Predsjednik SDA (Sandžak, Srbija) Sulejman Ugljanin u povodu hapšenja i saslušavanja učiteljica Adele Malajac iz Novog Pazara zbog srpske himne : žensko u policiju može na ispitivanje ali kao na hadž, sa pratiocima i ne pred ‘nepoznatim muškarcima policajcima’

 

Čudni su putevi nebeski, nedokučivi a vickasti.
Učiteljica iz Novog Pazara (Srbija, Sandžak) u školi ‘Rifat Burdžević Tršo’ Adela Melajac Karaahmetović s početka školske godine možda nije ni slutila da će postati medijska zvijezda, ali slijedeći upute svoje SDA stranke, znala je šta treba uraditi. Umjesto fenomenalnog i nenadjebivog propisa-naredbe vlade Srbije o obaveznom puštanju srpske himne ‘Bože pravde’ u školskim učionicama uz stajanje mirno, možda i sa rukom na pravom mjestu, ona je odabrala još nenadjebiviji performans. Zelene balončiće sa natpisom ‘Bosanski jer sam Bošnjak’ i pjesmicu Džemaludina Latića ‘Ja sin sam tvoj’, zapravo ratnu bh himnu koju Bošnjaci ‘furaju’ i danas više nego zvaničnu.
I, umjesto u ‘plavom Božjem prijestolju’ kamo ‘kliču zvuci zvuci s bogomolja’, kako pjesma-himna kaže, završila u policijskoj stanici na ‘saslušanju’, i na svim bh i srpskim medijima. U ‘pratnji članova familije’ kažu mediji, baš onako ‘kako je predviđeno za muslimane’.
Opštepoznata idila na prostorima nekadašnje Yugoslavije se međutim nije tu zaustavila, jer zna se kako to završava.
‘Svi smo mi Adela’, kao ‘svi smo mi Naser Orić’, ‘svi smo mi Sakib’ ili ‘Svi smo Dudaković’ pa na cestu, pa protesti, opšti udar na Bošnjake u ‘bošnjačkom svetu’ sa jedne, i opšti napad na ‘srpski svet’ i zakone Srbije sa druge strane.
Onda, da stvar bude slađa, u priču se ‘ufuljo’ i drug Suljo, predsjednik SDA Sandžaka, odmah je doletio u Policiju, pa ‘intervenisao‘ pa je učiteljica koja je na ovaj način ispoštovala poznatu mantru Bošnjaka: svuda i na svakom mjestu pokazuj svoj ID, ‘ko si, šta si i odakle si’, te je učiteljica nakon saslušanja puštena. Zaboravljeni i istrošeni Suljo, bivši bokser a odavno, odkako SDA Sandžaka skupa sa SDA BiH živi bratski i zagrljeni život doktor i političar, sve uz ‘Bošnjačko nacionalno vijeće’ dobio je svoj komad ovog medijskog kolača.
Suljo je iskritikovao vlasti Srbije, ponovio priču o ugroženosti Bošnjaka u Sandžaku (interesantno, nije pomenuo proglašenje Autonomije i spajanje sa Bosnom, inače to mu je omiljeno štivo), najavio je ‘tražiti raport’ od tužioca zašto se ovako ‘krše ljudska prava’.

Možete zamisliti, kaže Suljo, ‘učiteljica je iako se javila u policiju u pratnju članova porodice kao što je red za muslimane, saslušavana od strane nepoznatih policajaca, muslimanima nije dozvoljeno da žena ostane sama sa nepoznatim muškarcima’. Da, bilo je i onoga – ‘ona je iskoristila svoje pravo i nema niko prava da je privodi, to je zastrašivanje ljudi i gaženje Ustava’.

Majke mi, kao da je sirota učiteljica krenula na hadž pa pošto je ‘slobodno’ žensko mora imati ‘bedela’ pratioca, i kao da su kod nas šerijatski propisi pa se kao maloljetna mora saslušavati u prisustvu starijeg brata ili oca. Ili, predsjednika svoje stranke, možda?

Tite mi, kao da nisu, odavno me nije osvježila veća budalaština koja je žešća od same himne i tupavog srbijanskog propisa da se đacima ispira mozak ovi glupostima svako jutro.

No, ovakvim narativima i himna i učiteljica otišli su u drugi plan, u prvi su došli SDA i Suljo, i prisjećanje na 1990-te, odkada ovo ‘bratsvo’ i bošnjakovanje sa ‘braćom’ u BiH i počinje. Od Velike Kladuše i predizbornog skupa SDA gdje je stranci pristupio Abdić Fikret a Sandžaklije autobusima u desetinama hiljada preveženi u BiH gdje su i ostali za vijeke vijekova.
Što se tiče himne ‘Bože pravde’ osim što je i muzički i tekstualno više vjerska nego državna, treba reći i ovo. Njeno izvođenje u školskim klupama je klasična budalaština, to su uostalom oprobali i Hrvati pa se ‘ugasilo’ samo dod sebe, to su uveli i Amerikaci i Canađani pa se više izvrće nego što se ispoštuju, više od pola učenika obavezno sjedi ili zuri u sasvim nekom drugo smjeru umjesto u zastavu, ali od toga se ne pravi problem, iako je puna Amerika i Canada Bošnjaka, nema Sulje. Naravno, u slučaju hapšenja i saslušanja čega je bilo i ima, niko nikad od Bošnjaka u dijaspori nije negodovao šo ga saslušavaju ‘nepoznati muškarci policajci’, što znači da su svi saslušavani jarani i poznavaoci policije i inspektora, možda čak i kućni prijatelji. Brojne primjedbe na ovo maltretiranje učenika vlasti uglavnom ignorišu, s pravom i razlogom, jer znaju da su ovakvu bedastoću uvele da bi se sakrile iza lažnog patriotizma, ostavljaju taj problem ‘nevidljivim’ i u vremenu i prostoru.
Ništa bolje Sulji ne bi bilo (a ni učiteljici) da je himna na bosanskom i da se umjesto orgulja više čuju ilahije i kaside te da se umjesto bojnih i crkvenih pokliča pominje i koja druga nacija osim srpske. Našao bi on nešto što mu smeta. Dobro je da nije tražio da učiteljicu privodi samo žena policajac, muškarac ni za živu glavu, ostavio je nešto za slijedeći put. Kao što nije tražio a mogao je, da se učiteljica saslušava uz prevodioca sa srpskog na bosanski jezik, kvalifikovanog tumača za bosanski jezik.

Problem za SDA i Sulju nije, dakle, samo u tekstu himne, problem je u tome što kao i Srbi, Bošnjaci hoće da žive u ‘svom svetu’, u bošnjačkom a neće da to kažu glasno i jasno. Kako je to u Srbiji nemoguća misija, onda se ide na moguću, hoćemo zajedno sa Bosnom, nećemo Srbiju. Uostalom, sva ratna logistika i sva medijska logistika i privredna sastavni su dio bh mirnodopske politike i bh stvarnosti, BiH je od rata na ovamo okupirana Sandžakom. Taj problem adresiran sa pojavom Izetbegovića Najstarijeg i SDA ostaje sve do spajanja sa ‘maticom’ koju željno priželjkuju i jedni i drugi sa obje strane Drine. Predsjednik u Sarajevu i predsjednik u Novom Pazaru.

Zato Suljo sa himne prelazi na ugroženost, na raport od tužioca, na pratioce u dolasku u MUP i na ispitivanje u prisustvu familije ‘pred poznatim’, njegovim, ‘našim’ policajcima.

ANTRFILE
Ima još toga vickastog u bivšim dravama Yugoslavije, zgodno se prisjetiti. Svi znamo da se u bh zvaničnim institucijama sva dokumenta, svi materijali za raspravu obavezno printaju na tri jezika, u sudnici ako optuženi zatraži, mora mu se optužnica dostaviti na ‘njegovom’ jeziku, da bi je razumio. Koliko para ode na ove mudrosti, bolje je ne znati. Na suđenju, ista stvar, ako se ne razumije, uzmi osobu sa popisa sudskih tuača za srpski, hrvatski ili bosanski. Na tv, kod emitovanja snimljenog materijala, prijevod se ‘titluje’. Pali ‘caption’.
U Srbiji, tako je i u Hrvatskoj, u sklopu bitke za bh jezik, svaki Bošnjak ili Srbin koji je optužen za prekršaj ili krivično djelo, ima pravo odbrane na svom jeziku. I obratno, ako je suđenje u BiH. Masovno se koristi ova blagodet postratne demokratije, koriste je najviše počinioci prekršaja i kriminala. Jer, dok se nađe ovlašteni sudski tumač, predmet zastari, nema ga. To naročito koriste vozači. Prijevod diploma kod konkursa na maternji, obavezan je. Tako ima mnogo primjera da vozač, Bošnjak u Srbiji, koji se zaposlio na osnovu diplome na ćirilici, kad bude uhvaćen u prekršaju, ne razumije ćirilicu, hoće prevodioca za bosanski.
Jedno vrijeme je bila velika kriza za ‘prevodiocima’, sada su sudski registri zatrpani ‘agecijama’ i sudskim tumačima bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Prevode sve, nude čak i ‘simultano’ prevođenje.

Oni što su izmislili ovakve gluposti i bahanalije sa jezicima pored već postojećeg kojeg svi odlično razumiju ili su se na njemu i školovali, u pauzama u luksuznim državnim i jeftinim restoranima, dok klopaju probrana jela i pića, sasvim normalno i ‘simultano’ uživaju. Bez tumača i prevodioca.

photo : predsjednik SDA Sandžaka, Srbija, Sulejman Suljo Ugljanin (lijevo), izvodi oslobođenu učiteljicu Adelu Malajac iz Policijske stanice u Novom Pazaru, arhiv