Znači, kad je već tako, nema druge idemo se podijeliti, ali ne javno i ‘na prvu’, neka ‘ispadne’ da nije moglo drugačije
Bošnjačka mantra od završetka bh rata i nadalje je zvanično odprilike ovakva : ‘ima oprosta ali nema zaborava’, u stvarnosti to je, izvinjavam se na izrazu koji je dio našeg jezika: ‘pičkin dim’ za voajere.
Ovu bezobraznu kovanicu još niko nije objasnio precizno, ima više tumačenja našeg ‘višeslojnog jezika’, ali najkraće to ti je dim, ništa, puhanje u prazno. Ženski polni organ je dodatno upotrijebljen kako bi se pojeftinilo značenje takvog postupka.
I ništa, ama baš ništa što asocira ili upotpunjuje pomirenje tri plemenske ratne doktrine koje još aktivno djeluju u ‘jedinstvenoj’ i ‘suverenoj’ državi BiH, u BiH ne prolazi i ne prihvata se.
A puna su usta Reisa i bh političara sve tri ‘strane’ zajedništva, pomirenja, oprosta, suživota, klinca palca… to je za voajere naše morbidne seksološke politike : kako nadjebati onog drugog i kako ga ponizitijoš više.
Zna se, Bošnjaci, zapravo muslimani kojima je nacionalnost promijenjena nelegalno i bez referenduma odlukom vjerskih i bh vlasti u ratnim uslovima, bile su najveće žrtve bh tragičnog rata, najviše žrtava je bilo na njihovoj strani. Te žrtve su za njih svetinja, ‘crvena linija’ ispod koje nema dalje, svako onaj ko ukalja ili pomisli da išta kaže o žrtvama suprotno uvriježenim pa i dokazanim sudskim stavovima po pitanju genocida, čini povredu onozemaljskog a Boga mi poslije Valentina Inzcka i ovozemaljskog zakona.
Tako i treba i neka je.
Međutim, šta je sa onim drugim žrtvama, ‘njihovim’?
E, toga nije bilo, a ako je i bilo onda su to ‘incidenti’, jer u ArBiH nije bilo ratnog zločina ni ratnih zločinaca, to je sve ‘crvena’ komunistička propaganda, potpomognuta kafanskom ideologijom ateista.
Žrtava je bilo na sve strane, međutim poštuju se samo ‘svoje’.
Javno citiraj hadis, Kur’an (‘ko ubije jedno …bla bla blah… kao da je ubio.. bla bla..). Oprost tražimo za svoje, drugima ne damo ni minimum dostojanstva.
Pa kako će mo onda do oprosta i zaborava, do pomirenja? Nikako, to je … , već smo rekli, da se ne ponavljamo.
Čitam neki dan na web stranici džamijskog moljca ‘književnika’ Muhameda Mahmutovića obrijanog vehabije kako drži lekcije banjalučkom načelniku Drašku Stanivukoviću, njegovo ‘patriotsko slovo’, zbog izgradnje i posjete spomeniku najmlađem borcu Republike Srpske-Spomenku Gostiću na Ozrenu, iz koje proizilazi ovakav zaključak. ‘Oni’ tamo, Srbi su krivi što je dijete od 14 godina poginulo jer su ga obukli u uniformu i poslali na metak. Šta se imaju podsjećati na njega. Onda ide paralela sa vrbovanjme djece u ratovima Afrike, pa tako ‘ispadne’ : neka je dijete pogunulo, ‘sami su to tražili’, poslali ga u smrt, nema se tu šta slaviti.
Naravno, ovo ‘britko pero’ vehabijsko zna da je puna Bosna mezara poginulih maloljetnika ArBiH ali neće izustiti da ‘su to sami tražili’. To su ‘gazije’, naše duše ponosne koje su stale u borbu i bez odobrenja, njih treba slaviti. Ubili su ih ovakvi kao Muhamed, to tako ide u državi BiH.
Po čemu je razlika između ovog djeteta-žrtve Spomenka Gostića i bilo kojeg drugog ubijenog djeteta-žrtve u redovima ArBiH? Samo u tome sa koje strane je došao metak.
Silovanje pa ubistvo djevojčice od 9 godina pred njenom mamom i bratom (Mirjana Dragičević iz Donje Bijače) od strane pripadnika ArBiH (za koji ratni zločin niko nije odgovarao) za bošnjačke medije tipa Muhameda su ‘filmska fikcija’, svaka slična i druga žrtva također su fikcija.
Ili, kakva je razlika između maloljetnika Fočaka, braće Kemala, Admira i Sanela Salaka koji su sa 16 ili 17 godina obukli uniforme ArBiH ili Narcisa Mišanovića sa Dobrinje kod Sarajeva koji je sa 11 godina uzeo pušku u ruke i pomenutog Gostića, ili ..dalo bi se nabrajati danima, jer je ArBiH također bila puna djece i maloljetnih boraca? Da li su i oni nagovoreni da ratuju i ubijaju pa ako su i poginuli, neka su, ‘sami su to tražili’?
Razlika je u tome što su ovi pobrojani preživjeli, međutim velika većina sličnih nažalost nije među živima, no za Bošnjake ne vrijedi nabrajati, oni to ne slušaju i ne tumače tako.
Njima zapravo nije do pomirenja ni do oprosta.
Dobrovoljačka u Sarajevu je opšte poznata, tamo se ne dozvoljava roditeljima ubijenih mladića JNA da se prisjete ubijenih, ‘legitimni cilj i legitimno pravo’, roditelji i rođaci prave pomen u sasvim trećoj ulici uz kordone policije, iako ‘mi poštujemo sve žrtve’.
Njima, Bošnjacima ne ide ‘u prilog’ ništa što podsjeća na mir, na zajedništvo, ma ako će mo pravo, njima ni njihove bošnjačke žrtve nisu svete, to je..legenda o dimu..
Koliko jučer na podsjećanju na masakr Markale i na terorističko ubijanje civila na tržnici u redovima za kruh ili kupovinu iz granata srpskih boraca sa brda, cijelu sprdačinu su izveli svojim bolesnim umovima i teorijama.
Svađale se ‘boračke organizacije’ njih 11 (jedanaest) ko će postavljati vijence, ko je ‘glavni’, dok su načelnicu Benjaminu Karić zbog izjave da je Sarajevo ‘spremno oprostiti’ iskasapili do kosti na tursko-bošnjačkim i vehabijskim glasilima kojih je puna Bosna. ‘Ne u naše ime Benjamina’, kakav oprost, ti si zalutala. A ona je, sirota nasmijana načelnica, samo ponavljala mantru Reisa i bošnjačkih ‘lidera’, bez veze, nije skontala.
Ako se spomenu Kazani i spomen ploča, nema od toga ništa, ne smije ništa u eter što navodi na suživot, da i ne spominjemo zaborav. Šta će Benjamina u Banja Luci sa ‘četnikom’, šta će Benjamina u Mostaru sa ‘ustašom’, majke mi, da je slučajno zalutala U Vel. Kladušu, bilo bi isto. I gore.
Bošnjacima ne treba niko osim njih samih i njihovih šejhova, begova i ahmedija, dakle, njima treba ‘njihova’ Bosna kakvu zapravo i izgrađuju i uređuju. Fali im jedino malo Sandžaka i malo više ‘majke’ Turske.
U Velikoj Kladuši je godinama zagovaran spomenik zajedničkim žrtvama bh rata u Krajini, ni govora, umrlo čim se izgovorilo. Iako je mufljuz ‘Hižaslav’ Cerić u svojstvu Reisa tamo boravio u vrijeme mandata DNZ načelnika Admila Mulalića 2011. i obznanio ‘pomirenje’ kao gotovu stvar, žrtve autonomije poginule metkom V Korpusa su za njih ne postojeća kategorija kao i njihovi potomci. Koje javno za govornicom u bh Parlamentu nazivaju kao i u vrijeme rata ‘murtedima’ i žele im da što prije pomru.
Isti je odnos i prema žrtvama Hrvatima.
Spomenik pomirenja u Srebrenici iako inicijativa Visokog bh predstavnika, fontana u centu grada nazor je postavljena 2020, Bošnjaci to ne priznaju, neka mi iko pokaže sliku ijednog ‘viđenijeg Bošnjaka’ iz Srebrenice da se tu uslikao. Jok! Kakvo pomirenje, to je za hutbe, kakvi oprosti kavi bakrači.
Nema oprosta nema zaborava.
Evo, vidjeli smo šta se radi sa Amirom Rekom, ratnim herojem i komandantom ratnog Goražda.
Proglašen je opštinskom deklaracijom personom ‘non grata’ u gradu kojeg je zapravo spasio tokom rata. ‘Ruši ugled ArBiH’ i kalja žrtve’, da li vam je to pozato?
Iako je Reko rijetko poznata istorijska ličnost. U ratu su mu Srbi ubili majku, ali i pored toga spasio je skoro čitavo srpsko selo od osvete, to se u bošnjačkoj mozgalici suživota ne oprašta.
Kao što se ne oprašta ni u Banja Luci ni u Sarajevu herojstvo Srđana Aleksića.
Nijedna tv priča, ni jedna novinska reportaža koja podsjeća na ‘pozitivnu’ stranu bh ratne priče uz zajedništvo i povratak normalnom životu, ne može u BiH proći nekažnjeno. Nekoliko epizoda na tv ‘Face’ sasječeno je u korjenu.
Šta onda preostaje nego da zaključimo da nam je razlaz protiv kojeg se ‘borimo’ zapravo glavna i jedina opcija. Samo puštamo ovakve morbidne legende ‘da se vlasi ne dosjete’. Čekajući da nam iz Srbije ponude malo Sandžaka za Republiku Srpsku.
Dotle, kad zataji rad Komisija i Tužilaštva na otkrivanju grobnica i identifikaciji žrtava bh rata, prelazimo na jame i grobove II Svjetskog rata, puna je Bosna i jama i žrtava. I pun je Sandžak, fašisti partizani su bili samo predigra za genocid u Bosni. Život se nastavlja uz jame i žrtve, i dove sa zaboravom bez oprosta.
photo gore : desno, Spomenko Gostić dijete žrtva bh rata, ostale slike – neki od dječaka boraca ArBiH, arhiv
