Iako je UN osnivač Međunarodnog Suda koji je presudama potvrdio genocid u Srebrenici, sjedište ove organizacije je presedanom ovih dana pretvoreno u sudnicu : uz donošenje očekivane Rezolucije o Srebrenici i o Misiji na Kosovu u sjedištu ove međunarodne organizacije sjatila se sva Srbija, BiH i Kosovo, dovode se preživjeli genocida i silovane žene, pokazuju slike žrtava, vodi se pravi sudski postupak ….
U očekivanju glasanja o Rezoluciji o Srebrenici koje bi trebalo biti na dnevnom redu 02. maja, središte UNa u New York-u i uz Izvještaj UNa o Misiji na Kosovu, presedanom je pretvoreno u sudnicu. Iako se u ovu organizaciju sjatio čitav vrh Srbije, BiH i Kosova uz ambasadore i lobiste, ovdje se kao u kakvom sudskom krivičnom postupku provode dokazni postupci. Bošnjaci su doveli preživjele žrtve genocida, Kosovo silovane žene a srbijanski predsjednik Vučić maše slikama ubijene djece, samo još fale tužioci i advokati. Neviđeno i osim što je u pitanju presedan, čini se da je ovakav postupak UNa pomalo i kontradiktoran. Naime, genocid u Srebrenici je dokazan presudama Međunarodnog Suda kojeg su osnovale UN, i jedan je od ‘najzadokumentovanijih genocida u modernijoj istoriji’ pa se čini čudnim i šokantnim, kako bi to opisao vječito šokiran Senad Hadžifejzović sa svog ‘tv Face’ tornja u Sarajevu, da se ponovo i to pred osnivačem Suda, provodi dio dokaznog postupka.
Presedan je i donošenje Rezolucije na Skupštini UNa, budući da su se ovakva dokumenta uglavnom razmatrala i donosila na Vijeću UNa, gdje velike sile imaju pravo veta. Kad se uzme u obzir ovolika ‘hampa’ sa svih strana (Bošnjaci hoće po svaku cijenu Rezoluciju, Srbi istim žarom se protive donošenju iste), kad se uzme u obzir tekst Rezolucije u kojem nema ništa već do sada nepoznato, čak nema ni navođenja agresora ili počinioca genocida, napose kad se zna da rezolucije i deklaracije UNa nemaju nikakvu pravnu snagu osim eventualno političke, onda se s pravom svaki građanin BiH ili Regiona mora upitati čemu sve ovo? Tim prije jer se UN zatrpava pismima iz državnih i kantonalnih ureda u kojima svako ima svoju ‘istinu’ a mediji kao i uvijek podgrijavaju ionako zapaljenu političku scenu u BiH i šire, dok je BiH načisto paralisana u čitavom državnom aparatu, Dodik prijeti razlazom a Bošnjaci prizivaju vojnu i građansku mobilizaciju i predratno stanje. Iz regiona se šalju svakodnevna pisma gradovima, ambasadama i šefovima država te ambasadorima, traži se podrška ili odbijanje glasanja. Otpočela je i svađa sa onima koji ne prihvataju pisma podrške i lobiranja.
Zbilja, da li će kad se, i ako se usvoji, Rezolucija opravdati svoju svrhu koja se definiše kao ‘učvršivanje povjerenja i mira’? I kakav će biti u buduće život u Srebrenici i među ono malo živih povratnika, da li su inicijatori Rezolucije i glavni sponzori moćnih država Zapada o tome ikad razmislili?
Zasigurno se zna jedno. Osim sadašnjih i budućih natakanja ko je ovdje ‘pobijedio’ a ko ‘izgubio’ na što se sav državni život u BiH pa i u Srbiji i na Kosovu svodi, ko je ‘veći patriota’ a ko ‘izdajnik’ i ‘genocidaš’, osim što će iz Potočara dolaziti hvalospjevi pobjede i užitka a iz Srbije i Banja Luke histerična ‘potvrda odbrane srpstva’, ništa drugog se neće desiti. Srebrenica će ostati ista, prazan i napušten grad ostavljen od 1995 do danas od svih, gdje će zaista biti umijeće uopšte postojati i živjeti.
Da, ima i ono manje važno. Države BiH će biti manje nego je ima danas.
photo : Aleksandar Vučić i predsjednica Kosova u UNu, arhiv
