnjeg balkanskog klanja i ubijanja, koje patnje su prisutne u svim porama života, niko ne afirmiše niti ih rješava, sve se dalo i daje na mrtve. Mrtvi, kao što smo rekli, zaslužuju pijetet i prisjećanja, međutim ovo prelazi u bolesnu ideologiju a paralelno sa tim se razvija i pravi pravcati biznis na kostima i lobanjama žrtava. Ujedno se istorija ovih naših prostora prekraja i mijenja dok se prebrojavanje ‘žrtava genocida’ odvija i van matične države čime vjera i politka odrađuju ciljeve svojih vođa. Miješaju se u unutrašnje stvar druge države i svako sebi gradi svoj ‘svijet’ ili ‘svet’. Tamo gdje su kosti mrtvih, tamo su ‘naši’, a to dalje znači to je naša država.
Genocid i biznis ‘brandirani pojmovi’
Posebno je primjećena igra sa pojmom genocida iz bošnjačke kuhinje. Iako je to pravni pojam kojeg samo Sud potvrđuje, poslije odluka Međunarodnog Suda u Haagu gdje je potvrđen genocid u Srebrenici, iz MC Potočari se serviraju teorije o genocidu i na ostalim područjima. Svuda gdje su stradali Bošnjaci, to je genocid, zvuči opasnije i potrebnije.
Nažalost, ovakva nekrofilska praksa (ljubav i strast prema svemu što u sebi nema života) koja je proglašena najsavršenijim patriotizmom neminovno dovodi i do bizarnog a istinitog stanja u kojem se na žrtvama osim političkog (glasovi i fotelje u svim izborima) ostvaruje i ekonomski profit. Imamo primjer Srebrenice i Potočara, imamo žive i ‘preživjele žrtve genocida’ Muniru Subašić i Mustafu Cerića koji godinama i lagodno beru pare na račun žrtava. ‘Majka’ sa platom, imovinom i političarenjem uz SDA i Reisa i međunarodnu podršku, ‘Hižaslav’ rasprodajom ‘cvijeta Srebrenice’, tu je blizu i direktor Emir Suljagić koji kao i Munira u Potočare dolazi na posao iz Sarajeva, dok o milionima koje troši u ovoj ‘dolini nišana’ na svojim ‘projektima’ niko ne smije propitivati. A daju svi, i međunarodna zajednica i opštine i Kantoni. Ko počne pitati odmah je u startu ‘četnik’ ili ‘dušmanin’.
nek’ je bijelo pa makar nama bilo crno
A da je Memorijalni centar mjesto za domoljubnu pljačku i pranje love, dokazuje i nedavna vijest. Memorijalni centar u Sarajevu čijeg direktora su čim je nagovijestio da logo znak Centra preoblikuje odmah prozvali ‘četnikom’. Jer je logo izgubio obrise ljiljana i ‘šehidskog’ nišana a poprimio izlged spomenika na ‘Kozari’ (što je svetogrđe, iako su i na Kozari žrtve). Direktor sa ponosom planira za ovu godinu utrošiti blizu 1 milion KMa (840.000 KMa ) na zamjenu i pranje nišana ‘šehidima’. Skidaju se crni granitni nišani jer ‘šehidski’ moraju biti bijeli. I ‘jer ne odgovaraju estetikom pa se gubi jednoobraznost šehidskih nišana i jednostavno jer ta boja nije u skladu sa tradicijom Bošnjaka’. Tako pojašnjava ovo rasipanje lovom poseban direktor u centru za tu oblast nišana. Prošle godine su u istu svrhu utrošili više od milon KMa, kaže ovaj diša. Plus, posebna državna komisija je davno oformljena i ona je izradila nacrte ‘šehidskih nišana’ po kojem propisu se moraju i postavljati i uraditi. Kao kad se gradi zgrada.
Zamislite situaciju koliko bi se samo bolesne djece u BiH koja po medijima mole za pomoć jer im je život ugrožen ili pacijenata koji nemaju ljekova i umiru čekajući, koliko bi se njih spasilo samo za ova za dva miliona? Koja će se upucati zbog ‘boje nišana’? A koliko je tek godina u kojima se crni granitni mijenjaju za bjele ‘šehidske’. Samo zbog ‘jednoobraznosti’ i ‘tradicije’?
Zar to nije bolesno? I da li bi to da mogu odobrili tako odabrani mrtvi ‘šehidi’? Najzad, otkud ta ‘bošnjačka tradicija’ kad nismo sve do zadnjeg bh rata imali ni ‘šehide’ ni slične klince i palce ni ‘probleme’ sa njima, imali smo samo žrtve koje zaslužuju poštovanje ne dijeleći ih na one ‘Božje’ i na one ‘državne’, ničije. Naravno, nije to nikakva tradicija već vjerska odluka osnažena državnim propisom, za potrebe politike i vjere, ali ‘rodilo se, valja ga ljuljati’. Zato i ljuljamo.
Žalosna je i pogubna i vijest kako se po medijima ovih dana svađaju oko posjete Srba groblju u Prebilovcima i žrtvama II Svjetskog rata u Hercegovini, koje Srbi nazivaju žrtvama ustaškog terora. Čitali ste vjerujem nenadjebivu prepisku oko helikopterskog dolaska onog ‘Batmana’ Vulina i ‘žestok odgovor’ našeg patriote ministra i hadžije Konakovića. Kao da Vulin ne može doći autom ili kao da Konaković odlučuje hoće li helikopter paradirati ili gasiti požar. Mizerno a ‘naše’. Tim prije jer se u svađu uključio i bh parlamentarac Mioković Dragan koji kaže kako ‘Srbi svojataju Prebilovce’ i da će on otići tamo ali malo kasnije, veli ići će sa njim i ministrica Duška Jurišić. Ona je poznata po tim mahalskim ‘kao u prije’ obilascima. Dakle, počeli smo se i otimati oko izražavanja spomena mrtvima, kao kad se neobrazovana i sakrivena masa komentatora svađa po portalima sa ‘onim njihovim’ istim komentatorima. ‘Šta ćeš ovdje, komentariši na svom portalu’. Kod nas je sve po nacionalnom i teritorijalnom principu.
Sličan je diskurs i kod Bošnjaka. U najužem krugu vlasti u ‘bošnjačkom distriktu mrtvih’ u Potočarima odlučuje se ko smije a ko ne smije doći i pokloniti se žrtvama.
Čist kao suza posao za doktore, psihologe i psihijatre. Nažalost, nema takvih puno, skoro svi redom doktori intelektualci su u užem krugu političkih partija. Hvale svoje neškolovane vođe, lijepe njihove slike po banderama i obolili od istog sindroma uživaju.
photo ‘šehidsko’ groblje u Sarajevu, uklanjanje crnih grafitnih nišana u zamjenu za bijele, arhiv
