Rezolucija UNa o Srebrenici još nije usvojena ali daje euforične rezultate, šta se čekalo do sada : miting – ‘dešavanje naroda’ u Banja Luci, u FBiH i u New York-u ‘dešavanje Bošnjaka’ tek počelo. Slijede balvani i noćne straže, šta bi drugo …

 

* Kažu Bošnjaci, kada bi Dodik ‘priznao genocid’ u Srebrenici, kada bi Srbi prihvatili očekujuću Rezoluciju UNa, sve bi u BiH postalo potaman.
Jok! Bošnjaci imaju milion uslova i zahtjeva, vazda potež jedan po jedaan. Rezolucija je samo jedan od nastavaka ‘bh normale’ u projektu rušenja države ili eventualnog također očekivanog rasčišćavanja nedovršenih ratnih računa. Zbog kojih već tri decenije imamo svakodnevne manje ili veće krize koju generiraju dvije ratne strane Srbi i Bošnjaci, nekadašnji muslimani, a sve uz sakrivenu a čvrstu potporu međunarodne zajednice, koja je stvorila ovakvu nakaradnu državu i koja održava na vlasti još nakaradnije vodstvo države.
Imali smo, imamo to u arhivama i sa tim mašemo, Dodikovo priznanje genocida i posjet Potočarima, imali smo i kakav-takav posjet žrtvama genocida Aleksandra Vučića, međutim normalu nismo nikada dostigli. Zato jer su ciljevi Srba i Bošnjaka nepromjenljivi. Ovi prvi hoće samostalnost i odcijepljenje, ovi drugi na leđima žrtava hoće unitarnu islamsku državu u kojoj će dominirati i diktirati uslove.

Čak i ako se, a vjeruje se da hoće, usvoji Rezolucija UNa, blaga kopija one Britanske od 2015, tek tada neće biti ‘normale’ u državi ali ako se može reći, sve dok se u ovaj bh hrkljuš ne uključe aktivno Hrvati (a prilike su takve da hoće, Bošnjaci rade na tome revnosno budući da osim Srba imaju problema sa svima pa i sa Hrvatima), stvari bi mogle izmaći kontroli.
* Stoga je ovo ‘dešavanje naroda’ u Banja Luci zadnji signal međunarodnoj zajednici da nešto konkretno učini prije nego bude kasno. NATO i snage EUFORa te njihovo špartanje po ulicama BiH ili po bh nebu, te posebno svakodnevna obavještenja američkog ambasadora u BiH kako budno bdije nad Bosnom i njenim suverenitetom, ništa ne pomažu, samo su dokaz više koliko BiH nema suvereniteta. Uostalom, ‘čuvali su nas’ i 1992. kao što nas je ‘osiguravala’ i Rezolucija UNa o ‘sigurnosnim zonama’, pa smo doživjeli genocid upravo u toj sigurnosti. Sve se čini da je i ovo ‘iznenadno’ okretanje očiju i ušiju u Rezoluciju UNa, dio te nemoći ili nesigurnosti da se poduzmu odgovarajuće mjere, te da je ‘dat mig’ Bošnjacima da se medijski i politički krene u puzajuće razmontiravanje Daytona uz priču o očuvanjuDaytonapo svaku cijenu.

* Svjedoci smo da namjere ni jedne ni druge strane nisu neupadljive. Doduše, Bošnjaci su svoje planove razrađivali malo tajnije i iza leđa žrtava, Amerike i ostalih velikih sila, posebno nakon rata u Ukrajini od kada Amerika počinje ukopavanje ‘svojih interesa’ u BiH prije Putina, i iako se svaki dan vidjelo kuda ide država, a ne ide nikud već se razvaljuje i u totalnim je blokadama, iako su mediji u ovoj sramnoj razbijačkoj misiji djelovali kao najopasnije oružje a državno vodstvo kao hrpa starleta na internetu umjesto u poslaničkim i državnim uredima vodilo primitivni medijski rat umjesto suradnje, sve se svelo na blage ispravke pojedinih propisa Christian-a Schmidt-a uz očekivanja da ‘narod odradi svoje’.
I, narod je željno prihvatio tu ulogu, međutim problem je postao još veći jer se uz narod uključuju u državu BiH susjedne države, Srbija i Hrvatska. Tako nam je stiglo ‘Slobino vrijeme raspleta’, dobili smo ‘dešavanje naroda’ u Banja Luci, iz FBiH kao i obično, traži se ‘kontramiting’, između ostalog.
Šta je slijedeće? Po kalendaru devedesetih, na redu su balvani i rampe na entitetskim linijama ili granicama, a možda i nešto gore. Očigledno je da federalni ministar Policije ahbab Ramo Isak puca ćorcima. Umjesto najavljivanog hapšenja Dodika po hiljaditi put, zaviruje u frižider Srba u entitetu, Dodikov zamrzivač mu je dobro poznat.

* Pored toliko problematičnih i neuralgičnih tačaka bh države, međunarodna zajednica umjesto da požar gasi, raspiruje vatru. Dala je zeleno svjetlo i sponzorira Rezoluciju o Srebrenici, koja je mjesecima osmišljavana u Sarajevu, u Rijasetu i u Potočarima, iako je morala znati da će efekat biti ovakav ili gori.
Rezolucija ništa nema sa ‘pomirenjem’ ili sa ‘popravljanjem stanja u BiH’, i ne vidi se nikakav valjan razlog da bi njeno donošenje popravilo povratnike u Srebrenici ili da bi se njome izmijenio karakter Srebrenice. Međunarodni Sud je utvrdio genocid u ovoj enklavi a to je organ UNa, čemu onda donositi takav dokument koji nema nikakvu pravnu već političku snagu u kojem se ne pominju ni Srbi ni Bošnjaci, ni ko je žrtva ni ko je agresor, i gdje ništa nema što već nije presuđeno ili objavljeno o genocidu, osim prijedloga da se 11. juli uvrsti u kalendar UNa kao međunarodni dan genocida?
Razlog leži samo u disciplinovanju Dodika, Putina i Aleksandra Vučića koji se upleo u poslove druge države, BiH, ali to će koštati BiH i njen narod. Već bošnjački političari traže, naređuju i prijete državnicima koji se kolebaju oko glasanja uz Rezoluciju, šta će tek biti kad poslije 02. maja kada se planira glasanje, naslućuje se : svađaćemo se i dobit nove ‘neprijatelje’. Pokazivanje mišića Amerike i njenih saveznika Rusiji se podrazumijeva. Slično se pokušalo sa zakonom o zabrani negiranja genocida kojeg je donio zadnji dan pred odlazak prethodni Visoki bh Predstavnik Inzcko, svi smo svjedoci da po tom propisu još niko nije odgovarao pred Sudom, čak se negiranje nastavilo žešće.

* Ono što smo vidjeli u Banja Luci je nažalost uvertira u još nešto gore i teže. Ovoliki primitvluk, nacionalizam i javna ‘Putinizacija’ Srba u ovom entitetu, pljuvanje i vrijeđanje EU te veličanje ratnih zločina, znak je da od zajedničke vlasti sklepane po želji Amerike neće biti ništa, i dokaz je više da će BiH umirati u većim mukama od sadašnjih.
Ali opet tu dolazimo do ranije rečenog : nigdje, ni u objavama stranih ambasada, ne vidjesmo znak razuma i tolerancije, sve se svelo na jeftina i mahalska saopštenja i euforično najavljivanje kraja Dodika, Republike Srpske, naplate srodnicima žrtava genocida i budalaste bošnjačke nadmenosti.
Rušenje Bakira Izetbegovića je imalo svoje opravdanje samo nakratko. Već se čuju pozivi čak i od Dodika da nije isključeno ponovno bratimljenje sa Izetbegovićem Mlađim, koje on kobajagi odbija a ‘ucrva se’ da se to desi. Umjesto takve opcije, Amerika i ostale velike sile koje upravljaju sa BiH, mogle su to jednostavno razriješiti uklanjanjem sva tri nacionalna lidera ali su se opredjelile samo na utišavanje Bakira. Međutim, on, iako je otišao sa zvanične političke scene, sva njegova paradržava je ostala i funkcioniše kao švicarski sat. Kojeg navija Reis hodža i političar Kavazović. Dok je ovakvo djelovanje Amerike kroz UN ‘papire’ polučilo suprotan efekat, kojeg Bošnjaci opijeni ‘pobjedom’, ‘uspješnom politikom’ i ‘željom za svojom muslimanskom državom’ nisu skontali. Ako Amerika neda Dayton to automatski znači da neda ni Republiku Srpsku. Nije dao ni Alija, nije dao što nije mogao dati, dao je sve. Bošnjaci to nikako da shvate i neće i ne žele da se odmaknu od viktimizacije i naroda i države. Rijaset kojeg često posjećuju strani ambasadori ne može bit zadovoljniji. Zato su Bošnjaci toliko već ohrabreni da se uvježbavaju uvlačeći u maskirne uniforme i već se vide u Banja Luci. Šetnje po prijestolnici Dodika u civilnoj odjeći ih ne uzbuđuje.

* Licitiranje sa brojem mitingaša te brojni komentari o ‘genocidašima Srbima’ preplavilo je medije. Posebno se apostrofira ‘glorifikacija ratnih zločinaca’. A skup kao svaki skup nacionalizma i patriotskog naboja. Bilo ih je 7, 12 ili 50.000, koga briga. Doveženi autobusima iz Srbije, pa šta onda? Nisu ni 92. ratovali samo ‘domaći’. Da je samo Dodik sa svojom svitom i slikom Putina bio na bini, dovoljno je da se vidi o čemu se radi. Ana Brnabić vrijedi za dva ‘Aca Srbina’. Što se tiče autobusa i ratnih zločinaca, bolje je Bošnjacima da se ‘pokriju ponjavom po glavi’. Znamo kako oni organizuju autoprevozničke mitinge, od nekadašnjih Podrinjskih iftara do ‘šetnji i protesta’ po Sarajevu. I koliko i kako njeguju svoje ratne zločince.