Svaki dan poštar stiže na adresu Emerika Bluma br. 1 i dovozi pisma za Christian-a Schmidt-a u prikolici, BH Pošta ima razloga da Visokog bh predstavnika nagradi
Da nije Visokog bh predstavnika u BiH na adresi Emerika Bluma br. 1 u Sarajevu, BH Pošta bi mogla bankrotirati. To se od nje i očekivalo još davno čim su je izdvojili od telefonske komunikacije pa od nje napravili bh Telecom, firmu koja zarađuje da ne zna šta će s parama a pisma i pakete te praznične čestitke posebno Bajramske ostavili da crknu u dugovima i mukama. Nešto slično kao što su učinili ovi postratni bh ‘kapitalci’ sa komunalnim iz istih razloga : podijelili ga na kanalizaciju i vodovod.
Ovako, sa ahbabom Visokim u svojoj avliji, bh Pošte su ‘sigurica’, nema dana da mu ispred ureda ne dovezu tone pisama, samo na markicama i kovertama će se debelo ušićariti da to nije normalno jer Visokom ima ko da piše, zbog čega BH Pošta ima razloga da Visokog predstavnika posebno nagradi. Bar jednim putovanjem na more ili u planine.
Ja sam mislio da se pisma pišu prijateljima, familiji ili radi biznisa ali u situaciji kad se korespondira na daljinu, kad nismo blizu i kad je fizički dolazak ili kontakt otežan, valjda su zbog sličnih razloga ljudi i smislili Poštu inače. Razumio sam ponekad da službena pisma idu preko Pošte iako su i pošiljalac i primaoc blizu, kao da su daleko, zbog dokaza o dostavi i značaja postupka i sve dok raja u BiH nije smislila poseban i specifičan način komunikacije ‘na blizinu’ smatrao sam da je Pošta veza sa daljinom.
Sada, poslije bh rata od kada se u glavnom gradu nastanio Visoki bh predstavnik moje teorije o pošti su ravne nuli, pisma službeniku OHRa i tumaču Mirovnog Daytonskog Sporazuma u BiH su najveća potvrda tog zaključka. I da se zna, iako je BiH ‘izmijenjala’ njih na desetine, nikom kao Njemcu Schmidt-u nisu ovoliko i ovako pisali. Dakle, nema veze što većina pisača živi u neposrednoj blizini kancelarije OHRa, nema veze što može i da mu lično napiše i odnese poruku, pošalje email – šalju se pisma. Nekako je to mnogo zvaničnije i popularnije. Nama koji ne pišemo već čitamo onda citiraju sadržaj takvih pisanija, mi u potaji uživamo ili se grizemo i navijamo. Znam, niko ne bi ni prdnuo ni mrdnuo da pisač sam odnese i preda na portu svoje pisano umijeće ‘Visokom’, ovako svi znamo šta je napisano i kako je naslovljeno. I nema sata ili minuta a da mu, Njemu, neko ne napiše koje pismo. Pišu mu bh parlamentarci, najčešće već poznati pisači pisama inače Denis Bećirević i Denis Zvizdić koji dvije i više decenije žive od tog i takvog sličnog piskaranja i na čemu su postali milioneri (pišu kome stignu, najčešće predsjednicima susjednih država ili Miloradu Dodiku kojeg svaki dan susreću na ulici ili u kancelariji), pišu mu ‘sitnu knjigu’ i Željko Komšić i Džaferović, Bisera Turković svjetska SDA putnica, piše Bakir Izetbegović, predsjednik FBiH Marinko Čavara, pišu Melika Mahmutbegović i Milan Dunović podpredsjednici FBiH, Senad Šepić iz Cazina, ‘Hižaslav’ Mustafa Cerić je pišući dobio žuljeve na prstima i na olovci, u zadnje vrijeme Visokom ahbabu piše sve češće Šemsudin Mehmedović, još jedan talentirani pisač iz aleje Parlamenta BiH.
Pa onda drugu i ahbabu pa i bratu piše Reuf Bajrović iz neke ‘eualijanse’ gluho bilo nešto kao vojni muslimansko- američko-evropski savez štaje (čim je alijansa meni zvuči militaristički), pa direktor najpoznatijeg groblja u BiH gdje je dao prekopati sa nepoznatog mezarja rođenog oca Emir Suljagić, piše ‘majka nad majkama’ Munira Subašić, pišu generali ArBiH u penziji i aktivni generali ‘zajedničke vojske’, omladinski savez SDA, boračka i nekakva šehidska udruženja šta god to značilo, pišu silni ‘instituti’ iz džamije u Canadi i iz Ljubljane, lobističke udruge džemata i države BiH iz Amerike (KBSA, BANA, BACA, Nacionalno bošnjačko Vijeće….), pišu djeca iz mejtefa iz džamija New York-a, djeca iz vrtića koja nedaju Komšića a neće Čovića, evo piše mu i Erol Avdović navodni ‘nezavisni’ novinar iz Amerike a zapravo moderni bot i suradnik koji u pismu i prijeti, i predlaže i naređuje, opšta je pomama za pisanjem. Na koje se dali i Dervo Sejdić i Jakob Finci, akademik Duraković ma, nacijo neka silna ‘udruženja građana’ su ‘brata’ Christian-a načisto zatrpala kufertama, evo jučer je dobio i pismo od Pomorskog udruženja BiH za kojeg sam mislio da je čista zajebancija a nije, ima ga…. Da je od kamena insan bi poludio a kamo li ovako osjećajan i emotivan Visoki predstavnik, najviši što može biti.
Očekuje se da će pisama biti još i to u ogromnim količinama jer velim vam, pisati Visokom oficiru međunarodne zajednice koji u BiH ‘zadnji’ odlučuje o svemu ako hoće i koji može svojom ‘metlom’ u čas pomesti svo smeće i svu prašinu u državi BiH nije mala stvar. Posebno ako pišeš kao neformalni zastupnik ‘naše stvari’, kako se uglavnom deklarišu pisači. Koji su pobrkali sve pojmove, ona ‘naša stvar’ je među nogama a oni je porede sa državom gluho bilo. Plus, odkako je Visoki bh predstavnik naumio da izmijeni Izborni bh zakon kako Željko Komšić ne bi mogao kao konstitutivni Hrvat sjediti u hrvatskoj stolici a grijati bošnjačku građansku guzicu, ili kako bi se odblokirali procesi u vlasti BiH koje vlastodršci vole blokirati želja za pisanjem se ustrostručila. Bilo je tu i želje za ‘kontaktima bliže vrste’ krajem prošlog mjeseca kada su ljubitelji lika i djela njemačkog ‘Švabe kako mu tepaju svi konstitutivni u BiH, htjeli po svaku cijenu da mu se približe, da ga zagrle i izljube a on shvatio da se radi o demonstracijama pa ga nestalo iz Sarajeva. Interesantno je da sva pisma počinju kao i skoro ostala regularna pisma (poštovani gospodine Šmite.. ) a onda kako papir odmiče sve polako prerasta u udžebiničko ubjeđivanje i educiranje da bi na karaju završilo na čisto bh način : pizda ti materina, ima da uradiš ovo ili se gubi da te moje oči ne vide… U zadnjih nekoliko mjeseci sva su pisma uz najavljivanu izmjenu izbornih pravila u BiH osim što poneki totalno izgube kompas, kao ovo udruženje bh pomoraca koji traže savjete od njega o Pelješkom mostu, kao da ne znaju gdje radi Željko Komšić.
I kao i svaki mudri i pametni stanovnik zemljice Bosne (državu sam strpao u deminutiv iz čiste zajebancije jer sam vidio da pojedinim Bošnjacima i to tepanje državi smeta, kažu umanjuje se njen značaj i veličina pa da eto, i ja nešto korisno uradim), ovi pisači pisama su veće vračare od ‘Vidovite Džemile’ i njenih kašika. Oni unaprijed znaju šta on – Visoki hoće uraditi i šta sanja dok ne spava, tako da ga pismima ‘uhavizavaju’ i ‘utjeruju u tobe’, hoću reći na arapskom – ispravljaju ga na pravi put, tako da vrlo često bez ikakvih razloga čovjeku zadaju muke i nesanicu dok im ne objasni svoje namjere. Naravno, iako ga pismima debelo isprovociraju i izvrijeđaju, počesto u njima traže pomoć kao da nisu ništa rekli ni napisali. Zbog svega toga je zadnji put On toliko bio revoltiran što ne pišu pisma čitko i razgovijetno i na ćirilici, da je živčano zaurlao pred kamerama što su mu posebno zamjerili. Bez ikakvog razloga : ako ne počne lupati o stol ili ih ne počne lemati po glavuši, ništa nisu skontali.
E, a pošto sam ja uvijek ‘korak ispred’ kao što korača Babo Fikret Abdić po tvrdnjama njegove familije, ja sam odlučio nešto drugo, drugačije od svakodnevnih pisama. Napisao sam drugu Visokom pismo ali kratko, što može najkraće. Ovako. Poštovani i zabrinuti druže i ahbabu i brate Visoki bh predstavniče, pišem vam samo sa jednim prijedlogom. Zaposlite me kao čitača vaših pisama, radiću pošteno na bosanski način i za male pare. Čisto iz patriotizma. Javite ako prihvatite prijedlog. U potpisu sam izbjegao ono budalasto ‘vaš’, samo sam dodao ‘zabrinuti građanin’ jer ne mogu biti nikako njegov ako su već njegovi Denis, Mustafa, Bakir ili Željko … Htio sam dati do znanja da sam kao i on uveliko zabrinut, kao što fakat i jesam. Ali samo u pogledu moga pisma, ostalo me ne interesuje mada on to ne zna.
Ako me primi ima da uživam, pos’o će bit lak a parajli jer iz ureda i ‘male pare’ su velika lova. Posao je lak jer je većina tih pisama ono što u USA nazivaju ‘junk mail’. U prijevodu : ‘smeće-pošta’. Jedan moj zemljak u mom gradu je to još bolje bukvalno za potrebe Opštine preveo ovako : neželjena pošta. Ne može bolje i originalnije, takva pisma niko ne želi a svaki dan nam stižu. Od raznih kompanija kao marketing ponude, od osiguranja, restorana ili apoteka i zubnih ordinacija i picerija … Pouzdano se zna gdje i kako završava takva pismena korespodencija, poslije čega će drug Visoki biti u mnogo boljem raspoloženju i sa više energije za odlučivanje.
Nadam se da će prepozanti prednosti moga prijedloga.
p.s. svaka sličnost sa licima i događajima – slučajno je namjerna!
photo ilustracija : Visoki bh predstavnik Christian Schmidt se iznervirao i naljutio, arhiv
