Šta će biti sa državom BiH? Ili status quo ili priželjkivani razlaz, ili …

 

Sva ova silna događanja u BiH tokom zadnjih par godina koja su prešla u domenu političke sapunice tokom prošle godine neminovno vode ka raspletu. I kao u svakoj sapunici kraj se nazire : ili će doći do priželjkivanog razlaza ili će se na trenutak narušeni status quo ponovo uspostaviti, do nekih slijedećih izbornih i bespotrebnih ujdurmi nakon čega bi mogao uslijediti ‘filmski happyend’ na kojeg smo odavno navikli.

Priželjkivani razlaz kojeg Srbi nisu nikad sakrivali i kojeg odnedavno zagovaraju i Hrvati, popločali su i veoma nervozni Bošnjaci koji su dugo zatomljavali svoj vječiti san o ‘krijeposnoj islamskoj državi’ umotan u formu ‘zajedničke građanske države’, sve su prilike da su na sličnom ‘fonu’ i međunarodni čimbenici koji, iako umorni i osramoćeni u svojoj nemoći konačno shvatili da je praviti zajedničku državu sa banditskim nasljednicima bh ratnih magova jalov i veoma opasan posao.
Osim bh političara kojima tepamo ‘liderskim’ funkcijama u ovom dokusurivanju fatalne poratne politike zorno učestvuju dobro plaćeni stranačaki a državni mediji koji iz minuta u minutu izluđuju bh građanstvo i potpaljuju već ugrijanu šovinističku i ratno huškačku atmosferu i sve su prilike da će se razriješenje bh ‘situacije’ najprije ocrtati u medijima a onda za političkim stolovima. Ako se u međuvremenu ne bi sve otelo kontroli, koju opciju također ne treba odbaciti koju brižno njeguju i još ljepše doziraju takozvane mirotvorne ‘vjerske zajednice’, perjanice ondašnjeg i lučonoše eventualnog budućeg bh rata.

Dakle da razdužimo, previše smo kratki, riječ je o Daytonskom mirovnom Sporazumu pravnom čudo(vištu) ‘domaćih lidera’ i međunarodne zajednice sklopljenim i potpisanim 1995 godine.

Dokument koji je zaustavio bh rat i čiji potpisnici i tvorci nisu odavno među živima dao je svim zaraćenim stranama ono što su priželjkivali. Bošnjacima koji su nelegalno i ‘na brzaka’ promijenili naciju i od muslimana postali Bošnjaci dao je veliku nadu da će jednog finog dana dobiti svoju islamsku državu po zamisli Alije Izetbegovića, igrajući na ‘kartu žrtve’ i uz pomoć gubernatora u osobama visokih bh predstavnika, Srbima da će se klizajućom tehnikom razvaljivanja Daytona dočepati potpune samostalnosti do konačnog otcijepljenja i vjekovnog sna o ujedinjenju sa Srbijom, Hrvatima da će kad tad moći svoj entitet kojeg su dobili de facto a živjeli de iure ozakoniti.

Tri decenije su ‘varisi’, nasljednici Izetbegovića, Miloševića i Tuđmana spojeni daytonskim floskulama konstitutivnosti i zajedništva tri nikad izmirena plemena naprosto uživali bajku zvanu ‘jedinstvena’, ‘suverena’ i nedjeljiva država Bosna i Hercegovina u kojoj ništa nije ni jednstveno ni suvereno. Ni vojska ni policija, ni školstvo ni elektrodistribucija, pravosuđe, obavještajne službe ili penziono ili poštanski i telefonski sustav. Bez zastave i himne, bez državnih praznika, ma čak nije ‘zajednička’ ni konvertibilna marka na kojoj su ‘jedinstvene’ samo brojke i slova dok su face na novčanicama sve drugo samo ne zajedničke. Jedno što je u ovom dokumentu koji nikad nije ugledao svjetlo dana u ‘zajedničkom’ Parlamentu gdje je trebao biti potvrđen funkcionisalo to su izbori i Izborni zakon gdje se unaprijed znalo i bez izbora ko će vladati ‘svojom’ teritorijom, znalo se kako se namiču silni milioni koji su se slili u džepove vlastodržaca i znalo se kako rasprodati i zadužiti što više državu i njene građane, sve ostalo je u domenu bh bajke koja se i danas prepričava.

Međutim, silna želja za osamostaljenjem koja je tinjala svih ovih godina uz Dayton čiji original je nestao bestraga a država ostala na lošim kopijama ovog ugovora iz Francuske, kao u svakoj bajci je nadjačala strpljenje dok su generacije odgajane na ovim suviše otrcanim bajkama potpomognute vjerskim klerom željnim rata kao i onda devedesetih nastavile tamo gdje su njihovi ostavitelji započeli. Sad imamo to što nemamo. Kafana ‘Kod tri brata’ je pred fajrontom.

Možemo iz petnih žila arlaukati kako je Milorad Dodik glavni krvac što se fanfare mržnje, huškanja i zveckanja oružjem čuju sve češće, možemo i jesmo okrivili sve uzduž i poprijeko za našu zlu kob i sudbinu ali kad-tad moraćemo stati pred ogledalo pa će mo tamo ugledati i sebe. I skontati da smo mi Bošnjaci, uz prizivanje sada i Bosanaca kojih nema krivi malo manje od Dodika i puno više od Hrvata. Zbog jednog čovjeka i njegove fotelje a zove se Željko Komšić čijim izborom smo kao zadnji šibicari na buvljaku izgubili Hrvate bez kojih su entitet Federacija a kasnije i bh Predsjedništvo dovedeni u pitanje dok je referendum o samostalnosti i suverenosti totalno pojeftinio i državnu vanjsku suverenost a Daytonski mirovni Sporazum i uz njega uloga Visokog bh predstavnika postali su klasičan primjer dokumenta bez pokrića. I, naravno, uz zločinačku politiku bošnjačke komponente u vlasti, zaratovali smo sa čitavim Svijetom osim sa Bliskim Istokom i dijelom Sandžaka u susjednoj Srbiji.

Kao mjenice Fikreta Abdića u poznatoj aferi Agrokomerc iz 1987. godine.

Napori međunarodne zajednice da se spasi država BiH ili bar ono što se zvalo državom sve ove decenije, složno su minirani (i svaki put se iznova miniraju) sa sve tri strane u vlasti, što je opet pokazalo da mi nismo ni za zajedništvo ni za suživot, samo osim Dodika još nema hrabrosti da se to javno saopšti od drugih. Za evropsku zajednicu nismo nikad ni bili, to je samo mali detalj poznate bh bajke još od vakta Zlatka Lagumdžije i njegovog partnerstva sa SDA mafijom kompromitovanih i u kriminalu i korupciji ofarbanih patriota i domoljuba.

Da, nesporna je činjenica da je Izetbegović ušao u rat nespreman ali odlučan da isposluje šerijatsku državu umjesto da kao i Crna Gora ostane u ‘krnjoj zajednici’ Yugoslaviji a onda uz pomoć međunarodne zajednice refrendumom dobije samostalnost i državu međunarodno priznatu, jasno je kao dan da je Karadžić skupa sa Miloševićem odlično trgovao i dobio ono što su Srbi ratom uzeli, plus učešće u vlasti u ‘ostatku’ države, jasno je da su Tuđman i bh Hrvati bez obzira na formalno ukinuće i dalje zadržali svoj entitet koji tako posluje od rata do sada, pa i sada, kao što je još jasnije od toga da su pale ogromne žrtve sa kojima se trguje i sada kao i onda poslije rata ali ono najstrašnije, država BiH je nestala potpisom u Daytonu i u Parisu, nestala je čak i Srebrenica i hiljade mrtvih koji su prepušteni Republici Srpskoj u zamjenu za državu BiH i brda okolo Sarajeva, koja bi se trebala zvati i tako se i zove po slovu Daytona ‘samo Bosna i Hercegovina’.

I onda, trideset godina odprije kao i sada slavio se 09. januar, i onda kao i sada vlast se ‘krpila’ za kafanskim stolom uz ‘partnere’, ‘koalicije’ i ‘sporazume’, pljačkala se država ispred nosa pravosuđa koje je kao i država, vojska ili policija zajednička do mojega (i malo niže), dok su hiljade i stotine hiljada mladih prvo tiho a onda sve javnije bukvalno nestajali iz rođene države a donacije ukradene i zboksane u stranim računima oživjele kroz strane firme i strane ‘investicije’. Dok se mi, za divno čudo još uvijek čudimo istim događajima, istim facama i istim ‘skandaloznim’ vijestima kao da je to sve od jučer.

Dayton je kažu glavni krivac a mi ga slavili kao najveće čudo vođa rata i međunarodne zajednice, ispostavilo se da je to običan ‘papir bez pokrića’. Bez vrijednosti. Kao nekadašnje mjenice ekonomskog maga Fikreta Abdića. Tako će, ako dođe do postupka njegove ocjene i završiti na sudu naroda. Neće biti ni optuženih ni osuđenih.
Jer, ponovimo gradivo, nikom u BiH nije stalo do zajedničke države. I kako je napraviti? Bez Srba i Hrvata ne ide a Bošnjaci kao hoće to. Vraga, oni hoće zemlju, njih ne zanimaju stanovnici na zemlji. Da je suprotno, do sada bi i Srebrenica i Posavina bili puni povratnika a ne lopina kojima se asfaltiraju putevi do vikendica dok oni ugodno žive na drugim destinacijama. Ili novih ‘svježih’ grobova. Uostalom, kad je to dijaspora pozvana da se vrati, tolike pare su nestale bestragom, zna se kad se zove dijaspora.

Ako slučajno međunarodna zajednica kažnjavanjem sankcijama samo Milorada Dodika odluči disciplinirati političko vodstvo jedne a abolirati ostale dvije strane, bosanska bajka će biti samo još brže prepričana i ispričana. Uz napomenu : sankcije su nagrada sankcionisanima a kazna narodu, da hoće međunarodna zajednica ima mnogo efikasnija sredstva. Za početak recimo ovako: zabraniti političko djelovanje, uhapsiti, oduzeti imovinu …

Vremena nema još puno, oružje sa kojim se zvecka je često brže od vremena. Sa zidnih novina i murala već smo prešli na bilboard utakmice, sa Djeda Mraza, čvaraka i svinjetine, ‘islamske tradicije’ i zaobilaženja ratnih zločina i zločinaca stigli smo na grafite partizanskih groblja, tihu mobilizaciju i puškaranja ‘u zrak’, umjesto rada Parlamenta odavno se oštre pera ‘doktora’ i ‘akademika’ jebivjetara po kompjuteru kao preduslov svega što iza toga slijedi.

Zato ili status quo ili razlaz. Čekajući da tužilaštvo ‘oformi’ predmet ili ‘pokrene istragu’ je čisto zatvaranje očiju pred ozbiljnom stvarnošću, i klasičan jalov bh pravosudni posao. Podijeljene i zapišane teritorije odavno mirišu na devedesete, dok natociljana raja više daje prednost nacionalnom nego državnom i uhrpava se. A proljeće blizu, svi ratovi skoro po dogovoru počinju ‘kad ozeleni’.

photo : Daytonski Sporazum potpisivanje, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman, 1995, arhiv